Nakon niza godina neodržavanja i upornih zazivanja fanova, NO Jazz Festival će tijekom studenoga ponovo krenuti s programom. Festival je poznat po predstavljanju tzv. (N)ot (O)nly jazz programa. U svojem jedanaestom izdanju u zagrebačkom Vintage Industrial Baru 10. studenoga nastupit će Roy Osa feat. Rob Mazurek, a u Laubi – kući za ljude i umjetnost 23. studenoga The Necks te 24. studenoga trio David Murray/Ingebrigt Haker Flaten/Paal Nilssen-Love. Bio je to povod za razgovor s norveškim kontrabasistom Ingebrigtom Hakerom Flatenom, dobitnikom mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Buddy, najprestižnije u norveškom jazzu. Haker Flaten je već nekoliko puta, u raznim kombinacijama, nastupio na NO Jazzu. »Prošlo je puno vremena otkako sam zadnji put svirao u Zagrebu, ali bilo je to s drugim suradnicima«, tvrdi. »Uvijek je bilo posebno doći u Zagreb. Uvijek! I publika i Mate Škugor koji organizira Festival – bio je to uvijek topao osjećaj. Obožavao sam to. Nevjerojatan je osjećaj znati da ću se vratiti.«

Haker Flaten je u Zagrebu nastupao s raznim postavama, ali na ovogodišnjem NO Jazzu će prvi put svirati u triju sa svestranim američkim tenor saksofonistom i bas klarinetistom Davidom Murrayem i norveškim bubnjarom Paalom Nilssen-Loveom. Taj je trio započeo s djelovanjem 2019. i do sad je već poduzeo nekoliko turneja. Glazbenik otvorenog uma koji u svojim, nerijetko free-jazz izvedbama, koristi elemente New Orleans jazza ili bluesa, Murray je s norveškim kolegama ostvario osobitu povezanost i to na različitim razinama: kao improvizator, u komunikaciji, a također na duhovnoj razini. Između ostalog, trio je poznat po neočekivanim intervencijama u izvedbama. »Paal i ja sviramo zajedno više od 30 godina«, objašnjava. »Surađivali smo zajedno u toliko različitih bendova. Zajedno smo sudjelovali u puno različitih projekata, od tradicionalnije vrste jazza do potpune slobodne improvizacije. Dijelimo puno istih zamisli. Razlog što još uvijek sviramo zajedno, što još uvijek volimo svirati zajedno, je taj što izazivamo jedan drugoga. Obojica iznenađujemo jedan drugoga. Jako je važno u glazbenim odnosima da nikad ne završiš u onome na što se navikneš, da nikad ne radiš isto, jer čak se i u improviziranoj glazbi to često događa. Navikneš se na određeni način sviranja tako da jednostavno završiš radeći nešto slično. Niti ne pomislite na to, a spontanost je nestala. Zato je nastojanje da uvijek izazivate jedni druge nešto vrlo važno. Meni i Paalu to se sigurno stalno događa.«

U ovom triju to im se događa i s Davidom Murrayem, glazbenikom koji dolazi iz potpuno drukčije tradicije. »Naravno, on je legenda«, tvrdi. »Svi znamo njegovu glazbu. Slušam ga odavno. Dakle, naravno, mnogo znači svirati s ljudima koje ste puno slušali i koji su vam poput junaka. To je uvijek važno i posebno. Jednostavno, super je. Trebalo mu je malo vremena da se navikne na to kako sviramo, jer ponekad otvaramo stvari na drukčiji način. Ali svaki bend ima svoje vrijeme za rad. Svi su drukčiji. Naravno, susrećemo se u jeziku jazza i imamo zajedničko razumijevanje i poštovanje prema toj glazbi. Materijal koji sviramo odražava puno tradicije koju svi poznajemo. Zabavno je pokušati otvoriti sva ta područja. To se sve više događa s ovim trijom. Izvodimo puno Murrayevih skladbi. Počeli smo svirajući njegovu glazbu, ali Paal je sada napisao dosta skladbi za bend. Dotičemo se bluesa, slobodne improvizacije i struktura koje su karakteristične za Murraya. Nevjerojatna je njegova sposobnost svirača saksofona, njegov kapacitet. Kad krene, ne može se zaustaviti, nema mu kraja. Nema ograničenja. Za nas je to nevjerojatno. Kad kliknemo, to je sjajan trio. Možete očekivati ​​dobar koncert. Volimo svirati i veselimo se gostovanju u Zagrebu. Bit će super.«

Putovanje bez kraja

Svirajući u ovom triju Haker Flaten u potpunosti ispoljava svoju kreativnost. Uz Murraya i Nilssen-Lovea do punog izražaja dolaze njegove komunikacijske sposobnosti, kao i pristup slobodnoj improvizaciji. Bez obzira s kim svira, uvijek naglasak stavlja na improvizaciju, slobodu, spontanost, instant kreaciju, direktnu komunikaciju… Sve to utječe na njegov kreativni um i umjetnički kredo. »Slobodna improvizacija obuhvaća puno toga«, kaže. »Jedan njezin dio je jezik koji postoji već jako dugo. Gotovo je pogrešno nazvati to slobodnom improvizacijom, jer to je danas više tradicija. Imamo europsku improviziranu glazbu, imamo free-jazz, a to su različite tradicije. Važno je sagledati povijest i tradiciju. Kad se govori o slobodnoj improvizaciji, to je naravno i komunikacija. Važno je dobro poznavanje vašeg glazbala da biste mogli odgovoriti i komunicirati. Slobodna improvizirana glazba može biti iznimno uzbudljiva zbog načina na koji se ljudi povezuju. To je izazovno. Ponekad upali, ponekad ne. Ponekad je to samo sviranje skladbe koja je zapisana ili sviranje materijala koji odgovara grupi.

Foto Davor Hrvoj

Dakle, što se tiče improvizacije, to se također odvija na različitim razinama. Suprotno tome, poludio bih da moram svirati glazbu koja svaki dan zvuči isto. Nikada to ne bih mogao. Imam brata blizanca koji piše glazbu za kazalište, piše aranžmane i svira klavir. Sjajan je u tome, a radi i kao glazbeni voditelj u kazalištu. Svira mjesece i mjesece, svaki dan radeći isto. Voli to. To je ono što on želi činiti. Predan je tome. Ja bih poludio da moram tako. To je određena vrsta karaktera. Ljudi su različiti. Neki rade to, neki nešto drugo. Jednostavno volim to što glazba svaki dan može biti drukčija. Ali isto tako, razlike mogu biti male, tako da ne moraju nužno biti izrazito različite. Postoje sve te varijacije ako se bavite ovom glazbom. Na taj način glazbu održavamo svježom.«

Radi se o apstraktnom pristupu glazbi i sposobnosti pretakanja nadahnuća u glazbu, a Haker Flaten je u tome majstor. »Nadahnuće može biti toliko mnogo toga«, razmišlja. »Mogli bismo kao primjer spomenuti Anthonyja Braxtona i način na koji koristi sve te različite alate, glazbu različitih jezika koju bilježi znakovima, raznim pisanim znakovima ili grafičkim zapisima. On zna kako se nositi s tim. Zna kako uvesti apstraktnije razmišljanje u glazbu. To što je učinio za tu glazbu nevjerojatno je, posebice u smislu njegove filozofije i jezika koji se vrti oko nje. Pomogao je glazbenicima da bolje razumiju kako strukturirati apstraktnu glazbu. Apstraktna glazba je poput apstraktne vizualne umjetnosti. Možete odlučiti otići negdje drugdje ili napraviti prostor ili zauzeti neki prostor. Toliko je toga. Vrlo je zanimljivo. Također zasniva se na emocionalnim stanjima. Povezuje na toliko različitih razina. Morate, prije svega, slušati i tek tada možete donositi odluke. Ali te odluke morate donijeti brzo. Možete filozofski reći da je sve, u biti, u trenutku, a ako ste u trenutku, mentalno ste drukčije. Vi birate što ćete raditi, ali morate imati neke alate i morate razumjeti alate s kojima radite. Potrebno je dosta vremena da se sve razvije. Nikad nećemo doći do točke u kojoj ćemo završiti s tim. To je kontinuirano istraživanje. Osim toga, moramo se na neki način riješiti svog ega. To je također apstraktno.«

Istraživanje je iznimno važno u karijeri Hakera Flatena. I u djelovanju s ovim trijom nastavlja istraživati kako bi osvježio i obogatio svoj vokabular, a ta iskustva prenosi mlađim naraštajima. »Nedugo sam bio u jednom jednotjednom improvizacijskom kampu u Danskoj gdje sam podučavao studente«, govori. »Polaznici su bili stari od ranih 20-ih do ranih 30-ih godina. Bilo je iznimno nadahnjujuće, samo da budem u blizini profesora i učenika, da razgovaramo o tome i zajedno stvaramo glazbu. Pokušavali smo steći razumijevanje za različite načine razmišljanja i čuti što klinci misle o tome. To je puno otvoreniji pristup. Puno toga ovisi o slušanju glazbe. Slušam je u raznim situacijama, između ostalog i onu na suvremenoj sceni. Sve vrste glazbe. Želim razviti razumijevanje prema svim vrstama koje će dati doprinos mojoj glazbi. Ne radi se samo o slušanju jazza, naravno. Toliko je toga vani. To je problem, posebno za mlade. Gotovo je neodoljivo jer danas je sve dostupno. Ne mislim da je to nužno dobro. Također može biti izuzetno porazno. Gdje početi? Kamo ići? Obrazovanje je moguće samo ako imate ljude koji su voljni govoriti o tome odakle dolaze i pokazati primjere. To je jako važno. To je kao mentorstvo. Puno znači kad nađeš nekoga od koga nešto naučiš. Tako krećete na putovanje. Tome nikad nema kraja.«

Razvijanje malih zamisli

Haker Flaten je na tom putu već tridesetak godina. Kroz cjelokupnu karijeru stvara vlastiti imidž, vlastiti stav prema glazbi i strastven odnos prema njoj. »Glazba je, zbog vibracija, jak žanr u kreativnim poljima umjetnosti«, tvrdi. »Glazba je nešto veće od pukog sviranja nota ili određivanja svira li netko ispravno ili ne. Ne razmišljam je li to ispravno ili pogrešno. Nadam se da moja glazba ima određen karakter. Volio bih da ona zvuči poput mene, naravno. Ljubaznost je najvažnija. Sve što mogu je pokušati biti najbolji i biti ljubazan. Za mene je važno pokušati komunicirati na taj način. Ako vaša glazba donosi radost, to bi bilo nevjerojatno, ali također može djelovati na drukčije načine, donositi razne vrste reakcija. Volim ako su ljudi uzbuđeni kad čuju moju glazbu. To je nevjerojatno. Isto tako, ako će moja glazba donijeti nešto vrijedno, to trebamo komunicirati kao bend. To je opet nešto poput zajedničkog stvaranja. Zaista je nevjerojatno kada osjetite tu komunikaciju i povezanost. Naravno, važna je i strast. Ona je najvažnija želiš li preživjeti u stvaranju glazbe u ova teška vremena. Ako nije, besmisleno je. Puno je toga da ne mogu točno odrediti jednu stvar. Svaki put kad to radim, završim pričajući o nekoliko stvari, a nakon toga počnem razmišljati o još milijun drugih stvari. Možda sam ipak usredotočen na free glazbu koja dolazi iz 1960-ih. Uvijek se ulovim da crpim nadahnuće iz zvuka i energije iz tog razdoblja povijesti jazza. Slušao sam puno toga i svirao puno toga, ali to je danas vrlo stara glazba. Danas nema ništa novo o tome. To što je tada puno značilo bitno je drukčije nego danas.«

On je svestran glazbenik koji djeluje u raznim žanrovima. Svira u mnogim sastavima, neke od njih vodi, a s lakoćom se prilagođuje novim suradnjama. U svim tim situacijama djeluje i kao skladatelj. »Mnogi moju glazbu smatraju eklektičnom«, govori. »Volim mnogo različite glazbe. Nadahnuće crpim iz mnogo različitih izvora. Donosim estetiku iz mnogo različitih žanrova. Volim pisati glazbu, posebice za svoje bendove. I oni imaju tendenciju da idu u mnogo različitih smjerova. Osjećam da je uvijek potrebno pronaći ravnotežu u glazbi, gdje ne prevladava ovo ni ono, ali gdje treba biti iskren i organski. To ljudima vjerojatno znači puno toga, ali znam što to znači meni. Snažno osjećam kad nije tako. Dakle, pokušavam upravljati time. Tako je velika stvar skladati glazbu. Za mene je to dug proces, ali to je zdrav i koristan proces. Nije mi lako, ali volim to. To bi moglo biti samo razvijanje malih zamisli u pokušaju sagledavanja velike slike. Pišem za glazbenike iz benda. To je razlog zašto sam odlučio svirati s određenim glazbenicima. Svaki od njih ima svoj glazbeni karakter. Jednostavno počnem pjevati neku melodiju ili nešto drugo izlazi. Ponekad to nije baš ništa što sam napisao za bilo koga, ali jednostavno je tu, samo moram smisliti što ću s tim. Pokušavam ne ograničavati ljude, želim oformiti strukturu koja daje slobodu, iako ponekad potpuna sloboda ne mora biti prava sloboda. Ponekad neke strukture mogu dati ljudima više slobode. Na neki način pokušavam pronaći srednji put. To mi je jako zanimljivo.«

Vibracije i nijanse

Za njegove sviračke i skladateljske vještine važno je i obrazovanje, a Haker Flaten je i na tom polju napravio sve što je bilo potrebno. Najprije je studirao na jazz programu Jazzlinja u Trodheimu koji je na svjetskom glasu kao vrhunska škola. »Bilo je to super važno«, sjeća se. »Bio sam vrlo mlad i jednostavno sam odlučio da želim tamo studirati. Tri sam puta pokušao prije nego što su me prihvatili. Nisam znao ništa o jazzu ili nečem sličnom. Jedva da sam išta slušao u to vrijeme, ali nekako sam znao da moram krenuti na taj studij. To mi je značilo puno, naravno, jer upoznao sam puno ljudi i stalno svirao. Tijekom studija sve se otvorilo, doslovno. Na početku sam svirao bas gitaru, ali učitelj mi je ukazao na jednog glazbenika koji je svirao kontrabas. Isprobao sam ga i poželio svirati, iako i dalje puno sviram električni bas i to stvarno volim sve više i više. Uvijek sam to radio, ali akustični bas je uvijek imao drukčiju vrstu privlačnosti.«

Njegovo je instrumentalističko umijeće uvijek na visokoj razini. Također, ostvaruje poseban zvuk. »Zvuk mi je jako važan«, naglašava. »Na neki način bas je zaguljeno glazbalo jer ima ogromnu dinamiku i ponekad ga je teško probiti. Radim na pronalaženju načina da dobijem zvuk kojim sam stvarno zadovoljan. To je poput stalnog znanstvenog istraživanja. Pokušavam pronaći način kako čim bolje izvući energiju iz žica i uz pomoć pojačala i razglasa ostvariti zvuk za koji bas ima potencijal. Kada sviraš s bubnjarima koji su glasni, moraš to na vrijeme shvatiti, no to je druga razina. To je još jedan aspekt toga. Budući da mi je zvuk važan, trudim se steći dublje razumijevanje. Želim isprobati nešto drukčije, primjerice koristiti različite mikrofone, žice i magnete i shvatiti kako rade… Pokušavam shvatiti svu tu znanost koja se vrti oko akustike i načina na koji se zvuk kreće. To je kao beskrajna priča. To je veliko glazbalo koje ima puno vibracija. Ponekad si na pozornici i sviraš, a ne čujete ništa, a ponekad čujete sve razne nijanse i lijepo je. To je nevjerojatno.«

U istraživanju zvuka, Haker Flaten je izvrstan u sviranju kontrabasa gudalom, arco tehnikom, što je djelomično zasluga institucionalnog školovanja. »Sviranje arco tehnikom je potpuno drukčije«, objašnjava. »Učio sam pomalo arco sviranje prije nego što sam počeo studirati jazz, ali bilo je to vrlo malo. Jako volim arco, iako zapravo nikada nisam naučio klasičnu tradiciju. Volim zvuk arco sviranja kontrabasa, ali u toj situaciji on je kao sasvim drukčije glazbalo.«

U nastojanju da ostvari čim veću razinu poznavanja glazbala i vještinu sviranja, Haker Flaten je proučio tradiciju, sviranje velikana tog glazbala, posebice onih koji su bili inovatori. »Naravno da me sviranje Scotta LaFaroa pogodilo kad sam ga čuo prvi put«, sjeća se. »Način na koji je svirao jednostavno nikad ne stari. Nastavilo se s puno sličnih reakcija na način koji u meni još uvijek odzvanja. Naravno, puno sam slušao Garyja Peacocka, u svim različitim postavama s kojima je svirao. Otvoren je prema raznim stilovima. Samo njegov način sviranja kontrabasa je nevjerojatan. Volim Mingusa, naravno. Mislim i na Jimmyja Garrisona, slušao sam puno Paula Chambersa. Volim tu tradiciju, kao i Henryja Grimesa, o moj Bože, i puno onih između. Volim te basiste koji su došli iz jazza, ali su pokušali otvoriti jezik. Danas djeluje milijarda nevjerojatnih basista, što je nadahnjujuće. Predajem u školi u Trondheimu koju pohađa puno sjajnih basista, što je prilično nevjerojatno.«

Velika promjena

Kao i u izvođačkoj praksi, Haker Flaten je i u glazbenoj pedagogiji usredotočen na usvajanje tradicije kao i razvijanje inovativnog pogleda na glazbu. »Mnoge su škole jazza i dalje fokusirane na tradiciju bebopa jer očito postoji nešto u toj stilistici«, objašnjava. »Ne znam je li to dobra strategija. Također, dobar je način odabiranja zanimljivih tehnika, učenja harmonije i tradicije, ali postoji puno više toga. Ponekad osjećate kao da je to u redu, kotač se vrti iznova, i iznova i iznova, a ponekad se počnete pitati zašto je to tako. To će vjerojatno uvijek biti tako, uvijek će utjecati na obrazovanje, ljudi će se uvijek vraćati na ono što se u jazzu dogodilo sredinom prošloga stoljeća u SAD-u. Vidimo što se danas događa na suvremenoj njujorškoj sceni s mladim glazbenicima poput Immanuela Wilkinsa i Joela Rossa. Ta je scena nevjerojatna, a proizašla je iz gospela. To su tako vješti jazz glazbenici. Peter Evans također, ali i Harris Simon. Događa se mnogo nevjerojatnih stvari koje su 100 posto ukorijenjene u jazzu. No, mladi također pokušavaju svirati u raznim metrima i ludim pristupima, što je pomalo zapanjujuće. Doima se kao da to rade sa svrhom i namjerom. Što god radiš, to moraš činiti sa svrhom i namjerom, ali ponekad osjetiš da čuješ stvari koje su već učinjene. Teško je reći što je dobro, ali uvijek je ohrabrujuće uzeti Anthonyja Braxtona kao primjer. Glazbenici bi trebali čitati njegove intervjue, knjige i druge materijale, iskoristiti tradiciju i pokušati se otvoriti. Puno ljudi to radi pa se puno zanimljivih stvari događa posvuda.«

Haker Flaten je svirao s mnogim skandinavskim glazbenim kreativcima, no, iako dolazi iz skandinavske tradicije koja je iznjedrila osebujnu inačicu jazza, važan dio u nadogradnji znanja, i naravno stjecanja iskustva, ostvario je tijekom petnaestogodišnjeg boravka u SAD-u. Godine 2006. preselio je u Chicago i živio tamo tri godine, a potom se preselio u Austin i tamo živio 11 godina. To mu je pomoglo da ostvari suradnje i stekne iskustvo svirajući s kultnim glazbenicima kao što su Joe McPhee, Ken Vandermark, Rob Mazurek, James Blood Ulmer, Chris Potter, Hamid Drake, Peter Brotzmann, Neneh Cherry, Bugge Wesseltoft i drugi. »Godine 1999. prvi put sam svirao s Matsom Gustafssonom koji me pozvao da zajedno s njegovim AALY Triom odem u SAD«, objašnjava. »Svirao je s Peterom Jansonom i Kjellom Nordesonom, ali Peter nije mogao ići i ostali su bez basista. Mats je upravo čuo kako sviram s drugom grupom i, budući da je jako želio svirati sa mnom, pitao me želim li mu se pridružiti. Svirali su s Kenom Vandermarkom. Održali smo veliku turneju u SAD-u s Kenom, Matsom i Kjellom, što je za mene promijenilo dosta toga, samo zato što sam otišao tamo, upoznao ljude i svirao s tamošnjim glazbenicima. Tada sam se poželio vratiti.«

Između ostalog, to mu je omogućilo da stekne razumijevanje za potpuno drukčiju kulturu i glazbenu tradiciju. »To možeš razumjeti samo ako tamo živiš«, tvrdi. »Vrlo je teško razumjeti SAD ako tamo ne provedete vrijeme. Nema smisla. To je vrlo čudna zemlja. Tako je svugdje, moraš negdje živjeti da bi neku kulturu razumio iznutra. Upoznaješ ljude. Tamo imam veliku obitelj i prijatelje. Vidio sam mnogo nevjerojatnih stvari. Također, to je zemlja koja se bori s puno toga. Ako o jazzu razmišljate kao o onome što radite, svakako je važno to razumjeti. Tamo sam shvatio jazz, stekao više razumijevanja za tu glazbu, dubinu njezine tradicije. Bolje sam shvatio odakle dolazi, što ljudima znači, zašto to rade, zašto donose odluke da nešto učine na drukčiji način. To je zanimljiva povijest i vrlo snažna povezanost sa scenama. Očito, važno je to što se događalo u Chicagu i New Yorku. Jako mi je drago što sam tamo proveo puno vremena. Vraćam se uskoro. Zapravo većina glazbe koju slušam potječe iz SAD-a, iako mnogi glazbenici koje poznajem ondje ne sviraju jazz na taj način. Više sviram jazz u Norveškoj nego u SAD-u. To bi moglo zvučati ludo. Danas osjećam da se posvuda pojavljuju mladi glazbenici. Bez obzira gdje tko živi, svi su na iznimno visokoj razini.«