Foto Davor Kovačević
povezane vijesti
Ovogodišnja nagrada norveške Državne agencije za promicanje norveške književnosti u inozemstvu – NORLA pripala je Miši Grundleru za izvanredan rad u prevođenju norveške publicistike na hrvatski jezik. Nagrade, dakako, nisu presudne kao motivacija u prevođenju, no svakako je u ovoj struci, kao i u bilo kojoj drugoj, uvijek lijepo dobiti priznanje za svoj rad, poručio je Grundler s kojim razgovaramo i u povodu Adriatic Translation Conference koja se 25. listopada održava u Zagrebu.
– Svaka nagrada na neki je način potvrda da nešto dobro radite, a u prevoditeljstvu, gdje mnogi od nas, govorim prvenstveno u svoje ime, pate od sindroma uljeza i sumnjaju u vlastite sposobnosti, vjernost autoru i originalu, nagrade itekako vraćaju samopouzdanje i umiruju savjest, barem do prve sljedeće prilike i novog zahtjevnog prijevoda. NORLA-ina nagrada za doprinos prijevodima norveške publicistike prva mi je nagrada u nekoj stranoj zemlji, rekao je Mišo Grundler, koji je lani dobio godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja »Josip Tabak« za prijevod sonetnog vijenca danske pjesnikinje Inger Christensen »Dolina leptira: rekvijem«.
Bavljenje prevođenjem
Grundler prevodi s norveškog, švedskog, danskog i engleskog jezika, a diplomirao je švedski i engleski. Na pitanje kako je došao do norveškog i danskog pojašnjava kako se za vrijeme studija, na Katedri za skandinavistiku Filozofskog fakulteta, uz švedski kao glavni jezik studija učilo i danski i norveški kao veoma slične, srodne jezike. Sličnost između tih jezika donekle je usporediva s južnoslavenskim jezicima i međusobna razumljivost prilično je velika, stoga je i nakon završetka studija nastavio usavršavati danski i norveški te danas zapravo najviše prijevoda radi upravo s tih dvaju jezika. Kao važnu pripremu za bavljenje prevođenjem ističe studij jezika, dok usavršavanje na prevoditeljskom smjeru uvelike pomaže da se mladi koji se nakon fakulteta odluče baviti prevođenjem lakše snađu u svijetu prevođenja i izbjegnu neke početničke zamke na temelju iskustva stečenog na fakultetu.
– Međutim, ne bih rekao da je prevoditeljski smjer presudan za karijeru u prevoditeljstvu. Ponajprije, potreban je određen prirodni talent, osjećaj za jezik i ljubav prema čitanju – što više čitate, to vam je vokabular bogatiji, što je u prevođenju ključan faktor. Uzmimo, primjera radi, Matu Marasa, našeg proslavljenog prevoditelja, koji nam je, među ostalim, podario prijevode Shakespearea, Rabelaisa, Dantea i Petrarce, a po temeljnoj je struci fizičar i matematičar sa završenim Prirodoslovno-matematičkim fakultetom. Dakle, talent i sklonost prema književnosti ipak igraju najvažniju ulogu, naglasio je Grundler.
Nestandardno radno vrijeme
Prevoditi je počeo još u studentskim danima, a time se profesionalno bavi od 2011. godine, kada je počeo raditi za Hrvatsku radioteleviziju.
– Pomogla je činjenica da je tada postojao određeni vakuum i nedostatak prevoditelja sa skandinavskih jezika, a pritom sam prevodio i sa sveprisutnog engleskog. Stoga i danas mladim ljudima preporučujem da, ako žele studirati jezike, odaberu jedan »svjetski« i jedan »rjeđi« jezik, što olakšava proboj na tržištu rada, posavjetovao je uspješni prevoditelj.
Pored rada na HRT-u, Grundler radi i na Filozofskom fakultetu, kao sudski tumač i prevoditelj književnih djela. Priznaje kako prevoditeljski dan rijetko kad traje osam sati, što stvara fizički i psihički napor, a vrlo se često, ili gotovo u pravilu, radi vikendima pa čak i blagdanima.
– Nije neobično da mi dan započne prijevodom nekog dokumenta sa švedskog, potom nastavim s prevođenjem kakve norveške knjige, poslijepodne usmeno prevodim nekome s engleskog i na engleski ili držim nastavu, a predvečer započnem titlati neki danski film. Za to je potrebno dosta koncentracije jer i mozak ima ograničen kapacitet pa valja znati kada uzeti pauzu i podmazati sivu želatinu pivom (koje prema istraživanjima poboljšava upravo koncentraciju i kreativnost), poručio je Grundler.
Zbog takvog nestandardnog radnog vremena, poslovično kratkih rokova i uvijek hitnih, neplaniranih poslova ne stiže često viđati drage ljude, odlasci na kave, u kino, kazalište ili koncerte otpadaju.
– Planiranje druženja i usklađivanje rasporeda često graniči s atomskom fizikom, a na poruke i pozive katkad ne stignem odgovoriti do kasno navečer ili tek sutradan. Zato se posebno divim kolegicama i kolegama koji uz tako kaotičan raspored uspijevaju žonglirati s obiteljskim životom i posvetiti se svojoj djeci, priznao je Grundler.
Status prevoditeljske struke
Udruženje prevoditelja u posljednje vrijeme, u povodu Adriatic Translation konferencije koja slijedi u listopadu, naglašava važnost statusa prevoditeljske struke. Da položaj prevoditelja nikada nije bio bajan smatra i naš sugovornik, od podcijenjenog rada do posvemašnje nevidljivosti i nepriznatosti u društvu.
– Kolega Andy Jelčić u ovogodišnjoj čestitki za Međunarodni dan prevoditelja, koji je bio 30. rujna, duhovito nas je usporedio s duhovima. Umjetna inteligencija danas ugrožava mnoga zanimanja i radna mjesta, a prevođenje je također na žestokom udaru i sve je veći pritisak da se poveća uloga stroja, a smanji uloga čovjeka, sve s ciljem povećanja profita nauštrb samih prevoditelja, što nas svodi na ulogu pomoćnih bagerista iz jednog starog vica – na one koji uzmu lopatu i kramp u ruke kada stroj zapne. U kojem će smjeru taj povuci-potegni otići ovisi i o tome kako ćemo se mi prevoditelji postaviti. Društvo hrvatskih književnih prevoditelja radi već godinama upravo na poboljšanju vidljivosti i statusa prevoditelja u društvu, u čemu je u dobroj mjeri uspjelo, jer danas prevoditelje susrećete u medijima, poput vašega, a imena nam stoje na koricama knjiga. A konferencije, poput Adriatic Translation Conference, koje okupljaju prevoditeljice i prevoditelje iz Hrvatske i cijele regije, s ciljem razmjene iskustava, znanja i međusobne potpore, značajno pridonose upravo toj vidljivosti i širem shvaćanju da iza kulisa knjiga, filmova, dokumenata i svih drugih prijevoda sa stranih jezika stoje prevoditelji kao ljudi iz sjene, kao oni koji omogućavaju nešto što mnogi uzimaju zdravo za gotovo, ispričao je Grundler. Dodao je kako bi se prevođenjem volio baviti do kraja radnog vijeka, a pođe li mu to za rukom, značit će da se uspjelo prevladati izazove koje će umjetna inteligencija stavljati pred njihovu struku u bliskoj budućnosti.
U prevođenju tehničkih, pravnih ili administrativnih tekstova, punih repetitivnih fraza, velika je pomoć korištenje tzv. CAT alata koji omogućavaju brže i lakše prolaženje kroz tekst. No u književnom, audiovizualnom ili kazališnom prevođenju, mada mnogi misle da i oni nastaju jednim pritiskom gumba, nema ništa bez umnog rada čovjeka i onog već spomenutog krampa u rukama.
Književni i televizijski prijevod
Na molbu da nam pojasni razliku između književnog i televizijskog prijevoda u praksi, kazao je kako je književni svakako opsežniji i vremenski zahtjevniji. Dok se prosječan dugometražni film prevede u dva-tri dana, knjiga od više stotina kartica teksta oduzme tjedne i mjesece rada. Unatoč tome, televizijski, odnosno audiovizualni prijevod jedina je vrsta prijevoda gdje gledatelji mogu istodobno pratiti izvornik i prijevod te smjesta prosuditi kvalitetu prijevoda, a zbog ograničenog broja znakova u jednom titlu potrebno je kratiti i sažimati izrečeno te je pritom izuzetno važno u tom sažetom obliku ne ispustiti ništa bitno, što je umijeće koje se zbog svoje zahtjevnosti razvija godinama. Na status prevoditelja podjednako utječu i kvaliteta rada i iskustvo, to jest broj prevedenih djela.
– Svakako da iskusni, etablirani prevoditelji imaju taj luksuz da mogu birati djela koja će prevoditi, ali i da izdavačima mogu predložiti i ponuditi djela za koja smatraju da ih vrijedi prevesti, no ne treba zaboraviti da mi od prevođenja živimo pa izbirljivost nije uvijek opcija, nego jednostavno prihvaćamo prijevode zato što nam je to posao, realno je naš sugovornik komentirao situaciju.
Za obogaćivanje vokabulara, kako materinjeg tako i stranog jezika, nužno je biti uronjen u jezik, izlagati se jeziku čitanjem i gledanjem filmova, a u slučaju stranog jezika što češće boraviti u stranoj zemlji i komunicirati s izvornim govornicima, u čemu ipak pomažu i moderna tehnologija i društvene mreže.
– Za održavanje razine stranog jezika, osobito onih jezika s kojima se ne susrećemo svakodnevno na televiziji i u drugim medijima, nužno je putovati i boraviti među izvornim govornicima, no to je, dakako, priličan financijski teret ako putujete u vlastitu aranžmanu. Zato sam posebno zahvalan norveškoj Državnoj agenciji za promicanje norveške književnosti u inozemstvu (NORLA) na čestim stipendijama kojima omogućavaju boravak nama prevoditeljima na stručnim skupovima u Norveškoj; zahvaljujući njima boravio sam 2022. na Festivalu norveške književnosti u Lillehammeru, na međunarodnom skupu prevoditelja 2023. u Klofti te ove godine na seminaru u organizaciji norveškog Društva književnih prevoditelja u Oslu. Također, prošle sam godine uz stipendiju danskog Državnog fonda za umjetnost boravio na seminaru u sklopu najvećeg danskog sajma knjiga, Književnog foruma u Kopenhagenu, ispričao je Grundler.
Nužno je da prijevod slijedi original
Iako se bavi raznim granama prevoditeljstva, najbolje se osjeća u književnim prijevodima, a kada bi mogao, posvetio bi se gotovo isključivo prevođenju poezije. Želja mu je pronaći izdavača koji bi objavio djela švedske pjesnikinje Edith Södergran i norveškog pjesnika Olava H. Haugea, stvaraoca gotovo posve nepoznatih našoj publici.
Što se samog posla tiče, prevoditelj, u pravilu, ne smije »popravljati« književni tekst, već treba ostati vjeran stilu i načinu pisanja autora ili autorice, makar mu se to kao čitatelju nimalo ne sviđalo.
– To zna biti frustrirajuće, jer vas katkada žulja način na koji netko piše, ali zbog vlastitog integriteta i poštovanja prema autoru nužno je da prijevod slijedi original i ne odstupa čak ni ondje gdje biste najradije nešto uljepšali ili doradili. S druge strane, nedovoljna priprema, nepoznavanje kulturalnih referenci ili manjak koncentracije lako mogu odvesti prijevod nizbrdo i rezultirati lošim proizvodom, što dovodi do rizika da neki autor, ili čak cijela jedna kultura koju taj autor predstavlja, budu krivo shvaćeni i predstavljeni. Dakle, autor smije pogriješiti i proizvesti loš tekst, ali prevoditelji to nipošto ne bi smjeli, istaknuo je Grundler.