Svestranost splitske glumice, književnice i slikarice Arijane Čulina svakako je izazov za svakog novinara. Povoda za razgovor bilo je više, prvenstveno nedavna nagrada Hrvatskog glumišta za sporednu ulogu u predstavi »55 kvadrata«, a onda i objava njezine nove knjige »Dva puta u pet minuta«.

Na putovanje u glumačke vode krenula je već kao 16-godišnja djevojka u Splitu, nakon čega je sigurnog koraka krenula na glumačku akademiju u Beograd.

U splitskom teatru prošle je godine zaokružila punih 40 godina kao stalna članica ansambla. Gluma ju je odvela i u književne vode pa je napisala i nekoliko sjajnih monodrama s kojima je gostovala u gotovo svim gradovima u Hrvatskoj.

Poznata je i zbog svoje Goge Bjodine koja je zabavljala gledatelje Glamour Caffea, nekad vrlo popularne zabavne emisije Nove TV, a u zadnje vrijeme poznata je i kao »Disco Baba« iz njezine najnovije predstave. U povjerenju nam je priznala kako ne zna biti besposlena pa si uvijek zada neki novi zadatak. Do sada je objavila deset naslova, a uz pisanje, i slikanje joj donosi poseban mir.

Ukratko radoholičarka ili multidisciplinarna splitska glumica i umjetnica prava je majstorica humora i satire, a njezine dosjetke mame osmijeh i pružaju zadovoljstvo širokoj publici.

Ovogodišnja ste dobitnica nagrade Hrvatskog glumišta za sporednu ulogu bake Fani u predstavi »55 kvadrata«, jeste li očekivali nagradu?

– Predstava »55 kvadrata« je izuzetna predstava, moderna, aktualna, a Ivan Plazibat je izuzetan redatelj kakve baš ne srećemo često. Drago mi je što se sve više prepoznaje njegov rukopis, kao što sam ga i sama već davno prepoznala.

Autorski tim je jako dobro napravio svoj posao. Glumci su sjajno odigrali svoje uloge pa sam nekako i očekivala da bi predstava mogla biti nominirana. I zaista, dogodilo se, žiri je bio jednoglasno oduševljen.

Moja je uloga neobična jer kroz cijelu predstavu uz mene igra glumica koja mi se obraća kao majci, a moja je vršnjakinja. Ulogu je trebalo odigrati uvjerljivo da publika u neko doba zaboravi na moje godine. Drago mi je što sam u tome uspjela i što je to žiri prepoznao.

Foto: IVO CAGALJ/PIXSELL

U HNK-u Split 40 godina

U ansamblu drame HNK Split ste dugi niz godina, čini mi se da ste i zaokružili neke godine, planirate li to proslaviti, hoće li biti možda neka predstava s vama u glavnoj ulozi?

– U splitskom HNK-u sam 40 godina. U glumački sam studio ušla sa 16 godina. Vodio ga je čuveni Marin Carić. U tom su studiju tada bili mnogi glumci koji su i danas u splitskom kazalištu.

Bili su tu i redatelj Goran Golovko, glumica Tanja Jovanović, Snježana Sinovčić i mnogi drugi, da ih sve ne nabrajam. Igrali smo profesionalne uloge s vrhunskim redateljima, Dinom Radojevićem, Boškom Violićem. Igrala sam i u čuvenoj predstavi »Svečana večera u pogrebnom poduzeću« u kojoj su glumili Špiro Guberina, Ivica Vidović, Zdravka Krstulović, Boris Dvornik…

Nakon toga sam upisala akademiju u Beogradu, a nakon diplome, kao stipendist HNK-a, vratila sam se u Split. Bila sam dobila i angažman u Beogradu, u Pozorištu na Terazijama, gdje sam položila audiciju. No, rat je bio na vratima i vratila sam se. Od tada sam u splitskom kazalištu odigrala brojne uloge u dramama, komedijama, mjuziklima, tragedijama…

Jeste li proslavili svojih 40 godina u teatru?

– Prošle godine sam trebala proslaviti 40 godina rada, međutim okolnosti se nisu poklopile pa sam odustala. Što se tiče promišljanja o nekoj predstavi za mene, to nisam doživjela u svojih 40 godina rada. Uglavnom sam sve ove godine igrala po principu – dođe redatelj, izabere, a ja igram. Nikad to nije bilo po mom izboru. Uvijek sam se prilagođavala onome što mi je bilo dodijeljeno. Nikada nisam bila zvijezda svog kazališta. Ne znam zbog čega je to tako, no nikada si nisam ni postavljala to pitanje.

U ulozi bake Fani kritizirate nova vremena i prisjećate se starih, koliko je to sukladno stvarnom stanju stvari?

– Fani je žena koja je zašla u godine i teško se snalazi u novim vremenima. Generalno svaka nova generacija donosi sa sobom novi način ponašanja i svaka stara generacija kaže isto: »tako nije bilo u naše vrime«. Evo, baš sam nedavno vodila neki program, bilo je puno mladih i nitko me nije slušao.

Nekako sam se pomirila s time da mladi imaju neki svoj đir… Danas mladi imaju stav, vole sebe i ne pitaju se puno kako se ophoditi prema starijima. Poštuju ih, ali na neki svoj način, moraju zaslužiti njihovu pažnju.

Fani se našla u tom stanu od 55 kvadrata gdje se guraju tri generacije. Prisjeća se vremena kad je živjela skladno sa svojim suprugom. Sa sjetom vidi i da sada svima smeta, kako jedva čekaju da je otprave u neki dom.

Vrlo zahvalna uloga za komparaciju vremena koje je prošlo i vremena u kojem stariji sada žive. Dodamo li tu elektroniku, gužvu, brzi život i kako gaze jedan drugoga, onda dobivamo sliku današnjeg i prošlog vremena.

Foto: MILAN SABIC/PIXSELL

Humor nije jednostavan

U svojim predstavama, izvan kazališnog ansambla, na vrlo humorističan i popularan način iznosite zbilju. Taj je humor istina društva, a vi je dobro vidite i odlično interpretirate. Znači li to da često razmišljate o drugima?

– U teatru nemam mogućnosti igrati ono što bih htjela pa u svoje slobodno vrijeme pišem za samu sebe tekstove i igram predstave. Uglavnom su humoristične, iako u njima ima satire.

Humor nije jednostavan, morate sagledati situaciju kakva je i onda je nekako okrenuti na humoristično. Tisuće detalja primijetiti, imati oko humorista koje vidi unutar društva, koje vidi što je sve čudno, devijantno…

Zapravo vidi sve ono što i drugi ljudi vide, ali humorist i ukazuje. Sad aktualno igram svoju predstavu »Disco Baba« kojoj je uzor Tina Turner, a koja priča o tome kako je danas zabranjeno ostarjeti jer ako ostariš, šutnu te nogom.

Druga predstava je »Varaš ga, a ne ostavljaš ga«. Tu pjevam 16 francuskih šansona s kolegicom Mirelom Meić uz sjajnog prijanista Zorana Velića i harmonikašicu Daniru Ipavec, a dobili smo i odličnu kritiku Splitskog ljeta.

Pripremam još jednu predstavu u kojoj će mi pomoći kolega Saša Ljubičić. Ukratko, nemam mira, cijeli život radim pa ako mi nitko drugi ne dodijeli nešto, onda ja dodijelim samoj sebi. Radim što mogu, uveseljavam narod i hvala toj mojoj divnoj publici koje ima gdje god da dođem, od Istre do Slavonije.

U vašim predstavama, monolozima, ali i knjigama česta su tema žene i njihove varljive i pomalo nesretne sudbine. Jeste li većinu njih iskusili na svojoj koži ili »uberete« ponešto i sa strane?

– Pisala sam, posebno u knjizi »Što svaka žena mora znati o onim stvarima« u kojoj sam davala uglavnom savjete kroz satiričnu prizmu, o tome što sve žena treba napraviti za sretan život. Pisci sigurno sva iskustva crpe iz vlastitog života pa onda to promiješaju sa sudbinama drugih ljudi, likova iz romana i slično. Iskusila sam i na svojoj koži i rastavu i borbu same žene s djetetom kroz društvo… Pisac to kad, tad stavi na papir.

Nakon toga napisala sam knjigu »Od tajkuna do pizduna« čiji je prvi naslov bio »Kako sam postao faca«. Knjigu sam pisala u muškom licu, jer sam htjela pokazati da se to može, baš kao što je Gustave Flaubert pisao »Madam Bovary«, meni najdražu knjigu.

Ne uspoređujem se s njim, nikako, ali on je muškarac, a pisao je u ženskom licu pa sam ja napisala tu knjigu u muškom licu. Eto, ta moja knjiga »Od tajkuna do pizduna« govori o nesretnom Srećku koji je sve radio ispravno, ali nikako nije uspijevao u životu, sve dok deset Božjih zapovijedi nije okrenuo naopako. Mislim da je to nešto najbolje što sam napisala.

Kad već toliko govorimo o ženskim karakterima, ima li neka uloga koja bi vas najbolje opisala?

– Ne znam koja bi me uloga najbolje opisala. Igrala sam brojne uloge pa uvijek kažem kako amater može igrati samo jednu ulogu, a profesionalac svaku, bolje ili nešto lošije. Zato smo i školovani. Sebe mi je teško opisati. Iznenadili biste se kad bih vam rekla kako su humoristi vrlo često jako ozbiljni i privatno čak pomalo povučene, stidljive naravi.

Zbog toga mogu odigrati i onu ulogu u kojoj nisam ja privatno, ali u malim dozama nosim je u sebi dovoljno za razviti lik. Privatno živim samozatajno, posao, kuća, a volim i šetnje, ukratko ništa posebno.

Ali, imam tu ludost u sebi. Sve to postoji u nekim mojim škafetinima pa kako igram koju ulogu, izvučem to nešto iz neke ladice, i eto! Dijela mene ima u sjetnoj Fani, ali i u veseloj i vedroj Perini koja voli pjevati, a ima me malo i u Gogi Bjodnini jer se volim zafrkavati sa svime, kao i u nježnoj Milijani…

Foto: NEMI BULAT

Pet minuta

Do sad ste već objavili gotovo desetak naslova, koliko vam to oduzima vremena, pisanje nije baš jednostavan zanat?

– Dugo vremena pišem. Prvu sam nagradu dobila u drugom razredu osnovne škole za neku pjesmicu koju sam napisala. Neko vrijeme uopće nisam mislila o tome, ali čini se kako je to ipak stajalo u meni. Kasnije sam ponovo počela pisati. Nisam neki pisac, ali možda sam odškrinula vrata za neki novi narod, jer često je književnost bila rezervirana za posebne, intelektualne krugove, što je također u redu. Sretna sam što ljude vesele moje knjige.

Imam i neka svjedočanstva ljudi koji su bili u ozbiljnim depresijama, a moje ih je štivo izvuklo. Smijeh je zaista lijek. Napisala sam par priča za djecu, dramu »Splitska kvatrologija« za koju sam dobila i nagradu »Marin Držić«. Ono što volite nikad vas ne opterećuje. Zbog toga kažu: ako odaberete posao koji volite, nikad nećete raditi.

Ne pišem tako često, tek svakih par godina. Nešto što sam sama odabrala ne može biti opterećenje. Svako opterećenje bi se primijetilo, čitatelj bi osjetio da je nešto teško, jer ako je meni teško pisati, kako bi tek njemu bilo čitati?!!

Upravo vam je izašla i nova knjiga, o čemu ona govori?

– Primijetila sam da ljudi često kažu: evo mene za pet minuta, pa pitaj Boga kad dođu, ili evo ja ti tu stanujem na pet minuta, e da ste došli imali smo prije pet minuta, pa pitate za šefa, a nema ga jer izašao je prije pet minuta, ili hoćete nekud otići, ali ti ovaj kaže – ma di ćeš, sidi još pet minuta, ili idem ubit oko pet minuta…

Da bi knjiga bila humoristična i pratila neka prethodna izdanja, moj je izdavač Neven Kepeski predložio da naslov prati naslove prethodnih humorističnih knjiga, pa sam je nazvala »Dvaput u 5 minuta«.

Osim što pišete, prije nekoliko godina počeli ste i slikati, u kojoj fazi života je to stiglo, kako ste s tim krenuli?

– Počela sam slikati još prije 15 godina. Nisam osobiti talent za slikarstvo, ali u jednom trenutku života jako sam puno radila. Bilo je to u vrijeme kad je išla tv emisija Glamour caffe gdje sam imala stalnu točku, istodobno mi je bila izašla knjiga »Što svaka žena mora znati o onim stvarima«, bilo je puno promocija, a radila sam i u teatru…

Sve me je to malo smorilo, a kako sam vam već ranije rekla, introvert sam i volim svoj mir koji sam pronalazila u pisanju. Slikanje mi se činilo terapeutskim. Slikanje me je zaokupilo, pridružila sam se jednoj radionici i malo pomalo ostala sam i u tom zanatu u kojem se također istražujem i opuštam.

Izjavili ste kako ste, kad ste počeli slikati, otišli u Pariz u Muzej d’Orsay gdje ste promatrali radove i tehnike impresionista. Uvijek ste tako temeljiti ili vas samo posebno dojme djela impresionista?

– Je, zaokupi me nešto u određenoj fazi života. Bila je to najprije gluma, pa pisanje, slikanje, a u novije vrijeme francuski jezik, hahaha… Što mi sve ne padne na pamet! Sve se vuče zajedno, slikarstvo, Pariz, šansone, a evo, sad i francuski… Svake godine nastojim otići u Pariz. Nisam išla dvije godine zbog korone, ali ove jesam.

Posebno me zanima muzej d’Orsay, jer tamo su stalne postave svih impresionista, a ima i gostujućih autora. Ove je godine bio Munch… Obožavam ući u muzej i satima gledati. Što bi moja mama Zagorka rekla, svaki bedak ima svoje veselje, pa eto imam i ja svoje. (smijeh)

Hipotetsko pitanje, kad biste mogli birati umjetnika, pred koga biste najradije stali da vas portretira?

– Joooj, ima toliko sjajnih slikara pa je teško reći. Ajde, odabrat ću trojicu iz različitih razdoblja, bili bi to Rembrandt, Van Gogh i Lucian Freud.

Foto: NEMI BULAT

Brojni intendanti

Iako ste komičarka, navodno ne volite humoristične emisije, a naročito zazirete od onih koje imaju namontiran smijeh. Zašto, odnosno što je za vas dobar humor?

– Istina, zaista jesam humorist, ali uopće ne volim baš takve filmove. Gotovo nikad ne gledam humoristične emisije. Jako me iritira onaj umjetni smijeh, ide mi na živce.

Možda bih pogledala kad ne bi puštali taj smijeh. Više me privlači drama ili neki ozbiljan film. Volim humor Woodyja Alena, on to uvijek poveže s poznatom literaturom, antičkim tekstom, Dostojevskim ili s nekom društvenom situacijom. Bude mi jako zanimljiv za pogledati.

Da se vratimo na nagradu koju ste dobili i kazalište. Naime, predstave koje igraju u Splitu vide samo vaši sugrađani, isto je s predstavama ostalih kazališnih kuća. Smatrate li da se dovoljno radi na tome kako bi se nacionalna kazališta više povezala i surađivala?

– Baš sam to nedavno spomenula i žao mi je što to nisam rekla kad sam dobivala nagradu u HNK-u Zagreb. Mislim da bi bilo nužno nagrađene predstave uprizoriti pred širom hrvatskom publikom, organizirati što više gostovanja diljem zemlje.

I inače bi bilo dobro više se povezati, jer kad razgovaramo o nekim predstavama koje su dobile nagradu, nitko ništa ne zna i nema stav o tome. Filmove koji su nagrađeni Oscarom svi imaju priliku vidjeti. Trebalo bi uvesti neko pravilo da barem te nagrađene predstave vidi šira hrvatska publika.

U dugačkom radnom vijeku promijenili ste brojne intendante. Što biste izdvojili kao karakteristike kvalitetnog intendanta, koje su osobine važne za to radno mjesto?

– Prošla sam brojne intendante. Svaki donosi svoju politiku, način na koji vodi teatar. Za mene kao glumicu ništa se bitno ne mijenja promjenom intendanta. Naravno, svima nam je bolje ako je intendant čovjek od teatra, onaj koji ima stručne suradnike. Apostrofirala bih ipak zlatno doba teatra za vrijeme intendanta Ivice Restovića koji je po struci pravnik, ali je volio teatar toliko da je pratio gotovo sve probe. Tada je direktor drame bio genijalni Marin Carić, a direktor opere Vjekoslav Šutej.

Ozbiljna forma

Osim glumom, razmišljali ste se baviti i glazbom. Pohađali ste solo pjevanje u glazbenoj školi »Josip Hatze«, jeste li priželjkivali postati pjevačicom?

– Pohađala sam školu »Josip Hatze« u kojoj se godišnje prima jedan učenik. Tamo se uči operno pjevanje, tehnika pjevanja, glasa… Jako sam to voljela, ali bila sam i vrlo objektivna kad je pored mene zapjevala Božena Svalina i još neke druge talentirane pjevačice i pjevači. Zaključila sam kako od mene nikad neće biti Traviate, a za mene je to bio pojam. Mojoj profesorici Branki Ristić nije baš bila najjasnija moja odluka, ali poslije 30 godina održala sam koncert francuske šansone u kazalištu i bila je zadovoljna kad me je slušala. Obećala sam joj još onda da ću kad-tad održati koncert.

Napustila sam solo pjevanje jer sam znala da ne mogu postići najbolje u tom zanimanju, a ne volim se mučiti cijeli život. No, meni je jako pomoglo to znanje, kasnije sam diplomirala na cabareu i pjevala sam Perinu Štramberu u »Floramie«, pa Junonu u »Orfeju u podzemlju« gdje mi je partner bio Bojan Šober iz riječkog kazališta.

Bila je to više glumačka uloga, ali je trebalo i pjevati. Pjevanje mi dobro dođe, pomoglo mi je što znam note, impostaciju glasa, uopće glazbeni rukopis. Zahvaljujući tom znanju bila sam predstavnica Hrvatske europske konvencije gdje su željeli vidjeti kako bi funkcioniralo da svaki glumac bude iz jedne europske države. Ja sam bila iz Hrvatske, bilo je Danaca, Šveđana, Rumunja, Francuza… Radili smo »Lizistratu« gdje sam na audiciji dobila glavnu ulogu jer je bilo potrebno pjevati i glumiti. To sam igrala u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj i u Rumunjskoj, u gradu Sibiu na festivalu 55 zemalja.

Ipak, svi od vas uvijek očekuju stand up, sviđa li vam se to?

– Stand up je ozbiljna forma i ozbiljno razmišljam da to prestanem raditi. To je strašno teško, pa još i ako moram putovati, onda moram i voziti po nekoliko sati, a onda biti sama i ogoljena pred publikom te držati koncentraciju sat i pol… Čini mi se kako to više nije za moje godine. Zasad još guram. Volim raditi i druge žanrove, ali ljudi uvijek očekuju da ih nasmijem. U predstavi »Varaš ga, ne ostavljaš ga« ima dosta stand upa, ali pjevamo i 16 šansona pa me to veseli jer je ipak malo drukčije.

Vama ne ponestaje ideje za zabavljanje ljudi oko sebe, što bi na to rekla vaša kći Karla? Kakve ste kad ste same, prijateljujete li?

– Moja kći Karla bi za mene rekla: »Ti si uvijek tu na tom kauču, izađi malo vanka, što si tako grintava…« Tipična sam samohrana majka i normalno da sam grintava… Možemo mi biti prijatelji s djecom, ali djecu moramo i odgajati. Karlu sam vodila na ples, a par godina je privatno pohađala satove solo pjevanja i bila je jako perspektivna. Završila je informatički menadžment, da bi na kraju postala interventni policajac. U našem stanu ima sobica s pinelima u kojoj slikam, ali tu je i njezin pištolj, eto to je naš suživot (smijeh) …