Nedavno završeni History Film Festival u Rijeci ove je godine u ulozi članice žirija ugostio i našu poznatu kazališnu, televizijsku i filmsku glumicu Lanu Barić, inače dramsku prvakinju zagrebačkog HNK-a koju smo, moramo istaknuti, već naviknuli gledati u izvrsnim glumačkim ostvarenjima. O svojem angažmanu u žiriju riječkog History Film Festivala, filmovima u selekciji i njihovoj kvaliteti, no i o svom glumačkom i režiserskom poslu, tematskim preokupacijama, kao i ukusu, ova istaknuta glumica, redateljica, scenaristica i producentica govori za naš list.

Možete li nam za početak reći kako se dogodio vaš angažman na ovogodišnjem History Film Festivalu te jeste li i ranije i na koji način pratili ovaj filmski festival?

– Nisam do sada. U Rijeci sam obično kad promoviram filmove u kojima glumim, jako volim Art-kino Rijeka, tako da sam tamo čest gost. Baš volim Rijeku. Poziv me jako razveselio, gledali smo jako puno sjajnih filmova i razgovori o njima s ostalim članovima žirija bili su izuzetno zanimljivi; stvorila se jedna lijepa dinamika između Rade, Igora i mene. Direktorica festivala Tiha Modrić je jedna divna, vrijedna mlada žena i mislim da joj treba sva potpora koju može dobiti kako bi se festival dalje razvijao. Često filmski festivali, kao i rad na filmu općenito, počivaju na šačici entuzijasta i ta je strast toliko prekrasna i zarazna, no bez ozbiljne financijske podrške nemoguće je, jer u samoj kulturi se uvijek radi o borbi.

Važne i aktualne teme

Koja je, dakle, važnost toga festivala, prema vama? Ujedno, zašto je važan za lokalnu zajednicu, kao i za našu filmsku scenu?

– S obzirom na to da se radi o History Film Festivalu, za njega zaista vrijedi ona »nomen est omen«, i u tome je njegova važnost. Radi se o dokumentarcima koji ne govore samo o povijesnim crticama određenih naroda, nego kroz nju reflektiraju i sadašnjost, progovaraju o recentnim događanjima i onim temama koje su danas izuzetno važne – poput onih što je identitet, što znači imati dom, a što znači nemati ga, gdje smo s ljudskim pravima i koje borbe su još pred nama, kao i brojna druga zapravo. Žao mi je da nema više mladih ljudi u publici, mislim da bi za njih to bilo posebno značajno.

Što biste rekli o filmovima u konkurenciji s obzirom na njihovu tematiku, pristup, no i kvalitetu, cjelokupno gledajući?

– U konkurenciji smo gledali dvadeset filmova koji su se razlikovali na više nivoa, pogotovo produkcijski. Američki dokumentarci imaju puno veće budžete od naših, ali mi smo naučili raditi s malo i vješti smo u kvalitetnoj filmskoj naraciji unatoč nerijetko niskom budžetu. Što se tiče tematike, kao što sam spomenula, bilo je filmova o ratu i brojnim gubicima koje on nosi sa sobom, o pravima žena, pravima radnika, o migrantima… Tematski zaista jako dobro selektirano, radi se mahom o važnim i aktualnim temama. Štoviše, meni je bez obzira na moju ulogu u festivalu kao članice žirija bilo vrlo značajno pogledati neke od filmova, tako da mogu reći da mi je dodatno drago što sam imala prilike biti dio žirija, jer inače ne bih u protivnom imala priliku pogledati sve te filmove. Baš zato je festival bitan. Nadam se da će biti prilike da se ti filmovi prikažu izvan Rijeke i konteksta festivala.

To bi značilo da pred ocjenjivačkim sudom nije bio lak zadatak?

– Bilo je zabavno i zanimljivo. Mišljenja nam se nisu nužno poklapala, radiš iz sebe i vlastitih interesnih sfera, načina promišljanja, no ja volim tu dinamiku žirija. U konačnici, nagrade su sve jednoglasno donesene, ali ne mogu reći da je bilo lako jer je bilo jako puno dobrih i različitih filmova.

Novi film »Eva nakon pada«

Osim angažmana na ovome festivalu, čime se još trenutno bavite, koji su nadolazeći projekti?

– S redateljicom i glumicom Sanjom Milardović radim autorsku monodramu »Visibaba« u Teatru &TD koja će imati svoju premijeru u studenome, s nama je i dramaturginja Nikolina Rafaj, tako da smo svakodnevno na intenzivnim probama, a čekaju me još tri projekta u mom matičnom HNK-u. U posljednje vrijeme počela sam koscenarirati na filmovima drugih redatelja i to me jako veseli; to je recimo nešto novo u mom profesionalnom životu. Također, pripremam i svoj dugometražni igrani film »Eva nakon pada«.

Sad kad spominjete novi film, zanima me jeste li zadovoljni recepcijom vašeg kratkometražnog prvijenca »Snjeguljica«? Kako ste došli na ideju za snimanje tog filma?

– Više se i ne sjećam, obično to bude u jednom trenutku i onda jako brzo razvijem tu ideju. Jako sam zadovoljna kako je film primljen, bio je prikazan na više od pedeset festivala širom svijeta, tako da smo napravili baš lijep krug. Film se i dalje prikazuje, a evo sad će skoro biti dvije godine otkad je počela festivalska distribucija.

U čemu vidite aktualnost filma, s obzirom na temu kojom se bavi?

– Pozicija žene u tradicionalnom društvu neka je »moja« tema, na njoj počiva i »Snjeguljica«, o tome puno promišljam s obzirom na to što je još uvijek oko mene i čemu svjedočim, kao i nekim zamkama u koje sam sama upala. To puno propitujem, tu još uvijek ima jako puno posla za nas kao društvo.

Nije li na tragu toga i vaš lik Tereza u filmu »Tereza37« Danila Šerbedžije? O kakvom se liku točno radi te, s druge strane, što ste vi svojom izvedbom htjeli prenijeti?

– Da, inicijalno ta priča polazi iz iste perspektive kao i »Snjeguljica«, a kao što sam rekla, to je neka moja vlastita tematska okosnica, pa se tom temom bavim i u svom dugometražnom igranom filmu »Eva nakon pada«.

Imali ste zapažene uloge i u dvama studentskim filmovima prikazanim na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, »Nehaj« i »Palikuća«. Zašto ste se odlučili zaigrati u tim studentskim uratcima i kakve likove tumačite?

– Već godinama zapravo radim sa studentima i ako mi termini dozvoljavaju, uvijek se odazovem. »Nehaj« je režirala Martina Marasović, a »Palikuću« David Gašo. Riječ je o iznimno talentiranim mladim ljudima i zapravo mi je bio veliki gušt. Oboje su poslije napravili još neke sjajne kratke filmove koji su prikazani i vani, osvajaju razne nagrade; ukratko – izvrsni su.

Filmska kritika

U kojim filmašima, domaćim ili stranim, vidite uzor?

– Meni riječ uzor automatski znači da bih htjela biti poput nekoga, tako da joj nisam sklona, imam dojam da se radi o fenomenu »followerstva« odnosno stanovitom uopćavanju, odmicanju od sebe, a to ne bih htjela ni sebi ni drugima. Točnija bi riječ možda bila – poštovanje. Treba znati svoju vrijednost, a poštovati druge. Poštujem stoga jako puno ljudi iz branše s kojima sam radila, no i onih s kojima nisam. Promatram kako rade, učim. Ali sama sebi postavljam ljestvicu u odnosu na vlastita očekivanja, to je vjerojatno surovije, ali tako funkcioniram i to me tjera naprijed.

Koji vam je noviji film pogledan u protekle dvije godine ostao posebno upečatljiv, a koji biste film općenito izdvojili kao najdraži i zašto?

– Nedavno sam pogledala francuski film »Više nego ikad« redateljice Emily Atef i sjajan mi je. Toliko bolno životan. Od naših bih svakako izdvojila »Sigurno mjesto« Jurja Lerotića, bolan, surovo iskren, divno odigran i sjajno režiran.

Čitate li možda te koliko? Kakve vas teme privlače te zašto smatrate da je bitno čitati, beletristiku, stručnu literaturu ili pak kvalitetne analize u dnevnome tisku?

– Uglavnom čitam žene. Zapravo samo žene zadnjih godina. Ljetos sam ponovo čitala Virginiju Woolf, »Mrs. Dalloway«, a sad čitam »Zabranjenu bilježnicu« Albe de Cespedes.

A filmsku kritiku?

– Ovisi tko piše. Neke kritičare rado čitam, neke uopće ne čitam. Voljela bih da ima više kritičarki.