Mnogi sjajni albumi jazz glazbenika objavljeni su nakon njihove smrti. Ta su izdanja nerijetko rezultat nečijeg istraživanja ili slučajnog otkrića, a uglavnom se odnose na koncertne snimke. Ponekad su to i one snimke s kojima umjetnici nisu bili zadovoljni nakon snimanja ili su bile kolateralne žrtve uslijed njihove hiperprodukcije koja je dovela do puno sličnih sadržaja, a diskografske su ih kuće sačuvale u svojim arhivama. Sjajan primjer je John Coltrane koji je snimio toliko albuma da nisu svi mogli biti objavljeni odmah. Ponekad je to bilo frustrirajuće za publiku koja prema slijedu objavljivanja nije mogla pratiti stvarni razvoj njegovog stvaralaštva.

U sličnoj situaciji našao se Keith Jarrett čije koncertne snimke diskografska kuća ECM i dalje redovito objavljuje, nakon što je prestao svirati i snimati. Uglavnom je riječ o velikanima jazza koji pobuđuju veći interes muzikologa, ali i zaposlenike-entuzijaste diskografskih kuća za koje su snimali. Među njima su i Louis Armstrong, Duke Ellington, Ella Fitzgerald, Thelonious Monk, Charles Mingus, Dave Brubeck, Bill Evans te drugi.

Najvažniji jazz sastav

Jedan od njih je jazz trubač i skladatelj Miles Davis, glazbenik s najviše posthumno objavljenih albuma. Posebice su zapaženi albumi objavljeni u ediciji »The Bootheg Seriers« koji donose snimke njegovih do sad neobjavljenih koncerata. Novom, osmom izdanju iz ovog serijala, prethodili su »Live In Europe 1967 – Best Of Bootleg Vol. 1«, »Live In Europe 1969, The Bootleg Series Vol. 2«, »Miles at the Fillmore – Miles Davis 1970: The Bootleg Series Vol. 3«, »Miles Davis at Newport 1955–1975: The Bootleg Series Vol. 4«, »Miles Davis Quintet – Freedom Jazz Dance, The Bootleg Series Vol. 5«, »The Final Tour: The Bootleg Series, Vol. 6« i »That’s What Happened 1982-1985, The Bootleg Series, Vol. 7«. Iako donose snimke koncerata što ih je Davis ostvario u raznim razdobljima karijere, najviše je onih u kojima uz njega sviraju tenor i sopran saksofonist Wayne Shorter, pijanist Herbie Hancock, kontrabasist Ron Carter i bubnjar Tony Williams.

Novi album, »Miles in France, Miles Davis Quintet 1963 & 1964, The Bootheg Seriers, Vol. 8« (Sony/Menart), donosi snimke koje su obilježile kraj prethodnog i početak djelovanja spomenutog, jednog od dva najpoznatija Davisovog kvinteta. Drugi, u kojem su svirali tenor saksofonist John Coltrane, pijanist Red Garland, kontrabasist Paul Chambers i bubnjar Philly Joe Jones, djelovao je od 1955. do 1958. U kratkom razdoblju s tom postavom snimio je čak sedam albuma.

Sony / Menart

Tranzicijski ostvaraji

Novo, šesterostruko CD izdanje donosi sve snimke što ih je Davis ostvario u tranzicijskom razdoblju, 1963. na Festivalu Mondial du Jazz u Antibesu te 1964. na Paris Jazz Festivalu u dvorani Salle Playel. Naime, 1963. je potpuno promijenio svoj sastav uključivši tenor saksofonista Georgea Coleman te spomenute Hancocka, Cartera i Williamsa. S tom je postavom snimio albume »Seven Steps to Heaven«, »Miles Davis in Europe«, »My Funny Valentine« i »Four & More«. Neke snimke s albuma »Miles Davis in Europe« preseljene su na ovo izdanje, ali i neke do sad neobljavljene, a ostvarene su s ovom postavom na istoj turneji. Sredinom 1964. mjesto saksofonista je na kratko zauzeo Sam Rivers, što je dokumentirano na albumu »Miles in Tokyo«, a poslije Wayne Shorter koji je do tada svirao u Jazz Messengersima bubnjara Arta Blakeya, uz koji je usavršio svoju skladateljsku i improvizatorsku vještinu. Kvintet Davis/Shorter/Hancock/Carter/Williams bio je jedan od najvažnijih jazz sastava toga doba, zapravo cjelokupne povijesti jazz glazbe. Svi albumi što su ih snimili od 1964. do 1968.: »Miles in Berlin«, »E.S.P.«, »Live at the Plugget Nickel« (dva albuma), »Miles Smiles«, »Sorcerer«, »Nefertiti«, »Miles in the Sky« (s gitaristom Georgeom Bensonom kao pridruženim članom) te djelomično »Filles de Kilimanjaro«, ostali su zapaženim i utjecajnim ostvarenjima u povijesti jazz glazbe.

Neustrašivi i odvažni

Početak djelovanja tog kvinteta obilježili su upravo koncerti u Parizu koji su snimljeni, ali su objavljeni tek na ovom šesterostrukom CD boksu. Osim devet izvedbi koje su već bile objavljene, na ovo su izdanje uvrštene do sad neobjavljene izvedbe skladbi u trajanju od četiri sata. Na tim nastupima kvintet je izvodio svojevrsni best of repertoar, skladbe koje je Davis snimio za prethodne albume, a neke se ponavljaju nekoliko puta, u različitim izvedbama. To su jazz standardi: »Stella By Starlight«, »Walkin«, »My Funny Valentine«, »Autumn Leaves«, »I Thought About You«, »All of You«, »Bye Bye Blackbird«, »If I Were a Bell«, ali i skladbe Milesa Davisa: »All Blues«, »So What«, »No Blues«, »Milestones« i »The Theme«, kao i »Seven Steps to Heaven« i »Joshua« koje je osmislio u suradnji s Victorom Feldmanom. Zapravo nema puno ponavljanja jer u zanosu muziciranja svirali su dugačka sola tako da gotovo svaka izvedba traje oko deset minuta. U to doba, na početku djelovanja kvinteta, na repertoaru još nisu imali niti jednu skladbu Herbiea Hancock te posebice Waynea Shortera koji su bili važni autori u narednom razdoblju.

Sony / Menart

Na krilima nekoliko godina ranije snimljenog albuma »Kind of Blue«, jednog od najvažnijih ostvarenja u povijesti jazza, glazba djeluje svježe, životno, vatreno, eksperimentalno. Upravo taj eksperimentalni karakter njihove glazbe članovi kvinteta često ističu kao nešto posebno. Tako je bilo i u razgovrima koje sam vodio s njima. Shorter je, primjerice, govorio o kvalitetama glazbenika koje rese i astrofizičare.

»Oni moraju biti znatiželjni, spremni prihvatiti izazove, neustrašivi, odvažni«, tvrdio je. »Te kvalitete se uvijek razvijaju, unapređuju. Jedna od tih kvaliteta je pažljivo slušanje. Nije to samo slušanje glazbe nego i onoga o čemu ljudi govore. Jedna od kvaliteta je učenje – učenje, čitanje. Kad govorimo o kreativnoj glazbi, znamo da se ne radi samo o glazbi. Kad smo na pozornici, upuštamo se u sviranje glazbe koja ima najmanje zajedničkog s glazbom. Miles Davis mi je jednom rekao: ‘Hej Wayne, nisi li se umorio od sviranja glazbe koja zvuči poput glazbe?, ha ha ha ha ha.«

Sugestivno i nadahnuto

Kvintet je demonstrirao prepoznatljiv zvuk, Davis je svirao fantastično, a takva je bila i podrška publike. Izvedbe su sjajne – maštovite, odvažne, poletne, nabrijane, uzbudljive, moćne, iako u to vrijeme nisu održavali probe i puno toga događalo se spontano. Zapravo probe su bile njihovi koncerti, a bilo ih je jako puno. Naime, oni su u izvedbe donosili iskustvo što su ga u to vrijeme stekli svirajući i u drugim sastavima, ali i kao vođe sastava koji su već snimili zapažene albume. Osim toga, Davis je većinu glazbenih odluka prepustio članovima benda, primjerice kontrabasistu Ronu Carteru. »Miles me naučio da svaku večer kad dolazim na posao moram biti sto posto spreman i tada su velike šanse da svaku večer sviramo nevjerojatnu glazbu«, rekao je Carter. »Tražio je da glazbalo uvijek bude u besprijekornom stanju, da smo upoznati s glazbenom literaturom, skladbama, da smo spremni upijati sve raspoložive podatke koji nam mogu pomoći da stvaramo divnu glazbu.«

U to vrijeme Davis je još uvijek svirao punom silinom, usredotočujući se na improvizacije i komunikaciju s članovima sastava, puno intenzivnije nego u kasnijem razdoblju kad mu je važniji bio minimalizam i kad je note reducirao samo na najnužnije. Svojim žarom povukao je i ostale članove da sviraju napadački, furiozno. Fascinantno je kako je sigurno, zrelo i maštovito u pratnji i solima svirao Tony Williams koji je tada imao samo sedamnaest godina. »Najimpresivniji bubnjar kojeg sam ikad čuo je Tony Williams«, izjavio je Herbie Hancock. »Većina bubnjara automatski svira neku verziju Tonyja Williamsa, jer on je bio najbolji.«

Esencija jazza

Posve drukčiji ugođaj – razumljivo – donose u izvedbama spomenutih balada. One su također uvjerljive, sugestivne i nadahnute. Govorimo li o umjetničkom dojmu, ove snimke donose jazz u njegovom esencijalnom izdanju, vrhunsku estetiku i divnu interakciju. Ta je glazba do današnjih dana ostala referentnom u jazzu.

Budući da se radi o snimkama koje nisu planirane za objavljivane i zato su lošije tehničke kvalitete, bilo ih je potrebno miksati i masterizirati, što je učinjeno na najbolji mogući način. CD-ovi su pakirani u kutiji, zajedno s knjižicom koja na tridesetdvije stranice donosi do sad neobjavljene fotografije i bilješke poznatog novinara Marcusa J. Moorea.

Zbog kršenja građanskih prava u SAD-u, mnogi afroamerički glazbenici imali su težak život u svojoj zemlji, ali kad bi došli u Europu, svijet bi im se otvorio. Svirali su u velikim koncertnim dvoranama, bili su dobro plaćeni, a ljudi na njih nisu gledali prema boji njihove kože. Mnogi od njih nastanili su se u Europi, ali ne i Miles Davis. Ipak, u to je doba već pustio korijenje u Francuskoj. Svirao je tamo više puta nego u bilo kojoj drugoj zemlji izvan SAD-a i često je snimao. Prvi je put u Parizu nastupio 1949., kao član sastava pijanista Tadda Damerona. Često se vraćao u taj grad u kojemu je naišao na poštovanje i oduševljene njegovom umjetnošću.

Romantični odnosi

Tamo, u umjetničkim krugovima, stekao je mnoge prijatelje, primjerice Jean-Paula Sartrea, ali je ostvario i romantične odnose. Naime, već prigodom spomenutog gostovanja zaljubio se u dvije žene, La Belle France i Juliette Greco. Budući da je potjecao iz solidne, dobrostojeće obitelji, pohađao je Juilliard School i bio je moderan, sofisticirani jazz glazbenik, a pariški intelektualci odmah su ga prihvatili. Osim toga, bili su zaluđeni novim, poslijeratnim bebop stilom i tretirali su jazz glazbenike s najvećim poštovanjem i divljenjem. Juliette Gréco i Miles Davis tada su imali samo dvadesetdvije godine. Mlada, boemska ljepotica i ambiciozna glumica fascinirana egzistencijalnom poezijom, Gréco je bila muza mnogima, uključujući filozofa Jean-Paula Sartrea i pjesnika Jacquesa Préverta koji su za nju pisali pjesme. Gréco i Davis upoznali su se nakon njegovog nastupa u Salle Pleyelu i između njih je odmah zaiskrilo, a strast se nije ugasila godinama poslije.

Uz to, Davis je krajem 1957. u Parizu snimio višestruko nagrađenu glazbu za kultni film »Ascenseur puor l’echafaund« (»Lift za gubilište«) Louisa Mallea. U vrlo opuštenoj atmosferi u jednom radijskom studiju u Parizu, sa svojim je sastavom, u kojem su bili europski glazbenici i Amerikanci koji su tada već živjeli u Parizu, improvizirao gledajući pojedine kadrove iz filma i cjelokupni materijal snimio tijekom jedne noći. Istodobno, za razliku od Europe, gdje je smatran iznimnim umjetnikom, u SAD-u je još uvijek doživljavao neugodnosti, uhićivanja i premlaćivanja od policije. Zato se na snimkama ostvarenima na koncertima u Francuskoj, kao što su ovi na novom izdanju, osjeća neki poseban zanos, radost muziciranja, polet, sloboda i emotivni naboj.

Izniman utjecaj

Zapravo o važnosti Davisove glazbe, njegovoj vještini i svestranosti mudro je zborio Herbie Hancock, i to iz prve ruke – »Miles Davis je bio pokretačka snaga američke glazbe kroz duže vrijeme«, ustvrdio je. »Još od početka karijere njegov je utjecaj bio toliko velik da se osjeća i danas. Postavio je neku vrstu platforme za razvoj mnogih glazbenika. Imao je sposobnost prepoznati veliki talent u drugim glazbenicima. Znao je kako zajedno s njima prolaziti kroz njegov razvoj, kako zajedno s njima preboljeti sve njihove poteškoće. Jedna od najvažnijih stvari je da je Miles učio od glazbenika koji su s njim svirali«. Sve što je Hancock rekao očituje se u suradnji s ovim glazbenicima, a na ovim snimcima čujemo tek početak njihovoga grandioznog stvaralaštva, na koje danas gledamo kao na vrhunac jazz glazbe.