Amfiteatar u Puli ili pulska Arena, u narodu poznata i kao Divić-grad, najveći je i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja. Po veličini zauzima šesto mjesto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana.

Pulski se amfiteatar stavlja uz bok Koloseju u Rimu, Areni u Veroni, amfiteatrima u Pompejima, Nimesu i Arlesu u Francuskoj i El Džemu u Tunisu. Unatoč tome, pulska Arena kao neosporno kulturološko blago Hrvatske, ali i svijeta, još uvijek nije na Popisu svjetske baštine UNESCO-a.

Ovih dana gradonačelnik Pule Filip Zoričić potvrdio je da Arena i treći put ide u kandidaturu za uvrštenje pulskog amfiteatra na prestižnu listu UNESCO-ove zaštićene kulturne materijalne baštine.

Istarski amfiteatar jedini je od pet takvih u svijetu koji nije pod zaštitom UN-ove organizacije. Podsjetimo, ICOMOS, stručno savjetodavno tijelo čije mišljenje uvelike utječe na konačnu odluku o (ne)uvrštenju neke znamenitosti na listu, je devedesetih godina ocijenio da Arena ne udovoljava ključnom kriteriju, a to je »izuzetna univerzalna vrijednost«.

Arena je prvi put kandidirana 1996. godine i ICOMOS je tada ustanovio da je ona izuzetan i dobro očuvan primjer velike rimske javne građevine te da je ukupna razina autentičnosti nepobitna, odnosno da je, usprkos zahvatima u 19. i početkom 20. stoljeća koji nisu izvedeni u skladu s današnjim konzervatorskim načelima, najveći dio cjelokupne strukture izvorne rimske izrade. ICOMOS je tada ustvrdio visoku razinu očuvanosti i cjelovitosti pulskog amfiteatra, ali se ipak suzdržao od konačne ocjene te je preporučio da se odlučivanje o uvrštenju na Popis svjetske baštine odgodi dok se ne dovrši izrada komparativne studije rimskih amfiteatara.

Kandidatura je ponovljena 1999. pod nazivom »Antička Pula s amfiteatrom«. Ovaj je put uključila, osim amfiteatra, i ostale dijelove antičke baštine Pule – Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, Dvojna vrata, Malo rimsko kazalište i druge te ranokršćanske crkve iz 4. i 5. stoljeća.

U međuvremenu je ICOMOS izradio komparativnu studiju nekoliko amfiteatara i kazališta već upisanih na Popis svjetske baštine i ocijenio da pulski amfiteatar ne zadovoljava kriterije izuzetne univerzalne vrijednosti. Stoga je predložio da se kandidirano kulturno dobro ne uvrsti na popis.

Suočena s takvom preporukom ICOMOS-a, koja uvelike utječe na konačnu odluku UNESCO-ovog Odbora za svjetsku baštinu, Republika Hrvatska je povukla kandidaturu, čime je sačuvala mogućnost kasnijeg pokušaja kandidiranja istog kulturnog dobra, a koje ne bi bilo moguće u slučaju nepovlačenja kandidature i negativne odluke Odbora.

Nepokretna kulturna dobra upisana na UNESCO-ov Popis svjetske baštine su povijesni kompleks Splita i Dioklecijanova palača, Stari grad Dubrovnik, Nacionalni park Plitvička jezera, kompleks Eufrazijeve bazilike u povijesnom središtu Poreča, povijesni grad Trogir, katedrala sv. Jakova u Šibeniku, Starogradsko polje (Hvar), stećci, obrambeni sustavi Republike Venecije 16. i 17. stoljeća u Zadru i Šibeniku te iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Europe.

Upisano je i 18 nematerijalnih kulturnih dobara.

Hoće li pulski Divić-grad treći put imati sreće? Legenda kaže ovako: u davno doba Istru su nastanjivale vile.

Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice. Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad. Ali, kako su vile stvorenja noći, graditi su mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze.

Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova.

Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu.