LJUBLJANA – Royal Philharmonic Orchestra ili Londonska kraljevska filharmonija orkestar je osnovan na poticaj dirigenta Thomasa Beechama još 1946. godine. Tijekom bogate povijesti ovaj ansambl uspio je postati prepoznatljiv po ljepoti orkestralnog zvuka, vrhunskog muziciranja, ali i izuzetno širokom repertoaru.

Osim uobičajenih simfonijskih skladbi klasičnog repertoara, posljednjih godina orkestar često snima glazbu za filmove i televizijske emisije, ali i za sve raširenije tržište videoigara. Brojni nosači zvuka od 1986. godine objavljuju se u vlastitom izdanju (RPO Records), a sve navedeno moguće je i održivo zbog odličnog strateškog usmjerenja koje uključuje i odgojno-obrazovne programe za razvoj mladih talenata među djecom, mladima, ali i osobama u nepovoljnim životnim okolnostima.

U znaku klasicizma

Brojni dirigenti vodili su ovaj poznati orkestar, a među njima se ističu Vladimir Aškenazi, Jurij Temirkanov, Daniele Gatti i Charles Dutoit, a od sezone 2021./2022. orkestar vodi novi šef-dirigent Vasilij Petrenko. Prije Londona, Petrenko je bio dugogodišnji šef-dirigent u Liverpoolu, ali i šef-dirigent Orkestra mladih Europske unije. U jednako impozantnoj biografiji kao i orkestar koji vodi, Petrenko je upisao brojne nastupe između kojih se ističu koncerti s Berlinskom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Bavarskog radija ili Gewandhaus orkestrom iz Leipziga.

Ljubljanska publika u okviru redovitog i uvijek hvaljenog ovogodišnjeg programa 70. Ljubljana festivala mogla je čuti i vidjeti umjetnike iz Londona na koncertu u velikoj Gallusovoj dvorani Cankarjevog doma. Koncertni program bio je oblikovan na tradicionalan način: uvertira – solistički koncert – simfonija s pripadajućom pauzom. Programska odrednica bio je klasicizam kao stilsko obilježje u povijesti glazbe zajedno sa svojim odjecima u 20. stoljeću koje nazivamo neoklasicizmom. Naime, razdoblje druge polovine 18. stoljeća obično nazivamo klasicističkim razdobljem, a najpoznatije je po svojim skladateljima tzv. Prve bečke škole: Joseph Haydn, Wolfgang Amadeus Mozart i Ludwig van Beethoven. Sva trojica skladatelja kao obilježja svojih djela imala su ono što danas poznajemo kao klasičnu harmoniju, a koristili su glazbala i glazbene oblike po točno određenim pravilima.

U takvim okvirima ipak su uspjeli oblikovati i svoj osobni glazbeni skladateljski potpis koji je mogao biti opsežan i elaboriran (Haydn), genijalno životan (Mozart) ili sklon inovacijama (Beethoven). Iako će kasnije razdoblje romantizma možda negativno gledati na »hladni« klasicizam u kojem su emocije sputane pravilima koja se ne smije prekršiti, klasicizam ipak danas ostaje intrigantan i nevjerojatno aktualan. U 20. stoljeću brojni su skladatelji, ugledavši se na klasicizam, neka svoja djela ipak željeli skladati u tom stilu, a među njima se ističe ruski skladatelj Sergej Prokofjev i njegova 1. simfonija u D-duru, op. 25 pod nazivom »Klasična«. Navedena simfonija, osim što posjeduje karakteristike klasicizma, ali i ingeniozne intervencije skladatelja u stilu 20. stoljeća, svojim opsegom koji nije prevelik dobro se uklopila na mjesto uvertire koncertnog programa.

Odlični solisti

Virtuoznost prvog (Allegro) i četvrtog stavka (Finale: Molto vivace) orkestar je u potpunosti izveo na visokoj razini, a prozračna melodioznost drugog (Larghetto) ili plesni ritam trećeg stavka (Gavotte: Non troppo allegro) dvoranu su ispunjavali umilnim zvucima. Dirigent Petrenko vrlo je razigrano vodio izvedbu ističući brojne dionice koje ispod glavne melodijske linije lako mogu proći neopažene pa je čak i dobrom poznavatelju izvedba bila izuzetno zanimljiva i prepuna otkrića. Istovremeno, dirigent je sve odradio bez suvišnih gesti i stresa, a simpatičnim i pomalo teatralnim, ali vrlo odmjerenim nastupom odmah je osvojio srca prisutne publike.

Druga točka koncerta bila je Koncertantna simfonija za violinu, violu i orkestar u Es-duru, K.364 (320d) Wolfganga Amadeusa Mozarta, inače jedino djelo ove vrste u njegovom opusu. Poznavanje viole bila je Mozartova jača strana, što je vidljivo i po izboru tonaliteta (Es-dur) koji uz ugađanje glazbala za pola tona više (scordatura) podiže briljantnost na razinu da može parirati mnogo upečatljivijoj i pokretljivijoj violini. No, ništa od toga ne bi bilo moguće kada glazbala ne bi bila u rukama odličnih solista, a na ljubljanskom koncertu to su bili doista fantastična Lana Trotovšek i Maksim Risanov. Suzvučje i suradnja oboje solista bila je na zavidnoj razini i odmah se moglo vidjeti da se radi o vrhunskim glazbenicima koji već osvajaju koncertne pozornice svijeta. Trotovšek je dionicu violine izvela briljantno, virtuozno i senzibilno, dok je viola Maksima Risanova (inače i dirigenta!) zvučala bogato i snažno, ali jednako pokretljivo.

Beethovenova »Sudbinska«

Vrhunac koncerta ipak je uslijedio nakon stanke u kojoj se broj izvođača na pozornici značajno povećao, a sukladno repertoarnim zahtjevima. Naime, neki bi »producenti« možda predlagali da se i za posljednje djelo koristi manji orkestar (jer je to jeftinije, a sve violine sviraju istu dionicu!), no to nije slučaj s orkestrima koji drže do svog statusa. Zato je ukupno 50 gudača uz pripadajuće puhaće gromoglasno najavilo prve taktove poznate 5. simfonije u c-molu, op. 67, Ludwiga van Beethovena, koja zbog svog prepoznatljivog ritma ima naziv »Sudbinska«. Doista, kao da je svima sudbina pokucala na vrata jer je uslijedila magija orkestralnog muziciranja kakvu se rijetko može čuti i vidjeti. Dirigent Petrenko vodio je orkestar u maniri vozača relija kojem je na upravljanje dan automobil snažnog motora – nije štedio izvođače ni u tempu niti u ekspresivnim zahtjevima. Na navedeno je orkestar odgovorio nesebično se predavši i izvodivši zadane taktove s neviđenim žarom i na granicama tehničkih okvira svojih glazbala.

Vjerojatno više navikla na usukane i suzdržane izvedbe, publika je u času ostala bez daha. Nešto predaha, ali s vrhunskom koncentracijom posebno u pianu donio je drugi stavak (Andante con moto), ali i vrckavi Scherzo: Allegro koji je inače Beethovenova inovacija u simfonijskim stavcima. Ipak, poput nekog vlaka smrti, četvrti stavak obrušio se u sve kutove dvorane na način da se nije znalo što bolje zvuči: fanfare limenih puhača, artikulacija drvenih puhača ili virtuoznost iskričavih gudala gudača koja su, zanimljivo, koristila cijeli potez unatoč brzom tempu.

Krik oduševljenja

Koncertni majstor Tamas Andras suradljivo je pomagao dirigentu kako bi izvedba bila još bolja, a nakon završnih akorda prolomio se u publici krik oduševljenja kakvog se rijetko može doživjeti. Čak su i neki pripadnici starije generacije, obično odmjereni, ovoga puta uzviknuli »bravo!«. Bio je to bravo za orkestar i dirigenta koji je trajao i trajao, pa je maestro, tobože ne shvaćajući želi li publika neki dodatak, potpirivao i ovako uzavrelu atmosferu. I onda – šok! Umjesto neke brze skladbe, došao je kao dodatak programu smiraj prvog stavka skladbe »Peer Gynt« (Suita br.1) Edwarda Griega. Kakav obrat, koji je publiku gotovo rasplakao i ostavio u iščekivanju nekog ponovnog susreta s ovakvim vrhunskim glazbenicima.

U Ljubljani se još u četvrtak, 8. rujna, može čuti i vidjeti jedan vrhunski orkestar, Bečka filharmonija, što će ujedno biti i završetak jubilarnog 70. Ljubljana festivala koji je ove godine doista pokazao primjer kako jedan pravi festival može i treba izgledati.