Dizajn iskustva. Dizajneri iskustva i doživljaja. Kako god čovjek da okrene, kojim god putem da krene slušati, analizirati, razmišljati, privlačno je nekako, i meko i poželjno, baš koliko je i zavodljivo i daleko poput kakvog dobrog SF-a. U pravilu ni svjesni nismo koliko nas dobro dizajnirani doživljaj obgrliti može i učiniti boljima. Kad ga ima, kad ga konzumiramo, ni svjesni ga nismo. Kad ga nema… E, onda je praznina.

Nije ovo pasus iz kakve enciklopedije ili knjige s definicijama. Ovo je osobni doživljaj dobrog dizajna. I ovo je plod one neke pozitivne treme i straha u onog tko ide staviti diktafon pred dvoje ljudi koji za dizajn izložbi, prostora, muzeja, knjiga, evo, već 20 godina prestižne svjetske nagrade dobivaju. Studio Rašić+Vrabec. Marko Rašić i Vedrana Vrabec.

Eto, dvojac koji skladno i partnerski živi i radi te nam pri tom daje priliku da se nauživamo dobra dizajna. A da je dobar, potvrdio je i kraj prošle i početak ove godine. Evo, u prosincu je stigla nagrada C2A Best of Best za Kuću stabla svijeta Trebišća, za muzej posvećen praslavenskoj mitologiji u Istri, realiziran s koautorima i inicijatorima projekta Muze. I nije mu to prvi put jer je nešto ranije na svjetskom natječaju WOLDA nagrađen i vizualni identitet te izložbe. C2A nagradu dobili su oni i za dizajn izložbe »Klimt i Daleki istok« koju je osmislila kustosica Muzeja grada Rijeke Deborah Pustišek Antić. Tu je i nagrada BIG SEE Interior Design Award za Moneterru, Muzej novca Hrvatske narodne banke koji su realizirali s koautorima muzeja: Real grupa, Ante Vrban, Novena, MA18+, Hust i Goranka Horjan. Za isti muzej stigla je i već spomenuta WOLDA. Big See je inače druga nagrada na svijetu po važnosti za dizajnere interijera. Ona najvažnija, najjača je Red Dot. I to su dobili prije pet godina.

Potres i korona

Sve je, dakle, taman tako da se čovjek uspuše dok se penje stubama na treći kat stare zgrade u Ilici. Nagrade su tu i da ti malo strahopoštovanja dadu. Kad ono iskoči pred nas dvoje mladih, nasmijanih ljudi i još nas kavom s vrata nude.

Foto Davor Kovačević

A svaka kava u različitoj šalici. I svaka šalica bome zavodljivo izgleda, pogotovo ona s krilima sa strane.

– Ja ću krenut’ od šalica. Sve su lijepe. Što to »ne valja« s vama dizajnerima da i na šalice pazite – krenuli mi, što u šali, što u zbilji.

Smiju se Marko i Vedrana.

– Vjerovali ili ne, to je slučajno – veli nam Vedrana.

Hm, slučajno ili ne, ona s krilima ipak je kupljena u MoMA muzeju.

– A lift namjerno nemate u zgradi da vam klijenti dođu uspuhani pa da ih lakše možete »obraditi« – šalimo se.

– To je filter – smije se Marko.

RAŠIĆ + VRABEC

Šalu na stranu. Posla je u njih koliko vam drago. Radi se puno, priznaje i Marko. Posljedica je to, veli, truda. Vedrana će priču vratiti mrvu unatrag.

– Nas su zapravo korona i potres, koji se desio u Zagrebu, natjerali da napravimo dobar zaokret u ovom smjeru. Mi smo se dotad više bavili povremenim, privremenim izložbama za muzeje i komercijalnim dizajnom da bi, kad su došli potres i korona, sve stalo. Sve se zatvorilo i budžeti su se smanjili. Ništa na vidiku osim nekih natječaja. Pa smo se odlučili javiti, pa ajmo na ovo i ono i odjedanput sve dobili – priča Vedrana.

I kako su natječaje dobili, tako su se našli pred pitanjem – što ćemo sad!?

– I ništa, izgurali ih, napravili i tako je krenulo to neko naše širenje – jednostavno će Vedrana.

Renesansni čovjek

Marko će pak sve vratiti i još malo u prošlost, sve do dana kad su kao mladi krenuli raditi ovaj dizajnerski posao u studiju njegova oca Ante, u Studiju Rašić. A Ante Rašić je sve, samo ne bilo tko. Uvaženi je on naš slikar, dizajner, kipar, čovjek od mali milijun talenata i sudrug važnog nekog svijeta.

RAŠIĆ + VRABEC

– Tamo smo krenuli raditi taj neki miks između kulture i komercijalnih poslova poput farmaceutskih kompanija, prehrambenih, raznih oglašavanja i proizvoda – objašnjava Marko.

Pa ako je s jedne strane Muzej za umjetnost i obrt ili Klovićevi dvori, s druge je recimo Medika i njen kalendar, suradnja zahvaljujući kojoj svake godine jedan novi umjetnik dobije na vidljivosti zahvaljujući i njihovom dizajnu. Nego, Ante. Slikar, kipar, iz Imotskog koliko i iz Slavonskog Broda i Zagreba…

– Ante profesor, Ante dizajner – dodaje Vedrana.

– Sve pokriva. Renesansni čovjek – sumira Marko.

Eto prilike da ih se pita i kako je bilo raditi kod Ante i kako su uspjeli »pobjeći« od Ante.

– Super smo se mi slagali i tamo smo fakat naučili sve. Ali, njegovo polje djelovanje je baš široko i treba naprosto godina da sve to obuhvatiš. Nije nam nikad palo na pamet da se specijaliziramo samo za grafički dizajn, ili produkt dizajn, nego se kroz te muzeje na kraju pokrije sve, i grafika, i produkcija, interakcija, multimedija, interpretacija, sve – priča Marko.

RAŠIĆ + VRABEC

No, uvijek on ističe ono možda i najbitnije i najvažnije što su od Ante naučili.

– Ljudski odnos s klijentima. To smo od Ante naučili. Uvijek se sve baziralo na povjerenju i držanju dogovora. To je sigurno ono najvrjednije što možeš naučiti u poslu i naravno od obitelji, od oca. Ali, naprosto je došao trenutak kada smo osjetili da je došlo vrijeme da svatko ode svojim putem, makar i dalje surađujemo na nekim projektima i radimo, kad radimo, usklađeno – ističe Marko.

Svašta čovjeku pad na pamet dok ih sluša. Recimo, kako netko tako mlad iza sebe može imati već 20 godina karijere!? Ili, kako li su samo tako davno shvatili da su jedno za drugo, pa još dok su skupa radili u Studiju Rašić, pa još riskirajući dok se testira ona stara kako ljubav i posao ne idu zajedno.

– Zajedno smo i studirali dizajn na Arhitektonskom fakultetu. Godine 2003. počeli smo raditi, onda smo 2007. diplomirali pa smo i privatno počeli vezu i evo – ukratko će Vedrana.

RAŠIĆ + VRABEC

– Ali, nema ljepšeg terena za posvađat’ se od posla koji se doma nosi – navalili mi.

– Posao je super, posao je puno lakše od privatnog rješavati. Tu se zna tko što radi, tko kad odlučuje, tko koji projekt ima. Nema drugačije, moramo se dogovoriti. Svi se zajedno oko svega dogovaramo, ali se zna tko u konačnici za koji projekt odlučuje. I to je onda vrlo jednostavno – objašnjava Vedrana.

– Doma se svađamo, u uredu radimo – smije se Marko.

Hrabre odluke

Eto nas pomalo i do konkretnog posla, do svih onih spomenutih nagrada kojima su ih svjetski neki žiriji nagradili krajem prošle i početkom ove godine. Moneterra, Kuća stabla svijeta Trebišća, Klimt i daleki istok. Zagreb, Istra, Rijeka, a tu je i projekt Sveti Nikola u Zadru.

– A evo imamo i jednu noviju vijest, tu da smo dobili još jednu nagradu. Ne znaju to ni kolege. Tena, Matija i Andreja. Uglavnom, IDA Design Awards dobili smo za Svetog Nikolu, Trebišća, za Klimta, za vizualni identitet Moneterre – otkriva Marko.

Ima tu i logično objašnjenje kako su sve nagrade krenule stizati skoro pa u isto vrijeme. Tome je tako, veli Marko, jer je prošla godina bila godina realizacije nekoliko projekata.

– A kad završi realizacija, šaljemo sve na natječaje i to najviše radi klijenata, da vide da su hrabro odlučili. Njima je to, svaka nagrada, ujedno i reklama da ljudi dođu u muzeje, a to i je ono najbitnije – ističe Marko.

A svaki zadovoljan klijent preporučit će Studio Rašić+Vrabec drugima.

– Mi samo dajemo od sebe najbolje što možemo. Trudimo se da bude taj jedan ljudski odnos, da damo uvijek malo više i to je to – iskreno će Marko.

Samo, kad čovjek pogleda što su sve Marko i Vedrana radili, kad vidi koliko je tu različitih tema i pristupa, pita se laik ima li straha da papir jednostavno jednom ostane prazan, zadatak neobavljen!?

– Nema. Nema jer pogotovo kad su kratki rokovi mozak radi petsto na sat. Čak nekad i brže dođeš do rješenja kad je stiska s rokom – veli Marko.

Vedrana pak kaže kako je veći problem od tone ideja odabrati onu pravu i eliminirat pogrešnu.

– To, naravno, ovisi o suradnji s klijentom, što njime više odgovara. Ta suradnja je uvijek ključna. Nećemo isti projekt napraviti za vas i za nekog drugog klijenta. Nemate iste potrebe, niste ista osoba – ističe Vedrana.

Marko opetuje kako je određena doza napetosti u svakom poslu, pa i u ovom, zapravo dobrodošla i mora postojati, koliko god danas svi od te napetosti bježali i tražili ugodu. Bez toga, u najkraćem, ništa. Nema tu luksuza da se godinu dana čeka da rješenje na um padne. Reći će Marko i to da je u nas puno dizajnera i grafičara koji rade na poslovima oglašavanja, dok onih koji se bave izložbama, interpretacijskim centrima i nema toliko. A posla ima. Nama pak u oko upada kako je Studio Rašić+Vrabec ostavio trag u Istri, pa Rijeci, Zadru. Ostade, velimo, samo da u Slavoniji nešto kreiraju pa da sve centre naše medijske grupacije pokriju.

– Bit’ će, bit’ – smije se Marko – Bit će Spahijski podrum u Pakracu.

Zgrada je to koja se obnavlja ne bi li se unutra smjestili knjižnica i zavičajni muzej, a i restoran će unutra biti. Ove godine trebao bi biti otvoren Spahijski podrum.

– Super je pritom što se obnavljaju stara kulturna dobra koja zjape prazna. To je kao neko recikliranje prostora, prenamjena starih prostora. Danas je toliko sve preizgrađeno da mi je gušt raditi na recikliranjima prostora da dobiju novu funkciju – veli Marko.

Samo, što se Slavonije tiče, nije to sve. Bit će i radi se Kuća graševine u Kutjevu. Taman da ih se ljubomorno pita koliko graševine treba čovjek popiti da bi kako treba dizajnirao Kuću graševine!?

– Što manje, u mom slučaju – smije se Vedrana.

Istraživanje sadržaja

Čast, međutim, budućim projektima, vratimo se mi na Trebišće zasluženim nagradama ovjenčano. Kako li je samo bilo zaroniti u praslavensku priču i koliko je izazov bio izvesti sve tako da je interakcija tu, ali takva da tjera posjetitelje da se kreću, da su aktivni. A prostor mali. Općina je htjela ekomuzej, ideja samog muzeje, lokacija i to da tema bude praslavenska mitologija došla je od Muza s kojima Rašić+Vrabec puno i dobro surađuju, našle su se i financije i otkada su se oni uključili u priču do puštanja muzeja u pogon prošlo je jedno dvije godine.

RAŠIĆ + VRABEC

– Sadržaj je ono od čega krećemo, čitamo, dubinski istražujemo. Često se kreće od samog vizualnog identiteta koji je kao kakav DNK cijelog brenda muzeja. Mi to zovemo dizajn doživljaja jer dizajniramo sve. Priča kreće od trenutka kad posjetitelj čuje za muzej, vidi logo, oglas. Kad dođe u muzej, tu se priča dalje razvija. Mora biti neka inicijacija, a u slučaju Kuće stabla svijeta to je taj predivan put koji do nje vodi, zelenilo, mir tišina, čaroban put. Najednom vidiš tu staru kuću koja je nalik ostalima, ali kad uđeš nailaziš na totalno drugi svijet. Prvo što vidiš je ogromno drvo koje prolazi kroz cijelu kuću i onda kreće čarolija boga Velesa – priča Marko.

Puno je, kaže, ljudi u sve to bilo uključeno, ljudi koji su dali svoj autorski maksimum, od ilustratora, preko kipara, 3D majstora…

– Na svakom projektu su nam jako bitni suradnici, u ovom slučaju lavovski posao su odradili Accessus, Armarion i AVC. To su sve ljudi s kojima stalno surađujemo i bez njih ne bi ništa bilo moguće pogotovo što se tiče multimedije. Ilustratore, ljude za neke grafike to još možemo promijeniti od projekta do projekta, ali za multimediju nam je jako bitno da sve funkcionira pogotovo na većim projektima, pa imamo fantastičnu suradnju s Novenom i AVC-om – ističe Vedrana.

E, kad bi imali firmu od sto ljudi… Vani takvih firmi i ima, tvrtki koji pod jednim krovom objedinjuju ljudstvo vično arhitekturi, dizajnu, multimediji…

– Ali to je firma od sto ljudi, možda i više – kaže Marko.

– A vi svoga majstora za struju imate u imeniku malog notesa – velimo.

Smiju se na ovo Vedrana i Marko, ali i ističu kako su fantastični majstori radili na Kući stabla svijeta. Uostalom, dovoljno je reći da su građu quadovima vozili na Učku. Svašta se tu, očito, događa i dogoditi mora da bi se projekti poput ovog realizirali. Jer, kako kaže Vedrana, pristup je isti bio muzej pod Učkom ili usred Zagreba poput Moneterre, bio financijer skromnijih mogućnosti ili manje skromnih poput HNB-a koji je poželio Muzej novca. Samo, interpretacijskih centara je u nas svakim danom više i svaki novi čini se još mrvicu bolji i kompleksniji. Pitamo stoga što uopće treba imati interpretacijski centar a da se može reći da je valjan.

– Prvo priča jer svaka se može ispričati dobro. Poanta je način na koji ćemo mi to napraviti, prepoznati publiku, odnosno ono što su njihove potrebe. Prepoznati što publika želi i ponuditi im to na malo zanimljiviji način. Ponuditi im da sve iskuse, da ih prožme, da priču dožive – ističe Vedrana.

– Staviš se u cipele onog tko dolazi u muzej, dodaje Marko.

Rješavanje problema

Ili ga jednostavnim nekim stvarima »tjeraš« na onu inicijaciju onako kako su oni učinili na izložbi »Gledam dodirom«, izložbi slijepih i slabovidnih, da ulaz na izložbu bude tamna soba. Posjetitelj u nju uđe, nađe se u mrklom mraku i tako barem donekle shvaća kako je to ne vidjeti. Ali i opet, ističe Vedrana, sve kreće od korisnika. Njima je to uvijek polazišna točka.

– Dok vas slušam, jasno mi bude da će mi najteže biti napisati, objasniti s čim se vi sve to zapravo bavite – priznajemo.

– Dizajn iskustva. To je ono što nam je neki core biznis. Mi želimo dizajnirati iskustvo – na to će Vedrana.

– Dizajn iskustva, dizajn doživljaja, što vam god ljepše zvuči – dodaje Marko.

Dizajnom doživljaja se to i vani zove. A za tim što je vani, ničim ne zaostajemo, osim što se vani u pravilu s više sredstava barata. Nagrade zato stižu i ovdje i to, ponovit će Marko, na radost ponajprije njihovih klijenata, ali i na njihovu radost jer usporedba sa svijetom nije nebitna. Samo, još je nešto tu što ovaj posao čini lijepim. Nauči se putem svašta, od praslavenskih običaja do toga što je dobra graševina.

– To je meni ljepota ovog posla, svaki projekt je skroz drugačiji, treba se istražiti. I svaki put učimo – kaže Vedrana.

– A onda bolje prihvaćaš svijet oko sebe, bolje razumiješ ljude – dodaje Marko.

Lijepo je vidjeti lijep dizajn, ući recimo u muzeje koji su osmislili Marko i Vedrana pa se prepustiti nekim novim iskustvima. S druge strane oko nas je podosta ružnoga, sivog, potrošenog, estetski nevaljanog. A mi, evo, pričamo u stanu nad Ilicom koju je potres poprilično uzdrmao.

– Potres je sve izvukao van. Obnova je krenula, pomalo ide, i za deset godina će se tek vidjet’ neki rezultat. Ali, nije dizajn samo da je lijepo, to je na neki način i rješavanje problema. Nije to samo izgled, nego i strukturalna promjena – ističe Marko.

Trebalo bi, primjećujemo, te strukturalne promjene kompletnom društvu i uopće se pri tom ne čini lošom ideja da država angažira ponajbolje i u ovom dizajnerskom poslu da društvo rebrendiraju.

– Daleko smo mi od toga – na to će Vedrana.

Tajna uspjeha

A onda se neminovno mora spomenuti Boris Ljubičić, njegove kockice kojima treba odati priznanje i na moderan način ih koristiti. Jer, Ljubičić je, pravo kaže Marko, poput kakvog znanstvenika koji je gazio prije svog vremena, ali je definitivno utjecao na sve i svih, dizajnere pogotovo. A nas, evo, za razgovora opet tamo negdje na početku. Začudno zvuči da tijekom studija ovaj dvojac nije ni u istim društvima bio.

– Bilo smo skroz različiti. Posao nas je spojio – kaže Vedrana.

– Ali različiti smo skroz, jing-jang, tako se nadopunjavamo – slaže se Marko.

Slažu se i slože oko svega, pa i oko estetike, ideje. A slažu se i da se kroz svaki problem, kroz svaki neuspjeh, nešto novo nauči i ide naprijed.

– Drugačije se i ne može učiti, nego iz problema i stvari s kojima nismo zadovoljni – ne dvoji Vedrana.

– Treba patnje u životu – smije se Marko.

– Dakle, s jedne strane Marko kojeg pogoni patnja i stres, a s druge što!? – pitamo.

– Meni je poanta to da nije svako zlo za zlo. Na greškama se uči, isključivo na greškama. Nema drugog načina – ne da se Vedrana.

Čini se tu novinaru da ovaj dvojac ni Dnevnik nije u stanju odgledati, a da ne vide u njemu nešto skriveno, neki motiv, neku ideju.

– Mi nemamo televizor doma. Ha, ha, ha – k’o iz topa će Vedrana.

Bit će da je to tajna njihovog uspjeha, šalimo se. Sve i da nije, neka formula uspjeha očito postoji. Ne padaju u ovom poslu nagrade s neba. Ovaj ih je dvojac sve zaslužio, a i još će, nema sumnje, na proljeće poći na dodjele nedavno osvojenog.

Zemlja puna prirodnih bogatstava

Kolika je Hrvatska, velika ili mala, pitamo one koji su je očito, pa sve da je samo projekata radi, lijepo obišli.

– Velika – smije se Marko.

A onda veli kako su, dok sina nisu dobili, puno putovali i to na neke daleke destinacije.

– I svaki put se vratiš i vidiš koliko je Hrvatska zapravo zemlje puna prirodnih bogatstava. Ljudi su naši specifični, topli i uvijek možeš s nekim popit kavu u miru, što u nekim zemljama nije slučaj. Nismo mi slučajno na sredini zemlje na onoj 2D karti. Zlatna sredina – veli Marko.

Zaštita okoliša i održivost

Zanimljiv projekt pokrenuli su prije koju godinu Marko i Vedrana, a vezan uz zaštitu okoliša i održivost. U najkraćem, napravili su aplikaciju u kojoj su mapirani izvori pitke vode, oni besplatni, da se voda s izvora i česmi uzima umjesto da se kupuje u plastičnim bocama. Odlučili su promovirati hrvatsko bogatstvo pitkom vodom. Nešto je malo za sve kriv i Japanac Masaru Emoto i njegova knjiga »Poruke skrivene u vodi«. Došao je on do zaključka da je riječ »hvala« ono na što voda najljepše reagira, a kako je čovjek u velikoj mjeri satkan od vode, onda je, kaže Marko, i logično da se ljepše osjeća kad mu se kaže hvala nego kad se na njega viče. Pa su mapirali izvore u Hrvatskoj i dizajnirali bocu i njenu torbicu, sve od ekoloških materijala i sve od hrvatskih proizvođača. Ideja je bila da se ide na mapiranje izvora diljem svijeta, no projekt je zbog nekih objektivnih okolnosti stao. Možda ga jednom ipak bude opet. Možda svi skupa sazremo toliko da nam bude važno da ga bude.