RIJEKA – Richard Wagner važan je skladatelj u povijesti glazbe koji je djelovao u 19. stoljeću i koji je uvelike zaslužan za otvaranje novih promišljanja o operi kao glazbenoj vrsti, zbog čega ga danas ponajviše i pamtimo kao opernog skladatelja.

No, Wagnerove opere nisu nastavak dotadašnje glazbene tradicije, već su pokušaj da se opera vrati u svoj prvotni oblik, odnosno ideju. Naime, već sam nastanak opere u 16. stoljeću zapravo je slučajan s obzirom na to da su renesansni umjetnici u Firenci zapravo pokušavali oživiti antičku tradiciju grčke tragedije pa su, zbog nedovoljnih informacija i povijesnih i umjetničkih izvora o antičkoj izvođačkoj praksi, otvorili vrata novoj i široko prihvaćenoj vrsti. Nakon renesanse, opera je krenula nekim novim pravcem koji je prvo reformirao Gluck u 18. stoljeću želeći eliminirati površnosti s naglaskom samo na virtuozne pjevačke bravure i otrcane i stereotipne tekstove, a zatim konačno i Wagner čija reforma opere za rezultat ima kasniji naziv glazbena drama u kojoj se podjednaka važnost daje promišljenoj glazbi i kvalitetnom tekstualnom predlošku, sve u želji da se stvori pravo iskustveno jedinstvo u umjetničkom izričaju.

Foto Mateo Levak

Wagner je tu možda otišao i korak dalje uvevši poznati sustav leitmotiva, odnosno karakterističnih i prepoznatljivih motiva koji se pojavljuju u glazbi uvijek s istim melodijsko-ritamskim obrascem i omogućuju uvođenje simbola integrirajući orkestar u dramsku radnju na potpuno novi način, čineći ga nositeljem umjesto pratnjom pjevačima. Umjesto klasične podjele na brojeve koji su manje zasebne cjeline unutar većih, Wagner je pred očima imao velike prizore u kojima vješto izbjegava upečatljive kadence koje bi mogle izazvati prekid glazbeno-dramskog slijeda. Wagner je bio i mnogo više od skladatelja: pjesnik, filozof i dobar poznavatelj drugih vrsta umjetnosti u svoj je opus zapravo uveo scenski sinkretizam (Gesamtkunstwerk), a svakom svom djelu pristupao je cjelovito, domišljeno i zaokruženo ostavljajući malo otvorenih pitanja i tome kako bi se nešto trebalo izvesti. Štoviše, za svoja je djela osigurao i mjesto izvedbe u Bayreuthu u Njemačkoj koje je, prema njemu, jedino imalo sve kapacitete za kvalitetnu i točnu izvedbu prema zamislima skladatelja.

Svečani posvetni prikaz

O svemu ovome možemo pronaći u njegovim brojnim spisima, pismima i raspravama u kojima se u punini otkrivaju Wagnerovi filozofski i umjetnički stavovi, vjerovanja i ideje. Tijekom svog života bio je pristaša ideja Rousseaua, filozofije mladohegelovaca, revolucije iz 1848. godine, idealističke filozofije Feuerbacha, a kasnije Schopenhauerova pesimizma i parsifalske religiozne mistike. Upravo je potonja bila posljednje Wagnerovo »stanje« u kojem i nastaje djelo po imenu »Parsifal« temeljeno na srednjovjekovnom istoimenom spjevu Wolframa von Eschenbacha, ali tekstualno u potpunosti revidirano od strane skladatelja. Zamišljeno isključivo za izvedbe u Bayreuthu, a praizvedeno 1882. godine, nekoliko mjeseci prije Wagnerove smrti, ovo je djelo originalno naslovljeno kao svečani posvetni prikaz u čemu se očituje jasna želja da se izbjegne populistički pristup koji ima opera i nametne određena svetost koju, poput kakvog ritualnog čina, svaka izvedba »Parsifala« u sebi mora imati.

Jednako tako, »Parsifal« je odlukom Wagnera, a kasnije i njegove obitelji (posebno supruge Cosime), bio zabranjen za izvođenje igdje drugdje, što je i ostalo tako više od 20 godina, sve do sudske odluke u New Yorku nakon koje je došlo do izvedbe u Metropolitanu u kojoj je glavnu žensku ulogu pjevala naša Milka Trnina. Sama ideja o »Parsifalu« u Wagnerovom se umu oblikovala mnogo desetljeća, još od 1857. godine, kada se na Veliki petak sjetio poveznice značenja toga dana i Eschenbachovog spjeva. Na sličan način povezao je i druga djela (»Majstori pjevači« i »Lohengrin«) otkrivši poveznicu koja će ostati do danas.

Simbolika Velikog petka

Priča započinje slučajnim usmrćivanjem labuda kojeg je Parsifal u svojoj naivnosti pogodio strijelom u blizini dvorca Monsalvat, sjedišta vitezova čuvara Svetog grala. Nesvjestan zabranjenosti svoga čina, ali i općenito vlastitog porijekla i postojanja, Parsifal se pokazuje kao možebitno mlado-ludo biće koje može spasiti cijelo viteško bratstvo čiji je vođa Amfortas ozlijeđen ranom koja ne zacjeljuje. Stari Gurnemanz prepoznaje potencijalni povoljan ishod te situacije, ali se predomisli u trenutku u kojem Parsifal pokazuje nezainteresiranost za ritualne obrede otkrivanja Grala kojeg, na nagovor drugih viteza, predvodi umirući Amfortas. Naravno, svemu je »kumovalo« zlo utjelovljeno u liku čarobnjaka Klingsora koji je Amfortasu i zadao smrtnu ranu svetim kopljem koje je i ukrao, a Amfortasova slabost uslijedila je nakon što ga je zavela Kundry. Klingsor ponovo pretvara Kundry u veliku zavodnicu koja uspijeva poljubiti Parsifala otvarajući mu oči za tjelesne užitke da bi ga Klingsor lakše pogodio kopljem. Ipak, Parsifal uspijeva zaustaviti koplje i čini znak križa zbog čega se ruši Klingsorovo carstvo. U trećem činu Parsifal se nakon mnogo godina vraća u Monsalvat upravo na Veliki petak, a točno u podne započinje rad u kojem vrhom koplja liječi Amfortasovu ranu dajući mu i oprost, a od njega preuzima i vodstvo bratstva i obreda otkrivanja grala proglašavajući otkupljenje.

Simbolika Velikog petka jasno je vidljiva u mnogim dijelovima »Parsifala«, a simboli Svetog grala, Kristove krvi, koplja i golubice mogu se tumačiti u okviru kršćanske simbolike. Međutim, Wagner nigdje jasno ne govori Kristovo ime, već se uvijek referira na Otkupitelja, a brojni drugi simboli poput grala, viteških i tajnih društava imaju potpuno druge konotacije. Utjelovljenje Kundry kao zavodnice koja istovremeno otvara put tjelesnim nasladama poručujući da se »Boga može spoznati u jedinstvu s njom«, jednako tako otvara put Znanju, a njezin poljubac postaje simboličan čin prepuštanja Volji s nužnosti donošenja odluke koja, ako je pogrešna, vodi u propast.

Kvalitetna izvedba

Ovaj Veliki petak u Rijeci se moglo nazočiti koncertnoj izvedbi ulomaka iz Wagnerova »Parsifala«, posebno dijelova trećeg čina koji i jest izravno povezan s blagdanom. Izvedba koja je trajala dva i pol sata izazvala je priličnu pozornost publike koja je pažljivo slušala taktove Wagnerove glazbe i prethodno opisane filozofije koja je u njima sadržana. Glazba je to koja mirno i u sporom tempu, bez većih promjena, usmjerava pažnju na ono bitno, ali za što je ipak potrebna određena prethodna priprema. Naravno da je pohvalno odgajati i educirati publiku, ali je možda iluzorno očekivati da će u toj publici sjediti oni koji su pročitali nepregledne tomove knjiga i imaju mogućnost razumjeti dubinu kasnovagnerijanske glazbe na njemačkom jeziku. U tim i takvim okolnostima, teško su se nakon izvedbe mogli čuti uzdasi oduševljenja, iako za njih jesu postojali određeni razlozi. Naime, valja reći da je izvedba bila dobra i kvalitetna, kako u cjelini, tako i u pojedinim dijelovima.

Ako se govori o orkestru, mora se istaknuti da su svi sudionici (kako domaći članovi, tako i brojne ispomoći) bili na visini zadatka (koncertni majstor Anton Kyrylov). Nešto je nedostajalo u slijevanju i amalgamiranju zvuka u jednu cjelinu, i to ponajviše zbog prostornih i akustičkih zakonitosti, što nije krivnja izvođača. Dirigent Valentin Egel pokazao je da poznaje partituru i djelo te je nadahnuto vodio izvedbu. Operni zbor pokazao je manjkavosti u snazi zvuka koja i nije mogla biti postignuta zbog malog broja izvođača, a pokušaj kompenzacije ozvučenjem samo je djelomično urodio plodom. Solističku podjelu predvodio je tenor Lars Cleveman, prekaljeni vagnerijanac koji je bez većih teškoća izveo zahtjevnu ulogu Parsifala, moćan u visinama i prodoran u centru i dubinama, s jasnom glazbenom logikom i frazom.

Kundry je u prvom dijelu koncerta, kao i obično glasom i pojavom nenadmašna i nesvakidašnja, bila Dubravka Šeparović Mušović koju u Rijeci gledamo toliko često da više i nemamo što dodati na prethodno izrečene pohvale. Mladi Phillip Mayer kao Gurnemanz pokazao je raskošan glas u cijelom opsegu, snažnu muzikalnost i lijepu glasovnu boju, ali u nekim dijelovima nije snagom parirao moćnom orkestru. U epizodnoj pojavi Klingsora nastupio je jedini zaposleni solist iz Rijeke, bas Luka Ortar, koji je korektno izveo svoju zadaću.

Ovaj Veliki petak u glazbenom smislu Rijeci je podario jedno drukčije, nesvakidašnje glazbeno iskustvo. Pohvaliti valja odluku da se na repertoar stavi »Parsifal«, čak i ovako koncertno i samo u dijelovima. Prilika je to koja se ne pruža često da se uživo mogu čuti sjajni taktovi ovog Wagnerovog djela. Bez prevelikog oduševljenja, ali možda ponijevši nešto od Wagnerove duboke filozofije, publika je mogla promišljati o simbolici i pitanjima koja se otvaraju u »Parsifalu«, a koja su svevremenska i univerzalna te toliko potrebna u svijetu koji nas okružuje.