Različite teme iz povijesti nekog grada općenito daju uvid u kronologiju njegova razvoja, identitet, kao i samo nasljeđe, a nedavno održano predavanje »Izgubljena Rijeka – bolnice Starog grada kojih više nema« prof. dr. sc. Nane Palinić jedinstvena je prilika da se šira javnost upozna s mjestima koja su nekoć igrala važnu ulogu u zdravstvenoj skrbi u našemu gradu, ali su nestankom iz urbanog prostora s vremenom nestali i iz kolektivne svijesti.

Uz predavanje profesorice Palinić, koja je napisala više radova o riječkog arhitektonskoj baštini, održala se i projekcija videozapisa pod nazivom »Bolnica sv. Duha pored Zborne crkve« autorice Ingrid Jerković, u kojemu profesorica na temelju arhivskih podataka pokazuje dijelove na kojima je spomenuta bolnica bila nekoć pozicionirana.

Prema povijesnim izvorima, jedno od prvih poznatih mjesta u Rijeci namijenjenih zdravstvenoj zaštiti bio je hospital smješten u Starom gradu, u Ulici sv. Sebastijana.

Profesorica Nana Palinić podsjeća da je ovaj hospital osnovan u 14. ili 15. stoljeću te da je služio ne samo kao bolnica, već i kao lazaret, sirotište i ubožnica.

Iako se dugo nije znalo gdje se točno nalazio, povijesni zapisi otkrivaju kako su bolesnici s jednog prozora mogli slušati misu iz obližnje crkve, što, prema riječima profesorice, upućuje na to da se zgrada nalazila u neposrednoj blizini crkve sv. Sebastijana.

Pogled na sakristiju Crkvice sv. Sebastijana i zgradu u kojoj je bila najstarija riječka bolnica (foto Šerak)

Kako dalje objašnjava, analiza povijesnih dokumenata pokazuje da je hospital vjerojatno bio smješten u kući priljubljenoj uz crkvu s istočne i južne strane.

Ističe kako je bolnica na toj lokaciji djelovala do 16. stoljeća, kada se premjestila na novu lokaciju; dio stare zgrade tada postaje stambeni prostor, dok se dio u kojem su bolesnici nekada pratili misu pretvara u sakristiju.

Profesorica napominje da je sama zgrada srušena između 1954. i 1955. godine, a na njezinom mjestu danas se nalazi Arheološki park Principij.

Kasnije, premještanjem bolnice u šesnaestome stoljeću, nova lokacija, priča, postaje kuća smještena nasuprot Zborne crkve, na istočnom kraju tadašnje Ulice sv. Marije, danas poznate kao Užarska ulica.

Ta bolnica, govori, Palinić, dobiva ime Gradska bolnica sv. Duha te, kao i prethodna, uključuje i sirotište te ubožnicu. Kako je predstavila, bila je znatno veća od stare bolnice, zauzimala je oko 1000 četvornih metara te je imala četiri etaže.

Unutar nje je radilo desetak zaposlenika, a mogla je primiti pedesetak bolesnika, siromaha i siročadi.

Bolnica sv. Duha djelovala je na toj lokaciji sve do 1822. godine, kada je, na inicijativu gradske uprave, premještena u adaptirani kompleks nekadašnje tvornice voska Cavalli i Licudi na Pomeriju.

Profesorica Palinić objašnjava kako je nekadašnja zgrada bolnice tada preuređena u stambeni prostor, no tijekom Drugoga svjetskog rata teško je stradala u savezničkom bombardiranju, a na njezinom mjestu kasnije je izgrađena nova zgrada.