U izdanju Frakture, u prijevodu s talijanskog Ane Badurina, nedavno je objavljena knjiga »Fašizam i populizam – Mussolini danas« talijanskog književnika, kolumnista i esejista Antonija Scuratija. Nakon desetljeća istraživačkog i književnog rada na romansiranoj Mussolinijevoj biografiji, Scurati u ovom svojevrsnom manifestu za novi antifašizam na zoran način identificira zakonitosti fašizma i populizma, sa svim njihovim zamkama, dajući temeljni tekst za suočavanje s nemirima današnjice i obrazlažući tezu da Europljani trebaju obnoviti borbu za demokraciju, prije nego što bude kasno.

Ovako se navodi u opisu knjige:

»Marševi deklariranih neofašista ulicama Europe i Amerike, manifestacije rasističke mržnje i nasilje nad migrantima opet su sve češća društvena pojava. Koliko god ti fenomeni bili zastrašujući, još uvijek su svojstveni tek toj zasebnoj galaksiji.

Svakako, manje su opasni od onih ne tako očitih, kaže Antonio Scurati. Politički akteri koji opasnije i dalekosežnije podrivaju temelje demokraciji jesu populisti/suverenisti, i ne može ih se svrstati u kategorije desnice i ljevice.

Politički život svode na osjećaje, posebice strah i ogorčenost, koje potom preobražavaju u mržnju, a složenost zbilje demokratskih društava pojednostavljuju – i time postižu uspjeh. Oni, svjesno ili nesvjesno, baštine mehanizme političkog zavođenja masa koje je Benito Mussolini bolje od svih instinktom ‘političke životinje’ naslutio i prigrlio.«

Spomenimo još nekoliko teza vezanih uz Scuratijevu knjigu:

»Vapaji protiv fašizma odvraćaju pažnju od pravog problema: populizma. Vladavina Mussolinija proizašla je iz trenutka kad je dalekovidno predvidio što će politika postati u doba masa, koje je tad počelo, a danas ga živimo u njegovoj zreloj fazi. Samo ako pod ratničkim izrazom fašističke maske prepoznamo i zamamne karakteristike populista, uspjet ćemo si objasniti, danas kao i nekoć, munjevit porast podrške koja jučerašnjeg marginalca, danas ili sutra, dovodi na vlast.

‘Fašističko praznovjerje’ (u smislu preživljavanja vjerovanja i praksi jednog dalekog vremena) ponovo piše suvremenu povijest Italije i Europe. U dvostrukom potezu, nasilju i zavođenju, danas kao i onomad kuca crno srce svakog autoritarnog iskušenja.«

Antonio Scurati rođen je u Napulju 1969. i odrastao je u Veneciji. Profesor je komparativne književnosti i kreativnog pisanja na Sveučilištu IULM u Milanu, gdje koordinira i Studijskim centrom za jezik rata i nasilja.

Kolumnist je i esejist listova Internazionale, La Stampa i Corriere della Sera. Knjige su mu prevedene na više od četrdeset jezika i nagrađene najznačajnijim talijanskim književnim nagradama. Napisao je tri od planirana četiri biografska romana o Mussoliniju i usponu fašizma – »M. Dijete svojega vremena« (2018.), »M. Čovjek providnosti« (2020.) i »M. Gli ultimi giorni dell’Europa« (2022.)

. Roman »M. Dijete svojega vremena« prodan je u više od 500.000 primjeraka u prvoj godini objavljivanja, preveden je u četrdesetak zemalja, snima se televizijska serija zasnovana na njemu, a Scurati je za njega nagrađen prestižnom nagradom Strega.

Kao pisac Antonio Scurati posvetio se proučavanju fašističkog razdoblja i pripovijedanju o njemu u formi romana, a kako sam tvrdi, već nekoliko godina trudi se narativno shvatiti Mussolinija s gledišta pisca.

Rezultat bavljenja ovom tematikom je i knjiga »Fašizam i populizam – Mussolini danas«, koja je podijeljena u tri poglavlja – »Fašizam«, »Populizam« i »Demokracija«. U prvom dijelu o fašizmu autor ovako objašnjava:

»Tko dospije na vlast u zemlji čija je politička prošlost militantno neofašistička, zatekne se na raskrižju. Ili će jednom zauvijek razvezati – javnim, transparentnim, odlučnim govorom – čvorove koji je vežu za tu mračnu prošlost ili će revidirati čitavu talijansku povijest pokušavajući promijeniti predznak toj prošlosti, kako bi na nju bacio tobože novo svjetlo koje će zanijekati i odbaciti njezin mrak.

Budući da je javna rasprava koja bi razvezala čvorove, koja bi u kolektivnoj svijesti elaborirala tu mračnu fašističku i neofašističku prošlost u potpunosti izostala, lako je predvidjeti da će se krenuti drugim putem, putem pristranog i mrskog revizionizma.«

Scurati se suočava s ovom temom u trenutku u kojem je većina njegovih sugrađana izabrala desnu vladu u kojoj mnogi članovi potječu iz neofašizma. Zbog toga je autor u Italiji predmet vulgarnih, uvredljivih i nasilnih napada desničarskih medija.

Antonio Scurati upozorava da u Italiji, kao i u mnogim drugim europskim i američkim državama, postoji čitava plejada deklariranih neofašističkih i neonacističkih udruga, skupina i pokreta. »Danas su, nažalost, deklarirani fašisti ujedno gotovo uvijek i deklarirani neonacisti, jer neofašizam posljednjih godina i desetljeća gotovo uvijek zabrazdi u neonacizam«, zaključuje Scurati.

Na jednome mjestu piše da Mussolini nije samo izumio fašizam, utemeljio Borbene odrede i Nacionalnu fašističku stranku; bio je i idejni začetnik političke prakse, načina komuniciranja i vodstva koje danas zovemo suverenistički populizam. Dio teksta Scurati je posvetio i arditima, koji su, kako je napisao, istodobno bili ratnička elita i vojni šljam, a često su regrutirani iz redova kriminalaca. Uz to je vezana i tema nasilja imanentna fašizmu:

»Nasilje će zauvijek ostati prvobitni sjaj fašizma i pratit će ga u svakom dijelu njegove povijesti, sve do kraja, do apokaliptičnog sutona Drugog svjetskog rata. Nasilje, alfa i omega fašizma… Dakle, ta ishodišna povezanost fašizma i nasilja predstavlja esencijalno obilježje koje nikad ne smijemo zaboraviti ni zanemariti…«, smatra Scurati.

Druga cjelina knjige posvećena je temi populizma. Primjer je također Mussolini:

»’Ja sam narod.’ To je prvo pravilo Mussolinijeva populizma. Mussolini populist – a nakon njega i svi populistički lideri do danas – počinje s tom tvrdnjom«, objašnjava Antonio Scurati, koji podsjeća i na Mussolinijevo bavljenje novinarstvom:

»Benito Mussolini nikada nije zaboravio da je počeo kao novinar (u svih dvadeset godina diktature zadržao je vlasništvo nad novinama koje je pokrenuo, a posredno ih je nastavio i uređivati). Ni mi to ne bismo smjeli zaboraviti.

Agitator iz Predappija debitirao je, naime, na nacionalnoj pozornici kao novinar. Godine 1912., prije nego što je utemeljio Il Popolo d’ Italia, pozvan je iz provincije u Milano da vodi Avanti!, socijalističko glasilo, iste one novine koje su protofašistički skvadristi napali i zapalili u travnju 1919.«

Kako ističe Scurati, Mussolini je arhetip svakog sljedećeg populističkog vođe. Dodaje i da je Mussolinijev fašistički populizam od samog početka izražavao prezir prema parlamentu, prema s njim povezanom demokratskom sustavu, kao i namjeru da ga sruši. Uz Mussolinija su vezane i teme straha i mržnje:

»Nakon što je posijao strah, populistički vođa mora biti u stanju provesti neku vrstu alkemijske pretvorbe straha u mržnju. Mussolini najprije podmeće strah, potpiruje strepnje ljudi, turobne osjećaje, osjećaj razočaranja, poraza, izdaje, ogorčenost i srdžbu koje su, nakon što su se borili, mnogi osjećali po povratku svojim domovima gdje nisu dobili što im je obećano, gdje nisu nalazili posao, gdje su se cijene penjale u nebo, gdje su se mučili da dođu do benzina, da tanjur napune juhom…«

Jedna od bitnih karakteristika Mussolinija je i motiv tijela:

»Još dvadesetih godina dvadesetog stoljeća Duce je prvi postavio tijelo u središte političke pozornice. Slavni su prizori u kojima fašistički vođa bez majice vrši žito okružen seljacima…, pliva dok ga mnoštvo promatra, gestikulira na način koji nam se danas doima grotesknim…«

Poglavlje o populizmu autor završava sljedećim riječima:

»Fašizam nije bio komedija, bio je tragedija. Naime, kad kolektivni život neke zemlje krene putem na kojem se sve inkarnira u tijelu vođe, dogodi se da to tijelo ne smiješ dotaknuti, ne smiješ ga dosegnuti, ne smiješ ga analizirati.

Iznad svega, ne smiješ ga dovesti u pitanje. Smiješ ga samo obožavati, kao što su milijuni Talijana obožavali Mussolinija, ili ga možeš mrziti, mrziti i izmrcvariti. Kao što su također Talijani postupili sa svojim Duceom na koncu njegove prispodobe.«

Zadnje poglavlje govori o demokraciji, uz zaključne Scuratijeve opaske:

»Demokracija je, međutim, sličnija vinovoj lozi, pa kao loza traži da se neprestano, znalački skrbimo o njoj, traži ljubav i posvećenost. Trs treba kalemiti, orezivati, zalijevati, štititi od nametnika i vezati za potporanj nježnim i snažnim rukama. To je svakodnevni posao: doživotni posao. Samo će tako ta krhka i predivna biljka dati slatko, opojno vino demokracije.«