RIJEKA – Iznimno kvalitetan koncert održan je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca pred dobro ispunjenim gledalištem. U goste je pred riječku publiku došao dobro nam znani Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije koji svoju tradiciju baštini još od 1929. godine. Program koncerta dva je dana ranije izveden u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, iako valja reći da je tada, uz kapitalno djelo izvedeno u Rijeci, zagrebačka publika imala prilike čuti i Koncert za klarinet i orkestar finskog skladatelja i pijanista Magnusa Lindberga u kojem je kao solist na klarinetu nastupio Jean-Luc Votano. Riječki koncert, iako programski skraćen, bio je apsolutno pogođen te je 5. simfonija u cis-molu Gustava Mahlera bila i više nego dovoljna za impresivnu subotnju večer.

Moćni zvuk

Uobičajena koncertna postava pozornice HNK-a bila je nekako tijesna za sve članove orkestra kojih je bilo više nego što smo to navikli vidjeti prilikom nekih drugih koncerata u Rijeci, pa su tako gudaća glazbala pokrivala gotovo cijeli osnovni prostor, dok su se na praktikablima nalazili puhači i timpani. Ostatak udaraljki morao je biti smješten sa strane, što je zvučno bilo sasvim prihvatljivo. Ako smo dobro izbrojili, 14 prvih violina i 8 violončela te 6 kontrabasa moćnim su zvukom ispunili dvoranu omogućujući zvučno tkanje složene Mahlerove partiture. Naime, ako već izvodiš Mahlera, onda je nužno ponuditi i takvu postavu orkestra koja vjerno može prenijeti skladateljeve zamisli jer su one, kad izlaze iz pera glazbenog genija kakav je bio Mahler, nepogrešivo točne. Jednako tako, osim što se publici pruža ono što zaslužuje čuti, posao se olakšava i izvođačima koji, uz već dovoljno visoke zahtjeve pojedinih dionica, mogu svoja glazbala koristiti na ispravan način, bez potrebe za kompenzacijom onoga čega nema.

Nažalost, sve češće smo svjedoci, i to ne samo u Rijeci, »kompromisa« u kojima se pod nekim brendom prodaje nešto što nije, odnosno da se skraćuje, obrađuje i prilagođava materijal samo u želji da se nešto izvede, bez obzira na posljedice. Nekritična masa koja takve sadržaje konzumira, a koja još uči da se ne plješće između stavaka, nije dovoljno iskustveno bogata da prozre takve postupke pa oduševljenju nema kraja i kad treba i kad ne treba. Nisu ovi apeli napisani zbog dociranja ili ispraznog pametovanja, već zbog činjenice da je za održavanje istinske kvalitete potrebna i objektivna analiza i konstruktivna kritika, namjesto više puta izgovorene želje koja, uslijed nekritičkog promišljanja, postaje općeprihvaćena »istina«. Ovaj koncert u Rijeci zapravo je pokazao kako neke stvari mogu i trebaju funkcionirati, a svima prisutnima bio je i mala škola koncertnog izvođenja i ophođenja.

Trijumfalni završetak

Kako je već rečeno, Simfonijski orkestar HRT-a impozantnim je zvukom oživotvorio svih pet stavaka ove Mahlerove simfonije, inače jednog od njegovih najvažnijih djela koje je stvarao u zreloj životnoj fazi ponovo se vraćajući čistoj instrumentalnoj formi. Koristeći svoj dobro poznati »jezik« koji obuhvaća simboliku pogrebnoga marša, stiliziranu zaigranost tradicijske glazbe u obliku austrijskih plesova poput ländlera i valcera, šaljivi scherzo, ljubavne ekstaze i apoteozne fanfarne vrhunce koji najavljuju optimizam, Mahler je i ovom simfonijom ispričao jednu filozofski duboku priču koja rijetko koga ostavlja ravnodušnim. U zvukovnom smislu prisutan je dobro poznati mahlerovski potpis koji motivski vuče paralele kako između pojedinih stavaka, tako i s nekim drugim njegovim orkestralnim djelima. Nakon prva dva stavka (Trauermarsch i Stürmisch bewegt. Mit grösster Vehemenz) koja donose tugu i velika unutarnja osobna previranja, slijedi Scherzo koji je ujedno i jedan od najopsežnijih stavaka Mahlerovog simfonizma.

Četvrti stavak, nasuprot tome, dobro je poznati Adagietto, nastao kao izraz njegovog ljubavnog zanosa prema kasnijoj supruzi Almi Schindler, a koji je jedan od ponajviše citiranih glazbenih dijelova, posebno u filmskoj glazbi. Zapravo, ako bi Mahlerove simfonije trebalo usporediti s nekom vrstom glazbe koja i danas nastaje, onda bi to bila filmska glazba, što je izuzetno važno jer je ona, kao oblik klasičnog izričaja, najprihvatljivija širokom krugu publike. Šteta je, međutim, što malo tko čuvši primjerice Mahlera, zna da je čuo upravo ovog romantičarskog genija pa je zadovoljstvo bilo vidjeti iznenađenje na ponekom licu u publici koje je prepoznalo Adagietto kao nešto što relativno dobro poznaje. Završni stavak Rondo – Finale utjelovljuje izuzetno mnogo skladateljskih postupaka, znalačke orkestracije, ponovnog korištenja različitih motiva i citata u novom kontekstu gradeći cijelu priču i na tradiciji koja u simfonijskom smislu potječe još od Mozarta ili Beethovena. Trijumfalni završetak ponovo donosi svijetli zvuk limenih puhača povezujući ga sa sudbonosnim uvodom truba, ali dajući koralni zvuk konačne himne pobjede.

Iskreno muziciranje

Sve navedeno orkestar je dočarao u potpunosti. Prije svega, mogla se čuti ogromna energija i angažman koji je svaki pojedini izvođač dao, a što je bilo doista i vidljivo. Iskreno muziciranje velike energije, a opet u okvirima ukusa bez nepotrebnog samodopadnog prenemaganja, ljuljanja i skakutanja, bio je potpis profesionalizma. Šef dirigent ovog orkestra, maestro Pascal Rophé, vrlo je suvereno vladao izvedbom upućujući jasne zahtjeve i provocirajući energetske izboje koji su izlazili iz orkestra. Bilo bi netočno reći da se povremeno nisu mogle čuti neke nejasnoće, ponajviše u ritmičkom smislu i skupnom muziciranju (najviše u trećem stavku), a što vjerojatno može biti rezultat nove akustičke slike na koju orkestar nije navikao. Međutim, to ne samo da nije umanjilo dojam, već je cijeloj stvari dalo važan pečat žive izvedbe nasuprot sterilnim, patvorenim i tonski redizajniranima »savršenim« nosačima zvuka kojih, ako je govoriti o Mahlerovoj Petoj, ima nebrojeno mnogo. Ponašanje orkestra na pozornici, kao i dirigenta, bilo je decentno i profesionalno, toliko da je za poseban aplauz dirigent iz orkestra izdvojio tek trubu i hornu, a kasnije i harfu.

Produljenje pljeska koje se tradicionalno radi ponavljanjem izlazaka, podizanjem skoro pa jednog po jednog člana svake dionice ili sličnim trikovima, ovoga je puta izostalo, ali se publika i dalje nije dala omesti te je čak četiri puta tražila dirigentovo pojavljivanje na pozornici. Zaključiti se može da je ovih sedamdeset minuta, koliko simfonija traje, a s obzirom na vjernu izvedbu skladateljevih genijalnih dionica kojoj malo toga treba dodavati, proizvelo onaj učinak koji bi uvijek trebao postojati: iskreno dopiranje do srca publike na umjetničkoj glazbenoj osnovi. Ovaj je koncert pokazao kako se muzicirati i ponašati treba te je bio pravo iskazivanje časti glazbi kao umjetnosti koja, ako je iskreno dana, probija sve barijere, a uzvišenim osjećajima ispunja i onoga tko je stvara i onoga tko je u miru sluša.