U povodu objavljivanja knjige o Rijeci kao europskoj kulturnoj prijestolnici, u Muzeju grada Rijeke održan je razgovor s autoricom Melitom H. Šunjić, Riječankom koja je već kao beba s roditeljima odselila u Austriju.

Razgovor je vodila Svjetlana Hribar, dugogodišnja novinarka koja je Melitu upoznala u Zagrebu krajem 1980-ih na novinarskom skupu, a kontakt su održavale kroz dugi niz godina, pa i danas.

Šunjić se u Beču školovala sve od osnovne škole pa do doktorata znanosti, studirala je komunikaciju i započela karijeru kao novinarka, a zatim 25 godina radila za UNHCR kao jedna od međunarodnih glasnogovornica u Europi, Aziji, Africi i na Bliskom istoku.

Nakon umirovljenja je otvorila svoju agenciju koja se bavi komunikacijom i istraživanjima na polju migracija – Transcultural Campaigning.

Prije dvije godine, kada je doznala da je Rijeka Europska prijestolnica kulture, odlučila je bolje upoznati svoj rodni grad te je u njemu provela više od dva mjeseca, istražujući i obilazeći sve što joj je grad tada mogao ponuditi.

Navika koja joj je ostala još iz novinarskih dana – da sve što vidi i osjeća stavi na papir, na kraju je rezultirala pisanjem malog dnevnika svojih doživljaja koje je putem e-maila slala prijateljima.

Naposljetku su svi doživljaji spojeni u jedan te je prošle godine u Austriji nastala »Europa Erlesen – Kulturhaupstadt Rijeka« (»Odabrana Europa – Prijestolnica kulture Rijeka«), koja tek čeka svoj prijevod na hrvatski.

– Impresioniralo me to što se Rijeka nije dala, unatoč koroni. Bilo je događaja i vidjelo se da su održavali program koliko god su mogli i onda sam shvatila, a to je ono što mi se svidjelo, je da Rijeka, za razliku od nekih drugih gradova naše obale, ne živi za turizam i ne živi kao fasada za druge koji dolaze nego živi kao svoj grad koji voli primiti strance, ali ne trebaju joj stranci da bi opstala – objasnila je Šunjić.

Jasno je da Rijeka nije ostavila samo pozitivne dojmove na Šunjić, što je dala do znanja kritikom na račun neiskorištene industrijske baštine i nesvjesnosti Riječana o bogatoj povijesti koju grad ima, no više je pisala o onome što ju je osvojilo, a mnogi njezini prijatelji su nakon čitanja knjige naprosto morali posjetiti grad.