Antonio Negri, talijanski filozof i politolog, radikalni ljevičar, preminuo je ovih dana u 90. godini u Parizu. Negri je u Italiji smatran pionirom ljevice i povijesnim vođom marksističkog pokreta Autonomia Operaia (Radnička autonomija) te je jedan od važnijih teoretičara autonomizma. Bio je politički aktivan do kraja života. Rođen je 1933. u Padovi u katoličkoj obitelji. Još kao student utemeljio je radnička vijeća, organizirao demonstracije i pisao manifeste. Bio je profesor političke filozofije na Sveučilištu u Padovi. Godine 1969. osnovao je grupaciju Potere Operaio (Radnička snaga). U kasnim 70-ima bio je optužen za idejno vodstvo Crvenih brigada. Kasnije su sve te optužbe bile opovrgnute, no Negri je ipak osuđen na višegodišnji zatvor pod kontroverznom optužbom »urote protiv države«. Negri bježi u Francusku gdje je radio kao profesor na Université de Vincennes (Paris-VIII) i Collège International de Philosophie, zajedno s Jacquesom Derridom, Michelom Foucaultom i Gillesom Deleuzeom. Autor je više od trideset knjiga.

Bio je vodeći teoretičar talijanske ljevice 60-ih i 70-ih godina i smatrali su ga ideologom pobunjene ekstremne ljevice u Italiji. Kao ideološki vođa nekih ljevičarskih skupina, pozivao je na sabotažu kapitalističkog društva. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća talijanski ga je političar Francesco Cossiga nazivao psihopatom i čovjekom koji truje talijansku mladež. Tada je bio optuživan da je guru Crvenih brigada, dok ga je slovenski filozof Slavoj Žižek nazvao guruom postmoderne ljevice. Nakon što su ljevičarski teroristi 1978. ubili bivšeg premijera, demokršćanina Alda Mora, Negri je bio uhićen na temelju novog zakona protiv terorizma. Godine 1982. uspio je biti izabran u parlament kao član radikalne liberalne stranke i na taj način stekao je imunitet te je izbjegao u Francusku. Predao se krajem 90-ih godina i odslužio je dio dosuđene kazne u Italiji. Pušten je iz zatvora 2003. kada se preselio u Francusku gdje je živio do smrti.

Antonio Negri smatra se istinskom ikonom europske ljevice, čovjekom koji je vlastitom sudbinom platio svoja uvjerenja, a njegov rad predstavlja moguće utopijsku, ali svejedno zaokruženu alternativu dominantnom političko-ekonomskom sistemu koji se voli kriti iza parole: nema alternative. Negri je isticao da se alternativa sadašnjem sistemu potpune dominacije financijskog kapitala i totalnog kraha pokleklih nacionalnih vlada mora promišljati. »Nije problem samo korupcija – problem je ontološka korupcija današnjeg globalnog sistema: nemoguće je biti u njemu, a ne biti korumpiran«, kazao je Negri.

Kazališni redatelj Paolo Magelli jednom je prilikom naglasio da nema nikoga tko je na europskoj ljevici proživljavao burne sedamdesete godine, a da na njega Negri nije ostavio snažan utjecaj. Antonio Negri bio je 2011. godine gost zagrebačkog Subversive Film Festivala na kojem je predstavio knjigu »Zbogom, gospodine Socijalizam« objavljenu u izdanju VBZ-a. Odgovarajući na pitanja Srećka Horvata dosta je vremena Negri objašnjavao činjenicu da se radnička klasa u 21. stoljeću promijenila, da je sve kvalificiranija što je po Negriju i poraz i pobjeda – poraz utoliko što se danas izrabljivanje uvlači u sve pore života, te što ljudi koji rade misleći, misle to jest rade i dok spavaju, pa se tako gubi pojam radnog vremena. »Raditi glavom nije manje teško nego raditi rukama. U Francuskoj se devetnaest VKV radnika ubilo upravo zbog nepostojanja radnog vremena«, kazao je Negri, a prenio Večernji list. Tijekom razgovora Negri se nije složio s Horvatovom tvrdnjom da nova radnička klasa živi u Trećem svijetu. »Pa danas nam inženjeri u Europu dolaze iz Indije i Kine. Nije istina da su Brazil, Kina i Indija zemlje novih tvornica i novih radnika. Nove radnike imamo mi u Europi kada dovodimo imigrante da nam rade prljave poslove«, primijetio je Negri.

Negri je tvrdio da su današnji intelektualci osiromašeni te je rabio termin mnoštvo koji je zamijenio termin mase.

»Mnoštvo je skup singularnosti i teži zajedništvu. Radnička klasa danas više nije masa nego mnoštvo. Tu su i žene, jer se feminizam razvijao s radničkim pokretom. Intelektualnost je danas unutar mnoštva, ne izvan«, smatra Negri. Kad je riječ o privatizaciji voda, tvrdio je da ono što je javno nikako ne bi smjelo postati privatno.

U knjizi »Zbogom, gospodine Socijalizam« Antonio Negri daje analizu globalnih zbivanja i svoje prognoze o budućnosti ljevice u doba neoliberalizma. Knjiga je sastavljena od razgovora što ih je s Negrijem vodio filozof Raf Scelsi, a forma dijaloga daje joj izuzetnu protočnost. Na postavljena pitanja – vrijeme poslije hladnog rata i pada boljševičkog tipa ljevice, doba ratova, globalizma i neoliberalizma, promašaja socijaldemokracije – Negri britko i nadahnuto nudi odgovore ne samo o perspektivama nove ljevice nego i o društvenoj transformaciji koja je danas moguća možda i više nego ikada ranije. Nakon razmatranja o povijesti ljevice od 1989. do stvaranja zapatističkog pokreta, Negri govori o potrebi antiglobalističkih pokreta, a jednako tako o tehničkim i tehnološkim tekovinama suvremenosti koje im itekako idu na ruku i pokazuje da je nova ljevica spremna suočiti se s problemima suvremenosti s potpuno novim programom, a prvenstveno s novom strategijom. Negrijeva promišljanja temelje se na marksizmu, ali za razliku od starih marksista, on se ne poziva na prošlost, već je itekako »nastanjen« u današnjem vremenu. Navješćujući sumrak socijaldemokracije, Negri snažno brani mogućnosti društvene transformacije.

Michael Hardt i Antonio Negri autori su knjige »Imperij« (Arkzin i Multimedijalni institut, 2003.). Hardt i Negri smatraju da se zajedno s globalnim tržištem i globalnim krugovima proizvodnje pojavio globalni poredak, nova logika i struktura vladavine – ukratko, nov oblik suverenosti koji oni nazivaju Imperij. To je politički subjekt koji djelotvorno uređuje te globalne razmjene i ujedno suverena moć koja upravlja svijetom. »Imperij« je svojevrsni »komunistički manifest 21. stoljeća« te stoga angažirana i polemička knjiga, čiji je najvažniji potencijal artikulirana emancipacijska praksa koja mnoštvu dodjeljuje vrlo pozitivnu ulogu u procesu političke modernizacije.

Spomenimo i knjigu »Deklaracija« u kojoj Hardt i Negri u zbivanjima 2011. godine vide mogućnost da se zaustavi daljnja destrukcija i pustošenje u ime kapitala. Na tragu jedne druge Benjaminove izreke, i oni su bliski ideji da revolucije možda nisu vlakovi povijesti već trenutak u kojem čovječanstvo povlači kočnicu.

»Kočnica koja je povučena 2011. godine, od Arapskog proljeća preko europskog kontinenta pa do okupacije Wall Streeta, nije uspjela zaustaviti vlak koji juri kao da se ne obazire na upozorenje putnika, a nakon ‘pilule sreće’ koja je donijela kratkotrajnu ekstazu širom svijeta sad smo, nakon proljeća u zimi koja slogan ‘drukčiji svijet je moguć’ ponovo pretvara u ono što Englezi zovu wishful thinking (zamišljanje koje je u raskoraku s društvenom realnošću). Pa ipak, »Deklaracija« Hardta i Negrija ne daje samo obris pokreta i promjena izazvanih 2011. godine, već gleda u budućnost, služi kao putokaz koji umjesto odgovora postavlja pitanja. Pitanja čiji će odgovori doći tek na terenu«, navedeno je uz knjigu.

Godine 2009. u Francuskoj je objavljena »Trilogija otpora« u kojoj Antonio Negri proširuje svoju intervenciju u suvremenu politiku i kulturu na novi medij: dramu. Tri drame sakupljene prvi put u ovoj knjizi tematiziraju središnje koncepte inovativne i utjecajne misli koju je artikulirao u svojim bestselerima» Imperij« i »Mnoštvo«, u koautorstvu s Michaelom Hardtom. U tradiciji Bertolta Brechta i Heinera Müllera, Negrijeve političke drame osmišljene su tako da izazovu raspravu oko temeljnih pitanja koja postavljaju o otporu, nasilju i tiraniji. U »Swarmu« protagonist traži učinkovit način aktivizma; uz pomoć refrena u grčkom stilu isprobava različite uloge, od bombašice samoubojice i partijskog aparatčika do mnoštva. U »Savijenom čovjeku« radnja je smještena u fašističku Italiju, a fokusira se na drvosječu koji se opire fašizmu savijajući se na dva dijela i koristeći svoje sada iskrivljeno tijelo kao oružje protiv rata. U »Cithaeronu«, možda najodvažnijoj od triju drama, Negri prerađuje Euripidove »Bakhe« kako bi istražio okolnosti koje bi natjerale raznoliku i kreativnu zajednicu da se povuče – i od despotske vlade koja je sputava i od tradicionalnih obiteljskih odnosa koji jačaju taj despotizam.