LJUBLJANA – Osim velikih svjetskih umjetnika i orkestara za koje je potrebna velika pozornica, na jubilarnom 70. Ljubljana festivalu mnoštvo je i manjih događaja komorne glazbe, ali i popularne, filmske ili glazbe za djecu, majstorskih radionica, izložbi i slično. Doista se radi o velikom festivalu koji, posebno u ovogodišnjem izdanju, publici pruža nebrojene mogućnosti uživanja tijekom gotovo tri mjeseca. Koncert pod nazivom »Mahler v Ljubljani« održan je u Križevniškoj crkvi, izvrsnom prostoru namijenjenom upravo takvim glazbenim programima u samom srcu Ljubljane, tik do velike i poznate ljetne pozornice Križanke.

Svojedobno je i riječka Opera redovito bila gost Križanki, kao uostalom i mnogih drugih ljetnih pozornica ili festivala, pa je starijoj publici i ovaj prostor zasigurno poznat. Crkva, koja je za potrebe niza festivalskih koncerata potpuno opremljena i uređena, bila je do kraja ispunjena s oko 150 posjetitelja. Ukupno 18 glazbenika u orkestru vjerojatno je dosegnulo i raspoložive granice prostora, a nastupao je poznati ansambl Dissonance (koncertna majstorica Kana Matsui), koji okuplja cijenjene umjetnike iz Ljubljane, inače članove Gudačkog kvarteta Dissonance, orkestra Slovenske filharmonije, Simfonijskog orkestra RTV-a Slovenija, profesore na Akademiji za glasbo u Ljubljani ili samostalne umjetnike. Za koordinaciju njihovih umjetničkih izraza bio je zadužen američki dirigent Jonathan Stockhammer, a solistica je bila slovenska sopranistica Nika Gorič.

Problem balansa

Maestro Stockhammer je studije kineskog jezika i politologije, a kasnije i kompozicije i dirigiranja, završio u Los Angelesu gdje je i prvotno angažiran kao asistent svjetski poznatog dirigenta Esa-Pekka Salonena. Njegov daljnji rad uključuje razne poznate orkestre u Njemačkoj, Južnoj Koreji, Australiji i Norveškoj, kao i nastupe na festivalima i nagrade poput Echo Klassik ili Grammy 2009. godine. Međutim, maestro Stockhammer u svom je radu prije svega poznat po težnji za brisanjem granica između klasične glazbe, rocka, popa ili hip-hopa, pa je njegov angažman upravo u ovom programu bio pun pogodak. Naime, iako se radi o skladatelju Gustavu Mahleru, program koji je predstavljen u Ljubljani zapravo su obrade Mahlerovih skladbi.

Raditi obrade velikih skladbi bilo kojeg skladatelja nikada nije lako, a danas se opravdano postavlja pitanje i je li potrebno. U kontekstu činjenice da je danas slušati glazbu moguće gotovo na svakom koraku, obrađivanje i prerađivanje osim očitih autorsko-pravnih pitanja otvara i cijeli niz problema kvalitete. Gustav Mahler zasigurno nije bio neki obični skladatelj kojeg je potrebno poboljšati – upravo suprotno, taknuti većinu taktova napisanih njegovom rukom možda je i svetogrđe. Ipak, u određenim vremenima glazbene povijesti takvi su postupci bili učestali, a i sam je Mahler neka svoja djela tijekom života više puta revidirao.

Konkretno, za ljubljanski koncert odabrane su dvije povijesne obrade: »Rückert Lieder« koje je priredio njemački dirigent i skladatelj Eberhard Kloke 1948. godine i Peta simfonija koju je za smanjeni ansambl raspisao Simon Klaus 1968. godine. Manji problem bile su »Rückert Lieder« napisane za glas i glasovir koje je sigurno moguće kvalitetno odjenuti u orkestralno ruho, ali mnogo veći, a treba reći i mnogo manje uspješan zalogaj bila je znamenita velika Peta simfonija. U sastavu orkestra našle su se dvije violine, viola, violončelo i kontrabas, flauta, oboa, engleski rog, dva klarineta, fagot, dvije horne, truba, trombon, harfa i set udaraljki te neuobičajeni glasovir i harmonika. Unatoč činjenici da su umjetnici svirali i više glazbala dajući još i veći broj tonskih boja cijeloj priči, ono što je značajno umanjivalo cjelokupni dojam bio je balans.

Programski koncept

Nije bez razloga orkestarski kanon prije mnogo stoljeća postavio točno određeni broj potrebnih glazbenika u orkestru kako bi se održala njihova zvučna ravnopravnost jer, primjerice, nije moguće očekivati da će jedna violina ikako parirati trubi ili trombonu. U tom smislu, a prije svega zbog prethodno spomenute dostupnosti originalne Mahlerove orkestracije i navike istinskih poznavatelja na boje koje je postavio sam Mahler, značajna količina predstavljene glazbe nije bila odveć prihvatljiva.

No, ako se govori o programskom konceptu i općenito cijeloj ideji ovog programa, onda je daleko od loše. Naime, Gustav Mahler obje je skladbe pisao gotovo istovremeno, na samom početku 20. stoljeća živeći u Beču i proživljavajući novu mladost s dvadeset godina mlađom Almom Schindler. Po prirodi melankolik, Mahler je u ovom razdoblju svoju glazbu dodatno »obogatio« optimizmom. »Peta simfonija u cis-molu« predstavlja i prekretnicu u Mahlerovom opusu jer, iako na prvi pogled djeluje klasično, ona to zapravo nije prije svega zbog dodanog petog stavka, ali i oblikovanja u tri zasebne cjeline. Prva započinje pogrebnom koračnicom i parafrazom koračnice austro-ugarske vojske u prvom stavku, a s drugim dijeli tematsku građu uz gradaciju tempa. Treći stavak (Scherzo) zapravo je druga tematska cjelina koja se giba između ronda i sonatnog oblika, a motivski koristi različite plesne materijale od valcera do ländlera. Treća cjelina posljednja su dva stavka simfonije od kojih je mnogo poznatiji Adagietto, inače korišten i u Viscontijevom filmu »Smrt u Veneciji« iz 1971. godine, a na koji se nadovezuje i posljednji peti stavak (Rondo). Pet pjesama na riječi Friedricha Rückerta, koje međusobno nisu povezane, izvrsno korespondiraju navedenom, pa je program koncerta izveden upravo na način da se izmjenjuju pjesme i simfonijske cjeline. Ovakvim pristupom jasno je postala uočljiva povezanost i istodobno nastajanje ovih skladbi kao i tematski materijal koji dijele.

Obilni tiskani materijal

Za potrebe pjesama na pozornicu je kročila slovenska sopranistica mlađe generacije Nika Gorič, koja već suvereno nastupa po brojnim europskim pozornicama i to odmah po završetku studija u Grazu i Londonu. Uživljenost i proživljenost kako riječi, tako i melodijskih linija koje je zamislio Mahler, Gorič je izvela vrlo sigurno i muzikalno. Ono što je svakako nedostajalo, a što nipošto nije njezina krivnja, jest već spomenuti balans u kojem je, nažalost, glas u određenim frazama postao nedovoljno čujan, posebno u donjem registru (»Ich bin der Welt abhanden gekommen«). Slično su se u problemu našli i malobrojni gudači koji su, ponajviše u motivskim razradama ili fugatima bili jednostavno nedovoljno brojni. Maestro Stockhammer pokazao se kao jedan od dirigenata sigurne i odmjerene ruke, jasne geste i pokreta, i može se reći da se radi o vrlo kvalitetnom dirigentu i, očito, dobrom poznavatelju Mahlera i njegove glazbe. Cjelokupni dojam koncerta ostaje pozitivan, unatoč navedenim nedostacima. Gostoljubivi organizatori također su se potrudili publici pružiti ugodan boravak na koncertu, prije svega obilnim tiskanim materijalom koji je za sve posjetitelje besplatan. Inače, identična situacija vidljiva je i na svim drugim koncertima pa publika jednostavno može pratiti i biti informirana o onome što sluša ili gleda. Posebnu pohvalu valja uputiti Metki Sulič, autorici tekstova programskih knjižica koji su zanimljivi i izuzetno stručni, a opet prihvatljivi i razumljivi širokoj publici. Pohvala također i za tiskane prijevode Rückertovih pjesama na slovenski jezik autorice Ane Monike Habjan. U danima koji slijede na Ljubljanskom festivalu moguće je posjetiti koncerte Simfonijskog orkestra iz Pittsburgha ili Tajlandske filharmonije, nastupe Juan Diega Floreza ili Anne Netrebko, ali i koncerte suvremene glazbe ili glazbe iz filmova »Gospodar prstenova«, »Hobit« ili »Harry Potter«. Za svakoga ponešto.