Istaknuti povjesničar umjetnosti i konzervator Miljenko Domijan preminuo je u Zadru u 79. godini nakon duge i teške bolesti. Ovim povodom ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek naglasila je kako je nemoguće nabrojiti sve prostore zaštite hrvatske spomeničke i kulturne baštine kojima se Domijan suvereno kretao. Sućut je uputila i Vlada Republike Hrvatske, koja ističe da je Domijan svojim iznimnim doprinosom, osobito u poslijeratnoj obnovi sakralnih i kulturnih spomenika, zadužio Hrvatsku i ostavio neizbrisiv trag u očuvanju nacionalnog identiteta.

»Njegova predanost podmorskoj arheologiji simbolički je ovjekovječena restauracijom antičke skulpture Apoksiomena u Malom Lošinju, a njegov rad i vizija daleko su nadilazili granice Hrvatske. Posebno se istaknuo organizacijom izložbi u Vatikanu i Francuskoj, približivši bogatstvo hrvatske kulture, umjetnosti i duhovnosti međunarodnoj javnosti. Brojna priznanja i odlikovanja svjedoče o njegovu neprocjenjivom doprinosu, a njegov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za hrvatsku kulturnu povijest«, poručili su iz Vlade.

Rođen u Rabu

Miljenko Domijan (1946. – 2025.) rođen je u Rabu. Poslije osnovnoga školovanja u zavičaju, u Rijeci je završio Građevinsku tehničku školu, Arhitektonski odjel, a 1967. diplomirao je likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Potom u Zadru na Filozofskom fakultetu upisuje studij povijesti umjetnosti i filozofije. Već je od 1968. vanjski suradnik na Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Nakon diplome 1972. i službeno postaje konzervator pripravnik na tome Zavodu. Nakon apsolviranoga specijalističkog studija očuvanja graditeljskoga nasljeđa ICCROM u Rimu, godine 1976. postaje ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru. U periodu od 1976. do 1991. obnovljen je i kvalitetno prezentiran niz graditeljskih, uglavnom sakralnih spomenika i provedena restauracija pokretnoga spomeničkog inventara.

Apoksiomen

Početkom 1990-ih Miljenko Domijan postaje glavni konzervator u Državnoj upravi za zaštitu spomenika kulture i prirode, a potom i u novoj organizaciji Ministarstva kulture. Od tada je organizirao i vodio brojne konzervatorske zahvate. Početkom Domovinskog rata organizirao je evakuiranje i pohranjivanje neprocjenjive, posebno sakralne pokretne baštine na području Zadarske nadbiskupije te fizičku zaštitu graditeljskih spomenika.

Još tijekom ratnih operacija, a posebno nakon prestanka sukoba, vodio je obnovu mnogih vrlo značajnih graditeljskih spomenika u Zadru, posebno u zaleđu. Aktivno je djelovao i u obnovi na područjima izvan Zadra, od Dubrovnika do Vukovara.

U Dubrovniku je vodio Stručno savjetodavno povjerenstvo s UNESCO-vim predstavnicima, a u Šibeniku predsjedao Povjerenstvom za obnovu kupole katedrale sv. Jakova. Redovito je bio prisutan u stručnim institucijama u obnovi kulturne baštine Podunavlja, posebno u Vukovaru i Iloku. U suradnji s nadležnim stručnjacima i institucijama nekoliko je godina vodio kampanje podmorskih arheoloških istraživanja, skrbeći o stručnoj obnovi, konzervaciji i odgovarajućoj prezentaciji, a jedan od najvažnijih rezultata toga djelovanja bilo je koordiniranje restauriranja i muzealizacije brončane antičke skulpture Apoksiomena u Malom Lošinju. Surađivao je u organizaciji i postavu niza velikih prezentacija hrvatske kulturne baštine kao što su, primjerice, izložba zadarske sakralne baštine »Sjaj zadarskih riznica« u Galeriji Klovićevi dvori 1990. godine, a u inozemstvu izložba »Hrvati – vjera, kultura i umjetnost« u Vatikanskim muzejima i tri značajne izložbe u Francuskoj: izložba o kraljevskoj obitelji Anžuvinaca u benediktinskoj opatiji Fontevraud, izložba hrvatske renesanse u muzeju francuske renesanse -dvorcu Écouen, izložba hrvatskoga sakralnog srednjovjekovlja u muzeju Cluny u Parizu te izložba Apoksiomena u Louvreu.

Za svoj rad na očuvanju i obnavljanju kulturne baštine primio je brojne nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu: Nagradu za kulturu Slobodne Dalmacije, odlikovanje Republike Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.), talijansku državnu nagradu »Pasquale Rotondi« (1997.), Godišnju nagradu Ministarstva kulture »Vicko Andrić« (2004.), Nagradu Europa Nostra (2006.), Nagradu Dubrovnika (2009.), Nagradu za životno djelo Zadarske županije (2011.), Godišnju nagradu HAZU-a u domeni likovnih umjetnosti za očuvanje hrvatske kulturne baštine (2011.), Nagradu Ministarstva kulture »Vicko Andrić« za životno djelo (2012.), odlikovanje Orden sv. Save drugog reda Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve (2016.), odlikovanje predsjednice Republike Hrvatske Red kneza Branimira s ogrlicom (2016.) te Nagradu grada Zadra za životno djelo (2017.).

Dva zavičaja

Objavio je stručne tekstove i članke s područja umjetnosti u brojnim publikacijama. Godine 2001. objavio je povijesnoumjetničku monografiju »Rab, grad umjetnosti«, a 2020. katalog izložbe fotografija »Od oka k srcu«. Godine 2019. objavljena mu je i knjiga »Dvije obale«. U opsežnoj monografiji »Armenia sacra – Hodočašće sakralnoj arhitekturi« objedinio je svoje dugogodišnje zanimanje za povijest Armenije, sakralnu arhitekturu i fotografiju. Za tu je knjigu dobio Godišnju nagradu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za promicanje interdisciplinarnosti i vizualne kulture za 2021. godinu. U razgovoru za Novi list iz 2020. godine Miljenko Domijan kazao je:

– Čuvanje baštine je moja radost i moj zavjet. Uvijek sam radio sa zanosom, pa mladim kolegama danas govorim da se ovaj posao ne može raditi bez emocija. Odavno sam napisao da imam dva zavičaja. Iz Raba imam krsni list, a iz Zadra, kada sam nakon 51 godine života u Zadru dobio nagradu Grada Zadra za životno djelo za očuvanje zadarske baštine, a pogotovo nakon upisa Zadra na UNESCO-vu listu svjetske baštine, tu sam nagradu nazvao drugim krsnim listom. Tako s ponosom ističem da imam dva zavičaja – Rab i Zadar. Cijeli radni vijek, pa i više od toga, unutar odgovarajućih institucija, skrbio sam o hrvatskoj kulturnoj baštini, čuvao je i obnavljao. Posebno u ta dva moja zavičaja, ali i u susjednim državama – Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Tako sam se doista naradio čuvajući hrvatsku kulturnu baštinu, štoviše prepoznato je to i izvan Hrvatske, i mislim da mogu biti mirne savjesti.