Diskografska kuća Menart objavila je dvostruki CD koji objedinjuje dva albuma što ih je klavijaturist, skladatelj i glazbeni producent Toni Starešinić ostvario krajem prošle godine. Poznat kao vođa sastava Chui, Mangroove i Punk Data, Starešinić je ova izdanja: »Survival Kit« i »Nesreća« (glazba za dokumentarni serijal Arsena Oremovića) producirao pod svojim imenom. On je i autor svih skladbi znakovitih naziva. Primjerice, na albumu »Survival Kit« to su: »Escape Route«, »Digital Traffic Jam«, »Sanctuary«, »Conqueror Worm«, »Fat Is Good« i »Nothing Lasts Forever«, a na »Nesreća«: »Ljudski faktor«, »Na aerodromu«, »Moglo je završiti drukčije«, »Ispod površine« i druge.

Dobitnik nagrade Porin, Starešinić radi glazbu za kazališe i televiziju što mu je donijelo drukčije iskustvo, a što se osjeća i u izvedbama uvrštenim na ovaj album.

Koliko je glazba na vašem samostalnom albumu drukčija od one sastava Chui, a koliko je njezin logični nastavak?

– Glazba na »Survival Kitu« se dobrim dijelom nadovezuje na onu koju radim s Chuijem. Tu na pola pjesama sudjeluje saksofonist Vojkan Jocić, moj kolega iz Chuija. Drugi segment je pak ambijentalna filmska glazba koju sam radio za dokumentarni serijal »Nesreća« redatelja Arsena Oremovića. Primjerice, zadnja skladba s albuma »Nothing Lasts Forever« snimljena je za drugu sezonu »Nesreće«, a glazba s albuma se Arsenu toliko svidjela da će dio sigurno završiti i u trećoj sezoni koja se upravo snima. Ovaj album je i koncipiran kao nastavak soundtracka »Nesreća«, ali u puno samostalnijem obliku, tematski širem i zaokružen nesrećama koje su nas zadesile u zadnjih godinu i pol.

Kako razmišljate o zvuku?

– O zvuku razmišljam kao o svom prirodnom jeziku na kojem se izražavam mnogo bolje nego verbalno.

Kako ste razvijali glazbu da dođete do ovog zvuka i pristupa?

– Najveći impuls pokretač u stvaranju ovog albuma bila je potreba za ispušnim ventilom nakon dvije godine odgađanja sebe. U te dvije godine radio sam puno namjenske glazbe za kazalište i televiziju, na čemu sam jako zahvalan s obzirom na vrlo teška vremena u kojima živimo, a i iz svakog procesa sam naučio puno toga i pronašao zadovoljstvo i ispunjenje na mjestima gdje to možda i nisam očekivao, tako da mislim da sam i glazbeno i profesionalno u te dvije godine postao puno zrelija osoba, ali i dalje je ostao jedan divljak unutar mene kojeg je trebalo namiriti. Tako sam jednostavno odlučio da ću u tjedan dana napraviti novi album potpuno neopterećenim pristupom, krenuvši od nekog zvuka pa gdje me inspiracija tog trenutka odnese. Nakon komponiranja i nasnimavanja klavijatura potražio sam kolege: bubnjara Silvija Bočića, gitarista Luku Čapetu, saksofonista Vojkana Jocića i multiinstrumentalista Lea Beslaća i odmah smo na licu mjesta nasnimili ostale instrumente i cijeli materijal je vrlo brzo bio spreman za miks.

Svemir u nama

Kako i zašto vas fascinira elektronika u glazbi?

Foto Goran Berovic

– Kao klavijaturist prirodno sam povezan s raznim klavijaturama i sintesajzerima, tako da je elektronika sasvim prirodni segment mog djelovanja. Na snimanju ovog albuma koristio sam i ritam-mašinu koja mi je dala neki zvuk koji ne bih možda dobio s prirodnim bubnjem, ali opet najviše volim prirodni groove pravog bubnja i zato na albumu ima i jednog i drugog. Također obožavam distorzije na klavijaturama i tu sam ih koristio jako puno. Jednostavno izvlače iz instrumenta neku, s jedne strane prljavu, a s druge strane potpuno prirodnu neokaljanu energiju. Na to još dodate delay i reverb i instrumenti dobiju neki novi život, izađu iz sigurne, umivene, ispeglane zone i postanu živa bića, životinje koje onda ne trebate tjerati, samo ih pustite i tu i tamo malo ukrotite, više niste u zoološkom vrtu ili cirkusu nego u prirodi sa slobodnim životinjama. Tako bih to najbolje opisao.

Zašto je korištenje elektronike idealno za prezentaciju vaših glazbenih zamisli

– S druge strane je i praktična jer mi omogućava da imam puno veću kreativnu slobodu pa tako mogu koncerte izvesti samo s bubnjarem, dok cijelu orkestraciju izvodim sam, uživo na licu mjesta, potpuno slobodan u inspiraciji i trenutku.

Kakve mogućnosti nijansiranja vam pruža?

– To tek trebam otkriti. Tek sam zagrebao po površini. Od kad sam nabavio Moog i Dave Smith, nisam imao vremena konkretno ispitati što sve ti instrumenti nude, tek sam se uhvatio za osnove s kojima mogu raditi to što mi trenutačno treba, ali kad krenem u istraživanje, kao i sad s ovim albumom, svaki put me iznenade nove mogućnosti.

Kakve vam se misli vrzmaju po glavi kad osmišljavate tu glazbu?

– Zapravo uopće ne razmišljam, samo se prepustim zvuku da me ponese i snimim to nešto te razmislim o tome, kamo bi to moglo ići, kako to zaokružiti, što još nedostaje, koji bi se instrument još dobro uklopio. Naslove pjesama obično smišljam na kraju, kad vidim kakve slike mi stvara skladba.

Koliko u tim mislima ima SF-a?

– Znanstvena fantastika je već sastavni dio mene, ali zanimljivo je da ljudi elektroniku i psihodeliju povezuju sa svemirom i znanstvenom fantastikom, dok meni znanstvena fantastika zapravo predstavlja nešto novo i neistraženo i to ne mora uopće imati veze s elektronikom i psihodelijom, to može biti i akustični klavir sviran na neki drukčiji način. Nije to doslovna veza kako na prvu možda izgleda. Zvuk je svemir bez obzira iz kojeg instrumenta dolazi, a opet u svemiru navodno nema zvuka (smijeh). Zapravo je svemir u nama.

Kako vas nadahnjuju stripovi?

– Kao klinac odrastao sam na stripovima, kao i većina moje generacije, međutim tek u drugoj polovici svojih tridesetih, kad je strip postao totalno pase za mlađe naraštaje, otkrio sam nevjerojatan katalog Fibre, odnosno njezinog urednika, to jest izbornika, centarfora, veznjaka i golmana Marka Šunjića. Otvorio mi je cijeli novi svemir odličnih priča i likova oslikanih na najrazličitije moguće kreativne načine. Eto, u vrijeme kad su svi pali na igrice i serije, mene je vratilo u strip.

Hijeroglifi i grafovi

Koju ste priču željeli ispričati ovom glazbom?

– Uopće ne razmišljam o pričanju priča unutar skladbi, jednostavno me vodi intuicija, a put postane priča. Priča je zapravo put, put slobode i istraživanja, neodustajanje od sebe, održavanje kreativne vatre pod svaku cijenu, jer samo sloboda duha i kreativnost stvaranja mogu nas održati u nekom stanju zdravog duha unatoč svim teškim situacijama kroz koje prolazimo, a zdrav duh je temelj i za zdravo tijelo, i otuda »Survival Kit«, moj komplet za preživljavanje duha i tijela. Skladbe pojedinačno, kad su krenule nastajati, nisu imale nikakvu predviđenu priču, ona se rađala kako su nastajale, zvukovi su ih odmotavali, pa recimo na »Digital Traffic Jamu«, kad sam tražeći po synthu naišao na digitalni sound, desila se tema i već se formirao »Digital«, zatim sam u pauzama dodao zvukove automobilskih truba i sirena i dobili smo »Traffic«, a potom je na kraju uletio Vojkan sa svojim distorziranim saks solom i donio »Jam«. Kad sam završio »Conqueror Worm« shvatio sam da mi se razvoj skladbe i njezina snaga totalno poklapaju sa slikama iz istoimenog stripa »Hellboya«, a naslov te epizode potječe zapravo od pjesme Edgara Allana Poea. »Fat Is Good« pogoni masni rif na Moogu, »Sanctuary« je sa svom tom hrpom klavijatura te sporim i repetitivnim meditativnim ritmom idealno utočište za pronaći mir od svog tog kaosa koji nas okružuje, a »Escape Route« odmah na početku albuma nudi nam stazu za bijeg iz svakodnevice. Kasnije mi je pao na pamet mali filmski scenarij za »Escape Route« koji ide ovako nekako:

1. dio: bježi iz kaosa, svi oko njega su poludjeli, trči koliko ga noge nose, pokušavaju ga spriječiti, pod naletom adrenalina oslobađa se ni sam ne zna kako, juri koliko ga noge nose. S obzirom na touch istočnjačkog melosa možemo slobodno zamisliti da se radi o migrantu.

2. dio: tiha noć, mirni zaklonjeni kutak, nebo čisto, puno zvijezda, predah, dolazi k sebi, preživio je još jedan dan. U melodiji tog dijela možemo pronaći i asocijaciju na melodiju božićne pjesme »Tiha noć«.

3. dio: na putu za neki bolji svijet, zna da je na dobrom putu, najgore je iza njega, prati autocestu, sunce lagano rastjeruje maglu. S obzirom na techno moment možemo zamisliti da naš junak grabi prema Njemačkoj, naime čuo je puno lijepih priča o Berlinu. Možda priča nije politički korektna, ali je aktualna, nažalost.

Koji je vaš način skladateljskog rada?

– Skladbe i ideje za njih najčešće odmah snimam. Ponekad sam dečkima u bendu crtao nekakve čudne hijeroglife ili grafove, ali u zadnje vrijeme sve češće pišem i prave note. Skladam najčešće sam kod kuće sa svojim klavijaturama, igram se zvukovima pa me često zvuk inspirira da odsviram nešto novo. Neke skladbe su nastale i kroz sessione s glazbenicima iz bendova u kojima sviram, a neke su nastale u nekom čudnom trenutku na ulici ili na plaži ili u krevetu kad nisam imao pri sebi ništa osim mobitela pa bi ih pjevušio i snimio na mobitel, a dalje razradio kad bih se dokopao klavijatura.

Sloboda duha

Kako ih razvijate sa suradnicima?

– Na razne načine. Često donesem svoju skladbu na probu koju složimo u nekom mom prvo zamišljenom aranžmanu te zajedno još dorađujemo taj aranžman, ili zajedno jamamo pa nam dođe neka dobra ideja koju zapamtimo i oko nje složimo novu stvar, ili evo sad na novom albumu Chuija koji upravo snimamo bit će i skladbi koje su dečki napravili doma pa smo ih zajedno doglancali na probi. Kad radim glazbu s vokalom, moja je supruga Željka Veverec tu ključna autorska figura, a ja joj pomognem s harmonizacijom i aranžmanom ili aranžman opet radimo svi skupa na probi s bendom.

Zašto vam je važno da ih ostvarujete sa suradnicima, iako današnja tehnologija omogućuje da se sve to može ostvariti samo pomoću računala i sintesajzera?

– Nisam fan pretjerane digitalizacije koja nas je sve pokosila u zadnjih desetak godina. Glazba mora imati dušu, emociju i energiju, a glazbenici su i dalje ključni za stvaranje glazbe. Nažalost, danas sve više stvar potpuno preuzimaju računala pa bi tako mainstream glazbu mogli opisati kao spoj kompjutora i ljudskoga glasa. Danas, nažalost, sve to zvuči isto – iste šprance, isti ritmovi, iste harmonije, isti programi, isti pluginovi, isti efekti, sve je isto, nemaštovito i dosadno.

U kojoj je mjeri vaša glazba improvizirana?

– Ona nastaje kao improvizacija koja u jednom trenutku postane snimljena i zabilježena kao skladba i zapravo prestaje biti improvizacija do nove izvedbe uživo koja ju opet može okrenuti u nekom drugom smjeru.

Koliko vam je improvizacija važna i što vam omogućuje?

– Važna mi je sloboda u sviranju, bilo doma kad komponiram, bilo na pozornici kad nastupam. Improvizacija mi omogućuje komponiranje i održava slobodu duha. Naravno, kako nastupate na većim pozornicama, shvatite kako glazba diše uživo s prostorom i publikom, pa što je veći stage, to će bolje zvučati fokusiranija glazba, i obrnuto, što manji stage, to je značajnija intima koju uspostavljate s publikom.

Na koju ste se glazbu naslanjali u osmišljavanju ovih skladbi, koje bendove, koje albume?

– Popis bendova kao reference za »Survival Kit« koje bih ja preporučio za slušanje, ako vam se svidi album pa želite čuti još takve glazbe, su svakako norveški Krokofant, Elephant9, talijanski Sateliti, američki Chicago Underground duo, Medeski Martin & Wood sviraju John Zorna, Mehliana, Clown Core, a za zadnju skladbu definitivno i Jan Garbarek u suvremenijoj elektroničkoj fazi, s albuma »Rites«, recimo.