Piše Igor Vlajjnić

Ljubljana Festival: Bio je to zanimljiv koncert s daškom autentičnog zvuka Južne Koreje

Igor Vlajnić

Foto Darja Stravs Tisu

Foto Darja Stravs Tisu

Publika je sa zanimanjem pratila predstavljeni program koji se tek manjim dijelom oslanjao na tradiciju zemlje iz koje orkestar potječe. Umjetnički voditelj ansambla je maestro Nanse Gum



LJUBLJANA – Fanfare 72. Ljubljana Festivala koje se mogu čuti prije svake izvedbe odjeknule su i u svečanoj dvorani Narodne galerije u Ljubljani i to prigodom značajnog međunarodnog gostovanja Filharmonije iz Seongnama u Južnoj Koreji. Odmah na početku dirigent i umjetnički voditelj ansambla maestro Nanse Gum zahvalio je na spontani način svima koji su omogućili, prije svega donacijama, gostovanje iz ove daleke azijske zemlje. Seongnam je mjesto koje je 2003. godine osnovalo svoju filharmoniju s ciljem održavanja većeg broja različitih kulturnih događaja. Od godine 2015. kada vodstvo orkestra preuzima maestro Gum, orkestar bilježi značajan rast u kvaliteti i broju izvedbi. Iako prvotno obrazovan u Seulu, maestro Gum svoje znanje dirigiranja duguje Berlinu i mentorstvu prof. Rabensteina gdje je nakon diplome osvojio i prestižnu nagradu Herberta von Karajana za mlade dirigente uz nastup s Berlinskom filharmonijom. Po povratku u domovinu Gum redom nastupa s brojnim značajnim orkestrima od kojih je posljednji i ovaj iz Seongnama.


Ljepote tradicijske glazbe


Publika je sa zanimanjem pratila predstavljeni program koji se tek manjim dijelom oslanjao na tradiciju zemlje iz koje orkestar potječe. Tako je za početak izvedena Simple Symphony, op. 4 Benjamina Brittena, zanimljiva i efektna skladba koja kod publike uvijek izazove zanimanje, a temelji se na nekim melodijama koje je skladatelj napisao još kao dijete. U suradnji s odličnom violinisticom iz Rusije, Marijom Solozobovom, izveden je zatim Koncert za violinu i orkestar br. 3 u G-duru, K. 216, tzv. »Strasbourški«. Solozobova, koju je Yehudi Menuhin opisao kao »začudni talent sa živahnim temperamentom, virtuoznim sjajem i jako visokim stupnjem profesionalnosti« opravdala je svoju reputaciju te je s lakoćom izvela sve ono što se očekuje. Briljantnim i vibrantnim tonom vodila je ne samo svoje fraze, već i cijeli orkestar uz dopuštenje maestra Guma koji ju je bespogovorno slijedio. Odličan paritet klasičnoj violini uslijedio je u trećoj skladbi Urban Arirang Junga Jae-Mina u kojoj je autentični zvuk Koreje donijela solistica Min Jio na glazbalu pod nazivom haegeum. Bolji poznavatelji glazbala Dalekog istoka mogli su reći da se radi o kineskoj violini erhu čiji zvuk, ako ni zbog čega drugog, poznajemo zbog filmova u kojima se uz glazbalo pod imenom pipa pojavljuje kao lajtmotiv svega što dolazi iz Kine ili njoj bliskih zemalja.


Ipak, iako haegeum i erhu izgledaju gotovo identično, haegeum se izrađuje od drukčijih materijala, a koristi i žice od svile zbog čega mu je, suprotno očekivanju, zvuk oštriji, prodorniji i nekako »teži«. Erhu je u tom smislu mnogo pogodniji za virtuoznije izvedbe ili izvedbe djela iz repertoara »zapadnih« skladatelja, ali je zato haegeum bio odličan dodatak ljepoti koncerta u Ljubljani. Suvremena skladba koja je odisala filmskim karakterom dopustila je haegeumu i umjetnici koja ga je upotrebljavala da dočara sve ljepote tradicijske glazbe Koreje, što je publika prihvatila s oduševljenjem. Kao posljednja skladba koncerta bila je poznata Simfonija br. 40 u g-molu, K. 550 Wolfganga Amadeusa Mozarta izvedena u prvotnoj orkestraciji bez klarineta. Motive navedene simfonije koristili su i kasniji skladatelji poput Beethovena i Schuberta, a možda i najveću promociju inicijalnog motiva 1. stavka simfoniji je omogućila tvrtka NOKIA uvrstivši ga kao jednu od nekolicine mogućih zvukova zvona na nekadašnjim popularnim mobilnim uređajima.


Zadovoljna publika




Kako je u jednom dijelu koncerta i sam maestro Gum rekao, svečana dvorana Narodne galerije bila je vizualno izvrsno mjesto, ali bi u zvučnom smislu možda ipak više odgovarala komornoj glazbi. Dobra akustika i odjek u simfonijskom repertoaru možda daju previše zvuka, zbog čega se nedovoljno čuje artikulacija. Stavci poput »Zaigranog pizzicata« kod Brittena ili »Ronda« u violinskom koncertu bili su akustički previše zamuljani i nejasni. To, međutim, nipošto nije krivnja orkestra koji se držao maestralno i pokazivao vidno nastudirane materijale. Možda i zbog vodstva maestra Guma izostalo je tradicionalno pokazivanje »kakvu je lijepu glazbu napisao neki skladatelj«, a mogli smo čuti »kako orkestar doživljava i interpretira tu glazbu«, što je svakako za pohvalu.


Koncertni majstor bio je Shin Sang Jun, a orkestar koji je prvo bio sačinjen samo od gudača, do kraja koncerta se popunio i puhačima kako već zahtijevaju partiture djela na programu. Kao dodatak je orkestar ponudio Intermezzo iz opere »Cavalleria rusticana« P. Mascagnija, ali u nešto eteričnijoj obradi u kojoj je izostala očekivana ritmizacija harfe (koje nije bilo u postavi orkestra). Ipak, publika je bila zadovoljna, kako ona domaća, tako i brojni gosti, od kojih neki svoje podrijetlo vuku iz zemlje iz koje je došao i orkestar pa je i njima ovo bila prilika da se podsjete na ljepote svoje domovine, a svima nama ostalima da nešto naučimo i uživamo u glazbi.