Službeno, ovoga je petka vrata posjetiteljima otvorila Kuća karikature Ota Reisingera. Neslužbeno, ušuljali se mi u kuću smještenu u strogom centru Zagreba, u Radićevoj 44a, koji dan prije službenog otvorenja. Dobro, ušuljali je mrvu prejaka riječ, poštenije je kazati da su nas u kuću uveli i kroz kuću proveli Marko Reisinger i Frano Dulibić.

Marko je unuk našeg velikog karikaturista koji je kirurški precizno i vazda humorno svakodnevno govorio ono što normalan neki svijet zapravo misli. I Marko je onaj koji je zajedno sa sestrom Zrinkom, uz veliku pomoć mame Marine, Otove snahe, zaslužan da Zagreb ima sjajan prostor za sjajnu karikaturu.

Frano je pak povjesničar umjetnosti i profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, jedan od ono malo naših istinskih znalaca svega vezano uz strip i karikaturu, i onaj koji je uredio postav Kuće karikature Ota Reisingera.

Ušuljali se mi i odmah ostali – paf. Nema tih završnih radova, meštara i alata koji bi taj prvi dojam mogli pokvariti. Jednostavno na dobru volju odmah daje pogled na karikature majstora. Ali, ajde da novinar prvo nešto i pita.

– Gledam ja pred dolazak jedan stari televizijski intervju Ota Reisingera, a onda gledam Peru, njegova junaka koji je u Vjesniku na dnevnoj bazi komentirao društvena zbivanja, i vidim da njih dvojica jedan drugom zapravo nalikuju! Jesam li u pravu!? – pitamo.

Smiju se Frano i Marko, prije nego uglas vele: »Je, nalikuju.«

– On to nikada nije rekao, govorio je da je Pero Perić najobičniji čovjek s ceste, ali zapravo je sebe u to ugradio. A budući da je to s Perom počelo 60-ih kada je moj tata imao nekih šest, sedam godina, tata je bio inspiracija za Štefeka, a Klara je bila tu kao baka. Nikada to nije direktno rečeno, ali vidjelo se – smješka se Marko.

Sobica za kavu i ćakulu

Velik nos, pušač strastveni, komentari na svakodnevicu… Kako Oto, tako i Pero, a bome vrijedi i obratno. A da istinu govori Marko kada kaže da je njegov djed volio komentirati društvena zbivanja, i to vazda na duhovit način, vidi se iz svake izložene karikature.

– Nikada on nije ništa shvaćao preozbiljno. Ni politiku. Sve je njemu uvijek bila sporedna stvar u životu. Nije bio strastven oko tih prepucavanja kao što ljudi danas znaju biti. Ali, sve je morao komentirati, to mu je u principu bio i posao. Jako dobro je zapažao stvari – priča Marko.

Jest, novine su danas drugačije, karikaturista ima, ali ne da nam ta modernost da nam, k’o nekad, svaki dan učine boljim sličicom na zadnjoj stranici. Čini se da i nije bilo tako davno da se Pere ne bi sjetili, ili onih korica klasika dječje književnosti »Zvižduk s Bukovca« koje je također nacrtao Reisinger.

Bit’ će da se i zato čini kao da je Kuća karikature tu bila oduvijek. A niti ga se mlađe generacije sjećaju, niti je kuća tu oduvijek. I tražilo je dizanje Kuće karikature na noge bome truda.

– Svi me pitaju kako je do ideje uopće došlo. Dogodilo se da su i baka i tata umrli u razmaku od soma dana i Oto je zapravo ostao sam – priča nam Marko.

Zdravstveno stanje mu je bilo tako da se ne može sam za sebe brinuti, morao je poći u dom umirovljenika, štap za hodanje zamijenila su kolica. A on društven tip, oduvijek.

– Obožavao je svaki dan ić’ na Špicu i htjeli smo mu još za života napraviti neku malu sobicu, galerijicu, neki prostor u kojem će biti izloženi njegovi crteži pa da dođe popiti kavu i popričati sa svojim prijateljima kojih je još ostalo i s ljudima koji su možda zainteresirani za njegov rad – pojašnjava Marko.

Nije tu, kaže, bilo nikakvog poslovnog plana te 2015. godine, nikakve komercijalne ideje. Ali, život čini svoje. Zdravstveno stanje se u djeda brzo pogoršalo. Svoj prostor za druženje nije Oto dočekao.

No, Zrinka i Marko nisu odustali od nauma da Otove karikature izvade iz onih brojnih kutija u kojima ih je čuvao. Kupili su tri mala stana, ulovila ih je i korona, i inflacija, i građevinski problem, i birokracija, i posve indiferentni državni i gradski uredi i kancelarije u kojima bi silom posla morali imati sluha za ovakve projekte, ali ga imali nisu.

Pa su se financijski rastegnuli sami posve. Jer, kako kaže Marko, deda to zaslužuje.

– Ne znam ni sam koliko je tu bilo kutija, 15, 20. U jednoj velikoj kutiji znalo bi biti i 3.000 crteža, samo u jednoj. Kad smo krenuli to pretvarati u digitalnu arhivu, iznajmili smo profesionalne skenere za doma jer bi nas koštalo valjda k’o nov automobil da smo dali nekom da nam to učini – priča Marko.

– A pola nije ni sačuvano, pola je ostalo po redakcijama – dodaje Frano.

Toga je toliko jer je Oto Reisinger jednostavno cijeli svoj život crtao.

– Crtao je svačije portrete, tko god da ga je to tražio na kavi. Nikada nije rekao ne. Bio je stvarno pristupačan tip, radio i prijateljski, i pro bono. To koliko je on toga nacrtao mjeri se valjda u kvadratnim metrima i kilama – kazuje Marko.

Pravo malo blago

Kad su se kutije krenule otvarati, shvatili su Marko i Zrinka da je tu pravo malo blago. Nisu to, veli, bili samo crteži, bilo je tu i novinskih isječaka, a bome i pisama što ih je pisao urednicima bunivši se protiv cenzuriranih karikatura.

Šteta je jedino što tih cenzuriranih uradaka nema. Ima, doduše, spomena uredničkih imena u tim pismima, no Marko ne želi nikome činiti neugodnosti njihovim spominjanjem.

– Nema karikatura, jer ostajale bi u redakciji ili bi ih netko pokupio kao nepoćudne. Radovi su se u redakciju donosili kao što su se tekstovi donosili, predaš rukopis i poslije toga nemaš više s njima ništa.

Zapravo Oto nije nikada sebe titulirao nekakvim umjetnikom, nego naprosto kao novinarom koji se umjesto tekstom izražava crtežom. Kao da ima svoju svakodnevnu kolumnu. To je legitiman način djelovanja kroz medije – pojašnjava Frano.

Lijepo je nekako čuti da je Oto kolega, laska bit’ u njegovu društvu, makar, čast novinskim piscima, ali izraziti se slikom i s malo riječi čini se ipak bliže umjetnosti.

– Možemo reći da zaista ima elemenata u kojima Otov rad ima razinu umjetnosti, pogotovo s obzirom na to da njegovi radovi nadživljavaju trenutak u kojem su nastali. Ne samo trenutak, ne samo desetljeće, nego je ovdje u galeriji teško bilo izabrati najbolje radove zato što tako puno ima dobrih koji ne samo da su razumljivi nama danas, nekad i 30 i 40 godina nakon nastanka, nego i strancima, turistima.

Jer, Reisinger je njegovao neku vrstu građanske kulture koja je proizašla iz razdoblja prije Jugoslavije, proturivao tu građansku kulturu kroz vrijeme socijalizma i dočekao Hrvatsku nakon Domovinskog rata. To je malo paradoksalno, jer komunističke vlasti baš nisu voljele tradiciju građanske kulture nego radništvo, radnička prava i ostalo – ističe Frano.

U tom se smislu, kaže Frano, Oto držao jedne svoje koncepcije koja je uvijek imala svoju utemeljenost i svoj razlog postojanja.

– Na koncu, zbog svega toga je doživio i nevjerojatnu popularnost. On je zapravo bio najpopularniji karikaturist s ovih prostora – zaključuje Frano.

Ponešto bi rado zaključio i novinar posjetitelj, ali bolje pitati: »Može li sve ovo nacrtati neduhovit čovjek!?« Nasmijali su se na ovo Frano i Marko, da bi Frano dao Otov(ski) odgovor.

– Kada su Ota to pitali, on je odgovorio: »Ma je, to može svatko napraviti, svaki genijalac bi ovo mogao«, spominje se Frano.

Štos u sekundi

Ni Marko nema dvojbi.

– Bio je deda jako duhovit, smišljao je štosove u sekundi. I nisi se mogao na njega zbog toga ni ljutit’. Uvijek bi se uspio izvući na neku svoju foru. Bio je jako, jako smiješan tip. Sestra i ja ga se sjećamo k’o jednog velikog djeteta. Mi smo bili klinci, on je nama bio deda, a zapravo je nekada bio veće dijete nego mi – s veseljem se prisjeća Marko.

Zanimljivo je to da Reisinger crteže nije bacao, da ih je ipak, na starinski neki način arhivirao. Možda je, tko zna, i želio jednom za svoje karikature kuću poput ove.

– Mi među sobom, interno u obitelji, znamo da je uvijek glumio neku skromnost. Kad bi ga ljudi pitali što će s crtežima uvijek je govorio da će sve pobacat’, zapalit’, da njemu to ne treba. Međutim, i hvala Bogu, sve je on to pažljivo čuvao.

Imao je za to sobicu iza kuhinje, koja je bila prepuna kutija. Htio je on ovo jako. Uvijek je za života pričao: »Kak vani ljudi mogu napravit biznis od ovakvih stvari, a kod nas ništa!« Onda bi mu mi rekli: »Deda, ti trebaš biti pravi zagrebački brend.« Na što bi on, posve nesklon korporativnoj terminologiji, odgovorio: »Je, je trebam bit trend.« Mislim da bi bio sretan da ovo vidi – smije se Marko.

I dobro je da je Oto čuvao sve, baš kao što je dobro da imamo Kuću karikature. Trebala nam je, ovakvih stvari nama kronično nedostaje.

– Svakako. Ne bih ni bio ovdje da ne mislim da je ovo značajna nova ponude grada Zagreba u smislu popularne kulture, da je ovo jedan novi sadržaj kakvoga je nedostajalo i vrijeme će pokazati kako i na koji način se to može održati.

Ali, sigurno da će tu biti i mijenjanja postava, ili izložbi drugih karikaturista. Nedavno sam naletio na jednog liječnika koji ima dva Reisingerova rada za koje mi ne znamo. Tko zna koliko ih još po kućama ima, pa bi se jednom možda dalo napraviti i izložbu »Oto Reisinger iz privatnih kolekcija« – priča Frano.

Ne dvoji on da će Kuća karikature Ota Reisingera biti mjesto okupljanja i druženja, dodatna, mala, zanimljiva galerija koja će privlačiti ljude s kvalitetnom likovnošću i zabavnim sadržajem. A da je teško bilo odlučiti se koja će karikatura u postav, a koja ne, bilo je.

– To je bila borba – priznaje Marko.

Ribič i skijaš

Izloženo će na koncu biti između 120 i 150 radova. Vodili su se autori svojevrsnim grupiranjem, pa će u jednoj niši biti Pero, u luku sobe stripovi »Štefekove pustolovine«, u centru svega, da je promašiti ne možeš, je velika Otova karikatura na kojoj je vezan za stup i zarobljen od vlastitih likova, dok se lijevo i desno od nje šire paneli s karikaturama na kojima su njegove česte, univerzalne teme poput turizma, kulture, komentara svjetske politike.

– On je jednostavno bio karikaturist koji se u svim vrstama karikature dobro snalazio, od portretne do erotske koja je dolje u podrumu – kazuje Frano.

Jasno je da će se morat’ i u podrum. No, prvo je valjalo prokomentirati karikaturu s ribičima, onu gdje stari iskusni momci ne mogu s obale uloviti ništa, dok dvojicu klinaca sreća mazi i nagrađuje oboritim komadima.

– Bio je on strastveni ribič i strastveni skijaš. Sjećam se, kako je meni uvijek ribičija bila dosadna i ništa ne bih upecao, a on bi uvijek od drugih uzimao ribe pa ih bacao pred mene da misle ljudi da sam ih ulovio – sjeća se Marko.

Nama pak ne ide iz glave onaj spomen Otova promicanje građanske kulture. Kako samo današnje vrijeme opće primitivizacije traži i promicatelja građanskih navada i građanstva kao takvog. S druge strane, bilo bi posve zanimljivo vidjeti što bi na današnja aktualna nam zbivanja kazao crtež Otta Reisingera. »I nisu se stvari puno promijenile«, na to će Frano.

– Ovo je, recimo, nastalo prije 20, 30 godina, domaća tradicionalna reli utrka – pokazuje nam karikaturu Frano.

A na njoj, u utrci, kao robusna vozila: korupcija, utaja, organizirani kriminal, pretvorba i bankovne afere. Iz 80-ih je i onaj bezuspješni pokušaj kroćenja zmaja, ili ti zvijeri što se inflacija zove. A bome tu je i ekoloških tema, poput one kad Tarzan i Čita na trupcima složenim na kamionu napuštaju džunglu.

Pokazuje Frano još jednu karikaturu aktualnu posve, makar je nastala za socijalizma. Na njoj gospođa s blagim viškom kilograma pokušava vježbati na prostirci, pa pita kućnu pomoćnicu koja joj pere prozore: »Čuj, Štefa, kak ti uspijevaš održati tako dobru liniju?« To je taj humor koji je razumljiv svima i svuda. I to je Oto radio majstorski. Pitamo je li to onda karikatura ona koja briše sve granice, sisteme, okvire!?

– Je, zato jer je zapravo uvijek važno da ljudi budu zadovoljni u životu. U svakom slučaju će biti nekih problema, a poruka ovih karikatura je da gledamo na život malo laganije, da gledamo pozitivnije i više uživamo u životu.

Oto je svaki problem okrenuo na pozitivnu stranu da nam poruči kako bi kvalitetnije trebali živjeti već »u glavi«, jer sve je u našim glavama. Jer smo često kritični prema svemu, a nismo u stanju vidjeti koliko je život lijep – mudro će Frano.

Erotika u podrumu

Nego, erotika, ono što je Oto crtao za časopise poput Starta. Šteta je, kaže Marko, bila da podrum nema koji izložak. U podrumu, među ostalim, i karikatura koja bi komotno danas mogla ići uz fenomen onog Tindera. Na njoj starija gospođa koja se odazvala na oglas mladog, zgodnog, šarmantnog mladića da bi je u klupici u parku dočekao jednako star gospodin.

– Kad su Ota pitali, već u visokoj dobi, zašto više ne crta erotske karikature kad su bile tako dobre, on im je rekao: »Znate, teško mi je crtati po sjećanju« – veli nam Frano.

Nego, kako bi Oto i njegova karikatura prošli u ovo doba svekolike woke kulture? Čini se, dobro.

– Klara, supruga njegova junaka Pere, zna biti u podređenom položaju, da rinta po kući i slično, ali je sve napravljeno tako da ljudi žale Klaru i gledaju u njemu primitivnog muškarca, gledaju da je on taj koji je krivac za takvo ponašanje. Zapravo je Oto takvim stereotipnim ulogama muškarca i žene pridonosio tomu da se odnosi poboljšaju, uravnoteže – pojašnjava Frano.

I da, ono možda i najvažnije, i u podrumu i na katu crtež je ono što je fascinantno, taman da čovjek shvati što to Frano veli kada kaže da je Ota Reisingera kvaliteta crteža održala tolike godine.

E, da je danas imati karikaturu u novinama, onako k’o nekad svakodnevno. Da je imat’ nekog Peru da se igra sa stereotipima i govori ono što prosječnog građanina muči. Ali, tiskani mediji odumiru, kiosci odumiru.

– Zanimljivo da se karikatura nekako najslabije snašla u toj tranziciji u digitalne medije, da se bolje snašao i strip i animacija. Ali, baš ovakvo mjesto, baš ovakva galerija će možda biti nekakva spona između te starije generacije i te kulture karikiranja svakodnevice i budućih generacija. Netko će se zakačiti i možda krenuti ponovno raditi neke vrlo zanimljive stvari – reći će Frano.

Jer, dnevni komentar ove vrste nam treba. Jer humor je, slažemo se svi, ljekovit. I da je samo znati što bi na ovaj naš tour po Kući karikature kazao Oto!? Lako ga je zamisliti kako sjedi u dnu sobe u fotelji i puši.

– Točno znam što bi rekao, da svim ovim turistima koji tu bauljaju treba uzet’ lovu. Rekao bi tako nešto u stilu »Mućki« koje je obožavao. Bio bi k’o Del Boy, u tom poduzetničkom stilu – smije se Marko.

Oto i Del Boy. Oooo, kako to samo ima smisla.

Priznat i poznat i u svijetu

Imat će muzej i kutak s isječcima iz inozemnih novina, s knjigama i tiskovinama, taman da se vidi kako je Oto Reisinger bio priznat i poznat i u svijetu. Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Engleska… Bio je vani cijenjen.

– Ja ne znam da je koji drugi karikaturist bio toliko objavljivan vani za vrijeme Jugoslavije – reći će Frano.

Pritom je zabavna činjenica da je ime i prezime Oto Reisinger moglo uredno proći i kao njemačko, švicarsko, ako ne i nizozemsko. A on, kako kaže Marko, pravi Zagrepčanin, Hrvat.

Pamti dedu samo po dobru

Marko Reisinger je ipak i prije svega unuk Ota Reisingera. I pamti dedu samo po dobru. Pamti, recimo, obiteljske ručkove na kojima se skoro rušio u nesvijest od duhanskog dima, jer i deda i baka su bili strastveni pušači.

Ali, još bolje pamti kako bi, dok su telefoni još uvijek bili fiksni, kućni, zvao deda pa promijenio glas samo da unuku kaže: »Zovem iz policije. Bio je požar kod deda i bake. Hitno morate doć’.« Onda su došli mobiteli, a on je bio tehnološki staromodan taman toliko da je nastavio zvati s kućne linije.

– On zove, a meni na mobitelu piše broj. Ali, nisam mu nikada imao srca to reći. Imao sam već poprilično godina kada bi me znao nazvati usred nekog važnog posla i ja bih se svaki put javio, zatajio da mi na ekranu piše »deda Oto«, zaglumio da ne kužim ništa samo da se opet čini da me je zeznuo k’o kad sam bio klinac – prisjeća se, s radošću, Marko.