U Springfieldu jedu pse. Ljudi koji su došli, jedu mačke. Jedu – jedu kućne ljubimce onih koji tamo žive«, riječi su koje je o imigrantima tijekom nedavne predizborne kampanje izgovorio novoizabrani američki predsjednik Donald Trump.

Naslušali smo se i drugih sličnih besmislica, da ne kažemo gluposti, koje nisu karakteristične samo za Trumpa nego i za mnoge današnje političare i lidere za koje se baš ne može reći da im je mudrost jedna od vrlina.

Zato se ovih dana prisjećamo jednog vođe iz daleke prošlosti, rimskog cara filozofa Marka Aurelija (121. – 180.), o kojemu je u izdanju Planetopije nedavno objavljena knjiga Donalda J. Robertsona »Marko Aurelije – U raskoraku između privatnog i javnog«.

Marko Aurelije nastojao je pomiriti svoje filozofske i moralne vrijednosti s političkim pritiscima Rimskog Carstva u burnom 2. stoljeću. Biografija Donalda J. Robertsona, kognitivno-bihevioralnog psihoterapeuta i stručnjaka za stoicizam, osim povijesnih činjenica istražuje i psihološki profil cara koji unatoč teškoćama – ratovima, kugi, političkim previranjima, praznoj riznici – nikad nije izgubio podršku naroda i senata.

Ova moderna biografija analizira njegov odnos s majkom Domicijom Lucilom, stoicima, carom Hadrijanom i drugim istaknutim povijesnim ličnostima, te preispituje njegove stavove prema ropstvu, zarobljenicima, ženama, kršćanima, političkim neprijateljima, kao i tešku odluku da proglasi sina Komoda za svog nasljednika.

Osim važnih povijesnih izvora kao što je »Historia Augusta«, Robertson vješto koristi Aurelijeva pisma i njegov najpoznatiji zapis »Meditacije«, kako bi rasvijetlio njegov karakter, vrijednosti i motive te vjerno predočio kako je tekao njegov unutarnji, osobni put filozofa usporedno s njegovom vladavinom najmoćnijim carstvom u povijesti zapadne civilizacije.

»Pokušati napisati biografiju Marka Aurelija, a da se ne posveti dužna pozornost utjecaju stoicizma, bilo bi jednako besmisleno kao pokušaj pisanja o svetom Augustinu pritom zanemarujući njegovu kršćansku vjeru. Marko je bio duboko posvećen procesu vlastitog moralnoga i terapeutskoga poboljšanja.

Ne možemo razumjeti njegov karakter, a da ne shvatimo zašto mu je stoicizam postao tako važan i u kojoj je mjeri oblikovao njegova djela«, objašnjava Donald J. Robertson.

Prije ove, Planetopija je objavila i Robertsonovu knjigu »Kako razmišlja car filozof – Životne vrijednosti Marka Aurelija«.

Ovaj rimski car, naime, za razliku od nekih drugih, u povijesti je ostao zapamćen kao staložen i dobronamjeran vladar, a razlog zašto ga i danas pamtimo kao jednog od najuspješnijih i najplemenitijih vladara jest što je svoj život posvetio filozofiji i stoičkim načelima.

Neumorno je radio na razvijanju osnovnih vrlina mudrosti, pravednosti, hrabrosti i umjerenosti te se postupno približavao stoičkom idealu čovjeka.

Marko Aurelije je pred kraj života zapisao zbirku svojih misli, naslovljenu izvorno »Samome sebi«, danas poznatiju kao »Meditacije« ili »Misli«. Kako u predgovoru knjizi, još jednom Planetopijinom izdanju piše David Pejić, taj njegov dnevnik svojevrsna je introspekcija, ali i pomoć samome sebi, no danas ta knjižica ostaje kao dragocjeno filozofsko blago u kojem možemo naći utjehu, motivaciju i pomoć.

»U »Meditacijama« nema naznaka formalne funkcije Aurelija; ne spominju se aktualna državna pitanja, politički protivnici i generali, niti se navode pobjede nad barbarskim plemenima ili opisi utišanih pobuna.

Umjesto toga, ‘Meditacije’ nude jedinstven i rijetko viđen, introspektivan tekst, sastavljen u obliku kratkih osvrta i aforizama o pitanjima poput prirode dobra i zla, održavanja vrline, uređenja svijeta kao cjeline i nadilaženja svih vrsta strahova.

Ranjiv i samokritičan, ali u isto vrijeme odvažan i beskrajno iskren, Aurelije podsjeća samoga sebe i pruža si vodstvo karakteristično stoičkim načelima, s ciljem ostvarivanja vizije boljeg i zadovoljnijeg sebstva.

Čitajući ‘Meditacije’, čitatelj dobiva jedinstven uvid u plemenitu borbu ljudskog bića sa samim sobom, u svrhu postizanja ideala vrline, mirne duše i snažnog razuma, a samim time i neprocjenjivu priliku primijeniti Aurelijeve savjete na svoj vlastiti put prema osobnom boljitku.

Utoliko, ‘Meditacije’ predstavljaju uistinu unikatno djelo književnosti, kako iz filozofske, tako i iz doživljajne perspektive čitanja intimnih misli najmoćnijeg čovjeka svoga vremena«, napisao je Pejić.

Pesimističke crte stoičke filozofije Marka Aurelija javljaju se u razdoblju opadanja moći Rimskog Carstva, pa se u njegovim kontemplacijama o pokvarenosti i taštini svijeta i o prolaznosti i kratkom trajanju ljudskog života pokazuju elementi fatalizma karakteristični za to povijesno razdoblje, a u izvjesnom smislu i za stoičku rimsku filozofiju u cjelini.

Njegovo jedino djelo »Samome sebi«, napisano na grčkom jeziku i nastalo na bojnim pohodima koje je car vodio tijekom cijeloga života (na jednome od njih je i umro, pretpostavlja se od malarije), filozofski je dnevnik u kojem se jasno ističu pomirljive tendencije njegove filozofije, kao i težnja k etičkom usavršavanju.

Djelo je to bolne rezignacije nad tužnim ljudskim sudbinama, prožeto etičkim sugestijama koje tvore filozofsku (stoičku) paralelu ćudorednim zasadama ranoga kršćanstva.

Čak je i zlo u svijetu, po Marku Aureliju, dio svjetskog božanskog plana, i u ovom savršenom i harmoničnom svijetu ono je samo prirodna pojava koja ulazi u svjetski poredak stvari. Onaj, međutim, koji narušava taj poredak čini nepravdu, jer iz razumnosti svega postojećeg proizlazi potreba o pokoravanju postojećim zakonima.

Kao što je Bertrand Russell primijetio, čitajući Marka Aurelija jasno osjećamo dah jednoga umornog i zasićenog doba, doba kojega su najbolji protagonisti tražili utjehu u etici pasivizma i fatalizma. Stavimo li careve »Meditacije« pokraj Descartesovih, odmah je uočljiva razlika između jedne ere koja ide kraju i druge, pune nade i vjere u budućnost.

Marko Aurelije je posljednji car iz perioda znanog kao Pet dobrih careva (96. – 180.). Skoro čitava njegova vladavina ispunjena je ratovima. Ratovao je protiv Parta, zauzeo Armeniju, Mezopotamiju i upao u Mediju.

Uspio je odbiti i poraziti plemena Markomana, Kvada i Jaziga, koja su napala podunavska područja Rimskoga Carstva i doprla do Akvileje. Ugušio je ustanke u Britaniji, Egiptu i pobunu Avidija Kasija.

Umro je tijekom novoga rata s Markomanima i Kvadima. Za svoje vladavine pojačao je nadzor nad provincijama, štednjom sanirao državne financije, proveo reforme u građanskom pravu te osnivao škole.

U središtu je njegova antimaterijalističkoga nauka sudjelovanje čovjeka u tijelu, duši i duhu, čiji je nositelj pobožna, hrabra i umna osobnost, no ona gospodari samo duhom kao sjedištem dužnosti i savjesti koja čovjeka stalno preispituje s obzirom na ispravnost njegovih čina.

Posredstvom duha ljudi sudjeluju u božanskom bitku i time čine idealnu zajednicu koja prekoračuje sve zbiljske, povijesne, nacionalne i kulturne granice, a po tome se Marko Aurelije smatra jednim od začetnika ideje kozmopolitizma (izvor: mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije).

Teme kojima se Aurelije vraća u više navrata su priroda dobra i zla, zajedništvo svih ljudi, prihvaćanje drugih, povezanost čovjeka i prirode. Vjerovao je da je prava snaga u sposobnosti da se pokaže dobronamjernost, a ne nasilnost i agresivnost.

Educirao ga je cijeli niz najboljih rimskih učitelja, a 177. godine osnovao je četiri filozofske katedre u Ateni – platonsku, aristotelovsku, stoičku i epikurejsku. Kako u knjizi »Mislim, dakle jesam« piše Lesley Levene, Marko Aurelije osnovao je i zakladu koja je profesorima omogućavala iznimno visoke plaće. Sve su to pouke koje mogu biti aktualne i u današnje vrijeme.

Završimo Aurelijevim citatom: »Vrijeme je ljudskog života trenutak; bit tog života je vječiti tijek; osjet je nejasan; struktura čitavog tijela trošna; duša – nepostojana; sudbina – zagonetna; slava – nepouzdana. Jednom riječju, sve što se odnosi na tijelo slično je rijeci; sve što se odnosi na dušu – snu i dimu.«