Nema ni mjesec dana da smo svečano pustili u pogon Pelješki most. Otvaranje je izravno prenosila javna televizija, taman da svatko vidjeti može te silne izvođače, pa silne političare, pa Neveru s jedne strane kako mostom juri i Niku Pulića u trkaćem automobilu kako leti put Nevere, pa vatromet, pa barčice i razdraganu čeljad. Angažirana je valjda bila i koja tisuća ljudi, a svima njima komandirao je Krešimir Dolenčić.

Nije ovo prvi put redatelju bogate karijere da režira ovakve masovke i spektakle, makar ništa manje redateljski ne potpisuje ni drama i opera, onako kako je, primjerice, netom prije pelješke zadaće režirao operu »Simon Boccanegra« kojom je otvoreno Splitsko ljeto. A opet, jednom se u životu otvara ovakav most, taman da nađemo Dolenčića pa ga zamolimo za razgovor. I našli smo ga, na brodu s prijateljima i u svojevrsnom bijegu od samoga sebe. Brod taman bi negdje u šibenskom arhipelagu, a Dolenčić tu negdje oko brodske kuhinje.

Evo smo vas ulovili na brodu, navigate s prijateljima, a dobili ste zadatak od – kužinavanja!?

– Ja volim kuhati, pa tu i tamo napravim neku večeru.

Kuhati volim i ja, pa vas posve razumijem, ali nisam znao da Podravci, kako mi rekoste, ‘vole kuhati, i ljude razveseliti lijepom spizom’.

– Ajme majko rečenice! (smijeh) Najstrašnija stvar u Podravini je kad je netko kod tebe i ostane gladan! Nemoguće je to. Sa svojom suprugom, koja je ličko – zagrebačko-dubrovačkog porijekla, često se oko toga posvađam. Jer, trebaju nam doć’ gosti doma i ja dovučem pola placa, a onda ona pita zašto i veli da nam ne treba. A sve se na kraju pojede.

Ja to razumijem, ne smije se ostati gladan.

– Ne smije se ostati gladan! To je najstrašnije! Najveća radost je kad sve nestane.

Dubrovački zet

Spomenuli ste suprugu, vidim da ste jednim dijelom dubrovački zet. Ne vjerujem da vas je baš to legitimiralo da radite svečanost puštanja u pogon Pelješkog mosta, ali vjerojatno i nije bilo zgorega.

Foto Sergej Drechsler

– Jednim dijelom me je i malo legitimiralo, zato što sam stvarno silno vezan za Dubrovnik. To je počelo još kad sam završio prvu godinu Akademije. Ivica Boban me zvala da uletim u predstavu »Hekuba«, znamenitu predstavu Dubrovačkih ljetnih igara. Bio sam statist, vojnik, pa sam tako počeo. Govorimo o 1983. godini. A kad sam već bio tamo, onda sam u »Hamletu« što ga je režirao Jiri Manzel svirao frulu. Onda smo mi studenti Akademije dobili raditi na Lovrijencu »Dunda Maroja«, zamislite. Bio je to veliki hit, stvarno smo napravili sjajnu predstavu. Onda sam asistirao u Dubrovniku, pa režirao više puta, pa svirao bubnjeve, pa sam u nekom trenutku bio i intendant Dubrovačkih ljetnih igara, ne baš najuspješniji. Ali sam se i oženio tamo, tako da mi je Dubrovnik suđen. I nije mi žao, jer Dubrovnik je jedno čudo. To što je on po ljeti krcat i prekrcat to je jedna stvar, ali treba ga doživjeti u nekim drugim mjesecima. Nije to samo lijepa arhitektura, to je čista poezija.

Pa sam s Ivicom Boban radio otvaranje i za Dubrovački most, a naša je obitelj u Sustjepanu praktički. A onda sam u neko doba radio i otvaranje autoceste Zagreb-Split. To su bila ona dva golema koncerta, jedan u Zagrebu, drugi u Splitu u isto vrijeme. Olivera Dragojevića smo helikopterom vozili da nastupi na oba, kao Phil Collins na Live Aidu kad je nastupio i u New Yorku i u Londonu. Vjerojatno se sve to skupa spojilo, pa ajde ti Krešo i Pelješki most.

Svehrvatski projekt

S obzirom na tu dugu vezu s Dubrovnikom, da vas pitam kužimo li mi koji smo dalje od samog juga, od mosta, Dubrovnika, što se to nama dogodilo prije niti mjesec dana?

– Slabo to ljudi kuže. To je, naravno, svehrvatski projekt, naravno da su ljudi to doživjeli na način da se konačno spojila Hrvatska, ali nemaju oni taj osjećaj. Dolje biti, dolje živjeti, kad vam je jedina mogućnost da dođete u Hrvatsku ili prelaziti granicu ili sjesti u avion, to je drugi osjećaj. Ja sam tisuću puta išao preko te granice i nemam ništa protiv Neuma, ali kad te čovjek pita kamo idete i kojim poslom, a ideš u Hrvatsku… Bio je to osjećaj odvojenosti. Taj most je beskrajno važan. Ima nekih građevina na svijetu koje su toliko bitne, bitne za život, bitne za koncepciju, za sve. Ovaj most je svakako jedna od takvih i sigurno će napraviti nešto za što ljudi nisu ni znali da mogu imati. Velika je to stvar za sve ljude, golema, golema. Prošle sam godine bio na Stradunu baš kad se pročula vijest da su most spojili. I tad je nastao tulum po gradu, spontani. Častilo se, počelo pjevati… Strašna je to radost, vjerujte.

Moja kolegica, novinarka Andrea Topić, u svom sjajnom izvještaju sa svečanog otvaranja mosta kaže i ovo: »Dok je sunce još pržilo ćelava tjemena zaštitara, a posada Nevere štitila auto od upornog naslanjanja bokova djevojaka iz kulturno-umjetničkih društava, redatelj Krešimir Dolenčić u sjedalištu ispred bine prstom je prolazio po isprintanom programu. Pomagači su ga pomno slušali. Kako i ne bi kad je najgrlatiji, ima neku prepoznatljivu boju glasa, i da nije šef ceremonije otvorenja Pelješkog mosta, poslušali biste ga da vam nešto naredi.« Dakle, imate vi taj mot!?

– Sad ću vam reći što je bilo. Godine 1986. poželim ja biti dio otvaranja Univerzijade 1987. To je radio Paolo Magelli, to je radio Milko Šparemblek, to je radila Ivica Boban, to je radio Damir Zlatan Frey. Tu su u ekipi bili i Nenad Puhovski, Rajko Grlić, Igor Kuljerić, dakle bilo je to jedno respektabilno društvo, ozbiljno i veliko. I ja se javim i postanem asistent, svima. Kako je to išlo dalje, postanem ja i inspicijent toga otvaranja, a to je značilo da sam na kraju ja jedini znao što se događa u bilo kom trenutku. A bilo je 13.500 sudionika. I nije bilo mobitela i kompjutora. Znao sam kad se tko ukrcava u autobus, u koliko sati dolazi ispred stadiona, kad treba ući na stadion, odigrati svoje, vratiti se natrag u autobus. Logistika je bila strašna, samo kostima je bilo 23.000 i nešto. Na kraju me policija nije pustila da idem doma spavati. Zadnja dva dana sam morao ostati na stadionu da mi se što ne dogodi. Omotao bih se zastavom i tamo spavao. Zadnji dan pred otvaranje nismo mogli naći peglu, a zastava zgužvana jer sam u njoj spavao. Šef svega je bio Duško Ljuština, koji je na neki način moj duhovni otac takvih spektakala. Nakon Univerzijade to je nekako krenulo. Tu je stvar isključivo u predviđanju što bi moglo biti, što bi se moglo dogoditi, što znači jedna sekunda i jedna minuta. Dalje je toga bilo stvarno puno.

Džoker zovi

Bilo je, radili ste svega, niste se libili prihvatiti ni vojne parade ni predsjedničke inauguracije, pa su vas krstili i režimskim redateljem.

– Devedesetih su na Jarunu bile tri ili četiri velike proslave Dana državnosti 31. svibnja. Od silnih promjene datuma, ti Dani državnosti su danas izgubili na snazi, a to je bio naš 14. srpnja, naša Bastilja i naš Fourth of July. Prijavio sam se ja za vojsku, ali su rekli prvo: »Na vidiš dobro.« A onda su rekli: »Ajde ti lijepo radi svoj posao, bit’ će to puno korisnije«. Na neki način to je bio moj obol, naravno, daleko manji od bilo koga tko je bio na ratištu. Ali to je bilo ono što sam ja znao raditi i pomoći, pa smo tako imali na Jarunu preko 120.000 ljudi. To je bio obiteljski dan, cjelodnevni program, koncerti navečer, a vojna parada je bila samo dio tog dana. Vojnu paradu je vojska radila, ne ja. I tako je krenulo, redatelj ovakav-onakav, a ja sam to vrlo domoljubno napravio.

Foto Davor Kovačević

Kad spominjete domoljublje, čitam jedan vaš intervju dan Nacionalu, pa mi se čini kao da se kulturnjacima i ne dozvoljava mogućnost da budu u isti čas i lijevo i domoljubi.

– Ne možeš završit’ fakultet, zvati se intelektualcem, a prihvaćati nekakvu rigidnu desnu politiku, koja više nije ni desna, nego neka debilana. S druge strane, nemojmo miješati neko drugo vrijeme s ovim našim vremenom. Ja ovo vrijeme zovem vrijeme autoškole: skreni lijevo, skreni desno, ne možeš nikako drukčije. Najgore je kad sam sebi prilijepiš etiketu: ja sam antifašist, ja sam domoljub, ja sam ljevičar, ja sam ovo, ja sam ono. Već je to krivo. Zatim ti tu etiketu prihvate i onda si obilježen. Ja to stvarno ne želim biti. Ja sam antifašist! Ali, što su onda ovi drugi? A naravno da jesam, kao što je svaki čovjek koji ne bi trebao završiti u ludnici. Hoću reći da nemam tu potrebu za izjašnjavanjem. Obiteljski sam odgojen u Jugoslaviji, međutim moji roditelji su bili liječnici i odgojen sam s vrlo jakim, lijepim, domoljubnim osjećajem Hrvatske, Zagreba, Podravine mojega oca. Tako da je mene strašno radovao taj trenutak priznanja Hrvatske i rekao sam što ja mogu unutar svog posla učiniti da to podržim. To nije bilo nikakvo podržavanje stranke, već nekog nevidljivog sustava. Imate knjigu Itala Calvina »Navidljivi gradovi«. Stalno govorim da ne živim u vidljivom svijetu, kao ni nitko od nas, već mi gradove svog djetinjstva vidimo idealne. Ja Zagreb vidim kao lijepi grad nekog mog odrastanja 80-ih, Novog vala, Novog kvadrata, Poleta… Te gradove drukčije doživljavaš, oni su nevidljivo u nama. Kao što sam prvih svojih redateljskih dana krenuo u Split, pa ga doživljavam potpuno drukčije, osjećam ga duboko. Tako osjećam Hrvatsku. Tu Hrvatsku i dalje volim, makar svakim danom netko čini da je manje volim. I dalje je volim, što mogu. Romantično je to možda, ali takav sam, eto.

Tehnologija je od Univerzijade naovamo išla put naprijed, čini se da bi vam redateljski posao ove vrste trebao biti sve lakši, no možda je ipak ovaj posao na mostu bio, ako ništa, drukčiji.

– Bilo je strašno teško. Možda je ovo, za sada, nešto najteže što sam radio. Tu je bilo nekoliko ljudi koji su to sve skupa napravili: producentica Marina Marinović iz firme Pama-kod, Tamara Đurijanček iz Hrvatskih cesta, ja i Zvonimir Frka Petešić kojeg smo zvali ‘džoker zovi’ jer bi rješavao stvari koje su nerješive. Dat ću primjer. Imao sam preko 130 telefonskih razgovora svaki dan, preko 70 mejlova, doista je sve išlo preko tih nekoliko ljudi i mene, od kvačica za note što ih je orkestar trebao da im vjetar ne nosi notne papire, pa do struje, parkinga, televizije, do sendviča, vode, svih izvođača koji su pjevali od Lastova, Neretve, Orebića, Trpnja… Sve živo je išlo preko mene i – spržilo me malo. Mi smo to radili na parkiralištu na kojem nema struje, nema vode, nema WC-a, na kojem se ne može parkirat’ 40 TV kola svih mogućih televizija… To se sve ne može. Utočili smo šest litara u bocu od pet. Ono što se nije vidjelo je tamo bio najveći posao.

Slaganje lazanja

Ima li onda smisla pitati jeste li sjeli za volan Nevere ili niste!?

– A nisam.

Ali jeste onomad htjeli biti vozač trkaćih automobila!?

– Jako bih volio sjesti u Neveru, ali politika kuće, što ja i razumijem, je da je taj koji Neveru kupi i prvi koji je u nju sjeo, osim testnog vozača. Kad nešto košta dva milijuna eura, ja to i razumijem, što ću.

Sve te priredbe imaju protokol, puste političare, govore, svećenika koji će poškropit’ objekt svetom vodicom. Bi li bilo lakše da nema protokola?

– Apsolutno bi bilo lakše, ali protokol je dio toga. E sada, taj protokol može biti protokol i protokol. Mi smo imali osam govora, osam govornika. To je strašno puno. Takve priredbe bi bile najbolje da se govori i cijeli protokol obavi na početku i onda imaš 45 minuta programa. Ali kad imaš osam govornika, to je nemoguće, jer da je osam govora jedan za drugim, ljudi bi poludjeli, svi bi isključili televiziju i nitko to ne bi gledao. Moraš slagat’ lazanje, govor-glazba, govor-glazba. I naravno da ti protokol određuje ritam, ali to je otvaranje mosta, protokolarna priredba. Ja na broj govora utjecati ne mogu, na dnevnoj bazi smo morali nešto i ažurirat’, ali to je tako.

Dobro da ste stigli dobiti priliku raditi na Peristilu, jer nestat će i te pozornice kako turizam u nas gazi, sve gazi.

– Ja bih maknuo štekat s Peristila, ostavio ga takvog kakav je. Čuo sam da je postojala ideja da tamo bude Muzej kazališta, zašto ne. Mi ne znamo što imamo. Na Peristilu stane otprilike 450 stolica za publiku. Pa to bi trebala biti najekskluzivnija operna pozornica na Mediteranu. Trebalo bi ljudima iz cijelog svijeta reći da tu ima samo 400 mjesta, da je karta 500 eura, pjevat će ti i ti i vidjet će te operu tamo gdje je nikada više u životu nećete moći vidjeti. Nisam ja za elitne stvari, ali prodavati Dubrovnik ili Split za komad pizze i tanjur paste, za to ja nisam.

U Splitu su gradske vlasti zabavljene nekim drugim stvarima. Evo se ravnatelja kazališta na naglo mijenja.

– Ali, način na koji se to ide provoditi je čudan i u silnoj žurbi, telefonom, usred Splitskog ljeta. Morat će dobro obrazložiti razloge za takav hitan postupak, interventno stanje. Sve su nacionalne kuće poslovale vrlo teško za vrijeme COVID-19. To su veliki ansambli i ja vjerujem da su intendanti radili u najboljim namjerama i prema mogućnostima. Ova hitna akcija iznenađuje i straši.

Stalno ističete da kvalitetnu mladost imamo, ali mladost ima sve manje razloga ovdje biti i raditi.

– Mi imamo neopisivo darovite ljude. Profesor sam na Akademiji, na diplomskoj godini. Pa tu svake godine imaš tri, četiri glumca da mogu gdje god hoće. Mi smo zakočeni jezikom, pa je teško, ali opet se tu i tamo probiju. Na glazbenoj akademiji, gdje također radim povremeno – radili smo operu »Životinjska farma« prošle godine – pa to je fantastično nešto koliki su talenti, a govore univerzalnim jezikom i mogu gdje hoće. Na likovnoj akademiji gdje pohodim njihove završne izložbe, a i kći mi studira na trećoj godini, to je čudo jedno kakve imamo likovnjake. Prštimo od talenta. Čudimo se kako smo sportska nacija s ovoliko malo ljudi i to je istina, ali jednako tako imamo reprezentaciju kulturnu. Nema orkestra svjetskog, veće opere u kojoj nema barem jedan Hrvat, ali nema. Pa te nagrade koje osvajaju naše grupe po festivalima, pa selektori naši po festivalima… Mi smo toliko jaki, ali podrška je toliko slaba, slabašna.

Kratkoročni pesimist

Za ilustraciju svega što govorite, evo podatka da je »Životinjska farma« izvedena jednom i vjerojatno nikad više, a nikog nije bilo ni da izvedbu snimi.

– Mi čak nismo u stanju »Eru s onoga svijet« izvesti, a Ero je imao do Drugog svjetskog rata preko 70 premijera po europskim operama. Onda je to prestalo, onda je on postao svejugoslavenska priča i sad je nestao. Mi čak ni tu reprezentativnu nacionalnu kulturu ne znamo kvalitetno prodati, a kamo li nešto što bi bilo eksperimentalnije. Fantastično je koliko smo sami sebe zatvorili.

»Životinjska farma« je genijalna opera, pisana na engleskom, stvorene da se nekom engleskom producentu samo pokaže i to momentalno ide na repertoar u Londonu ili negdje, a ovdje televizija to nije ni snimila.

Foto Davor Kovačević

Nije, a trebalo bi bit’ posve normalno da je i to bez da je itko na to tjera i na tu ‘obavezu’ podsjeća.

– Pa naravno. Pa što će ostat’ za 20 godina, nas dva na zidiću koji pričamo kako je nekad bilo.

Je li nas i zato ‘Bog šalje vrit’ u najboljoj kazališnoj predstavi prošle godine »Matijaš Grabancijaš dijak« što ste je režirali u varaždinskom kazalištu?

– Bog nas svakako šalje vrit, ali uvijek je pitanje što smo to mi. Volim čitati i slušati dosta o astrofizici, kvantnoj fizici i svima preporučam knjigu Billa Brysona »Kratka povijest gotovo svega«. To je jedna fantastična knjiga, beskrajno duhovita i zabavna. I onda vidiš koliko smo mi u tom svemiru beznačajni i mali, koliko postojimo ‘ništa’ vremena i koliko smo za to ništa vremena otkad postoji ljudski rod napravili divnih stvari, fantastičnih. A koje stvari ostaju? Ostaje umjetnost, ostaje arhitektura, ostaje slikarstvo, ostaje glazba, ostaje ono što čovjeku budi duh. U povijesti ostaju ratovi, patnje, boli, strašne stvari, ali od toga se ne može živjeti. Živjeti se može od boljeg. A danas nekako kao da se nastoji da se hranimo zlom. Prvih pet vijesti u svakom Dnevniku, u radijskim vijestima je koliko je ljudi gdje poginulo, gdje se vlak srušio, pa je šesta vijest nogomet i tako to ide, a predivnih se stvari događa. Ja sam kratkoročni pesimist u smislu da ovom ludilu i toj piramidi stjecanja, i pretjecanja, i natjecanja, i PDV-a ovakvog i onakvog, da tome u jednom trenutku mora doći kraj, jer će se vidjeti da to toliko ne vrijedi, da to nije to. I ljudi će se, iskreno se nadam, okrenuti nekom mirnijem, boljem, suosjećajnijem i poniznijem životu. Ja u to vjerujem. Neću to doživjet’, vjerojatno, ali bih jako volio da moja djeca to dožive.

Lijepo se takvom nečem nadam.

– Procesi su počeli. Pa tko je živ vidio da 2022. stvari rješavaš s tenkovima!? S nekoliko tona glupavog, debelog čelika koji se valja po gusjenicama i puca na tebe zato jer je debeo i jači. Odvratno!

Tango i drombulja

Ne ostaje mi onda drugo nego se veseliti činjenici da se kajkavski na velika vrata vraća. Grabancijaš je osvojio kazališnu publiku. Goran Dukić je snimio igrani film na kajkavskom, pače mjuzikl. Je li vrijeme došlo da mi s mora konačno naučimo i razumijemo kajkavski, kad kajkavci već znaju sve morske dijalekte!?

– Grabancijaš je bio na Marulovim danima u Splitu i ljudi su napravili stajaće ovacije. Svi su sve razumjeli. To su lijepi hrvatski jezici, Marulićev, pa čakavski, pa forski, to su sve hrvatski jezici dok negdje tamo 1848. Ilirci nisu napravili reformu. Možda i s dobrim namjerama napravili su taj štokavski standard koji se nikada nije uhvatio pretočno. Možete li napraviti komediju u Hrvatskoj, a da nije na dijalektu, pitam ja vas!?

Možda se i da, ali ne bude dobra.

– Ne možeš! Na možeš ako to nije Split, neki Vlaj, neki Zagorci. To je onaj DNK koji iz naroda dolazi. Srbi to nisu napravili. Vuk Stefanović Karadžić to nije napravio, i danas gledamo srpske serije i mislimo se kako to njima prirodno ide, zvuči. Zato što im se nije dogodila ta nesretna reforma i nisu proglasili svoj jezik dijalektom. A Matijaš Grabancijaš dijak je kajkavski govor zagrebačke kajkavštine, visoko obrazovane, s početka 19. stoljeća. I ne biste vjerovali, on je strašno blizak dubrovačkom. To se sve razumije, jedni druge su razumijevali, a to mi danas imamo psihološku barijeru »mi to ne razumijemo«. Ma, vraga ne razumijemo!

Znali ste već što će biti 120. projekt?

– Zna se. 120. je u Komediji »Mnogo vike nizašto« Shakespeare, pa je 121. »Šišmiš« Johanna Straussa u HNK-u Zagreb za Novu godinu, a onda je i »Mutter Courage« u Varaždinu kod nove intendantice Senke Bulić.

Znam ja odakle vama snaga za sve to! Tango i drombulja kojom, kako čujem, udarate ritam na probama!

– Tango više ne plešem. Ne stižem, a i prilično sam bio netalentiran. Ali, glazba mi je velika inspiracija. Ali, znate što, koliko god ja godina imam, a imam 60, mladost, studenti su inspiracija. Jer, koliko oni od mene dobiju, toliko dobijem i ja od njih. I moja djeca, obitelj. Imam ih troje, Marta je studentica treće godina grafike, Đuro je student psihologije u Nizozemskoj koji je posvećeni brejkdenser kojeg moram i pohvalit’ jer je prošao pješke od Zagreba do Zadra, i Nikola koji ima 12 godina. Ja ne bih smio Boga ili bilo koga, zazivat’ ukrivo, jer nemam nekih neostvarenih želja. Lijepo živim od posla koji volim.

I naši mladi umjetnici odlaze

Politika u nas ima tu potrebu staviti šapu na kulturu, makar je, meni se bar čini, suštinski ne razumije niti želi razumjeti.

– Baš tako! Sad ću ja vas nešto pitati: znate li koje je zadnje kazalište napravljeno u Zagrebu za potrebu da bude kazalište? Zadnji put je kazalište napravljeno u Zagrebu 1895. godine. Zadnji put. To je jedini glavni grad, na prostoru ne znam ni sam koliko tisuća kilometara, koji nema nešto što se zove Cankarjev dom u Ljubljani koji postoji već 50 godina, dakle velika multifunkcionalna dvorana u kojoj se mogu izvoditi i opere, i mjuzikli, i festivali, kina, predstave. Zagreb to nema. Unutar zapadnog kruga, europskog i srednjoeuropskog, mi smo jedina država koja nema jedan centar za mlade, za nezavisnu kulturu, za startanje tih mladih ljudi. Ljubljana je već drugi takav otvorila. U Estoniji, u Talinu, postoji golemo zdanje, bivša industrijska arhitektura, i tamo se svake godine mijenja selektor koji pozive deset mladih grupa, umjetnika, plesača, pjevača, glumaca i cijelu godinu oni tamo djeluju, rade, pa putuju po svijetu i predstavnici su svoje kulture. Takve projekte mi nemamo. Naši mladi ljudi, umjetnici dobri i kvalitetni, isto odlaze.

Peristil je čudo jedno

Prije mosta ste u Splitu režirali otvaranje Splitskog ljeta, operu »Simon Boccanegra« na Peristilu. Treba iskustva za prešaltati se s opere na masovku, a opet iskustva ima, 120 opera, drama i predstava režiranih u 40 godina karijere.

– 119.

Eto sam promašio za jednu.

– Ha, ha! Velika mi je radost bila raditi Splitsko ljeto, koje je, naravno, dogovoreno daleko prije mosta. Prvi put sam radio na Peristilu i to operu koja je jako lijepa, rijetko izvođena, vrlo neobične glazbe, čak i za Verdija. Guštao sam je raditi, imao sam sjajne suradnike, tako da sam uživao. I velim, prvi put na Peristilu, što mi je bila osobita čast, jer u Splitu sam radio otvaranja Arene, pa Prokurativa, pa na Carrarinoj poljani, u teatru, ispred teatra, na Rivi, na Poljudu čak. Osjećao sam se vrlo zahvalan da sam dobio priliku raditi na Peristilu. To je jedno svjetsko čudo, svjetskog ranga. Ne znamo mi što imamo. Peristil ljudi doživljavaju kao malo veći štekat, a Peristil je čudo jedno.