RIJEKA – Možda i najiščekivanija predstava na ovogodišnjem Port of Dance festivalu bila je »Karrasekare«, djelo međunarodno priznatog autorskoga dua, Igora x Morena, koji su poznati po predstavama uspješnicama kao što su »A Room For All Our Tomorrows«, »Idiot-Syncrasy« i »BEAT«, a na pozornicu HKD-a četvrtog su dana festivala donijeli originalno, višeznačno i slojevito djelo, pravi artistički komad koji traži i naknadno gledanje.

Konceptualno promišljeno

Najava predstave sugerira poveznicu s karnevalesknom tradicijom, no po opisu je zaista teško znati što očekivati od ovog kompleksnog i konceptualno promišljenog izvedbenog komada koji plijeni pažnju unatoč gdjekad sporome ritmu te, s ciljem mikrodinamike pokreta, intencionalno zadržanim prizorima. Scenografski, pozornica je na samome početku ispunjena bijelom podlogom teksture koja oblikom podsjeća na nabore, kakve brežuljke ili valove, uz veliki dvostruki veo u sredini pozornice, od kojih prvi biva već na samome početku pomaknut, da bi potom onaj »pravi« početak predstave obilježilo ušetavanje jednog performera, u crnoj odjeći, suknji, košulji, s crvenom crtom preko lica, prekrivanje njegove glave crnim pokrivalom te okretanje leđa publici, čime se, gotovo zazorno, otkriva bijela maska.

Nestajanje prvoga performera rezultira dolaskom drugog, no potpunog nagog, obrijane glave, koji polako prelazi preko pozornice, pokazujući pod svjetlima reflektora kržljavost tijela simboliziranu podizanjem i intencionalnim isticanjem lopatica, nakon čega će uslijediti i njegovo nestajanje te pojava nage performerice grozničave facijalne ekspresije koja upućuje na kakvu bol. Nakon toga, uslijedit će pojava i drugih performerica i performera koji izviruju negdje iz »dubine« vela koji dominira pozornicom. No njihovo se pojavljivanje, raštrkano, kasnije grupno, pretvara u doslovno jecanje u boli, dramaturški uvjerljivo, zbog kojeg čak i padaju na koljena, glasno žalovanje, isprekidano, neujednačeno, čime se stvara svojevrsna kakofonija boli koja se doima sve jača i kojoj se ne nazire kraja. Od grupnoga žalovanja, skupina prelazi u kakav ritualno-plesni dijalog pojedinaca koji karakterizira animalistički, ritualni poriv sardinijsko-baskijskog »vernakulara«.

Ritualno okupljanje

Takav početni dio jada i očaja, koji upućuje na ono razvojno-kulturološki regresivno, suptilno prelazi u gotovo ritualno okupljanje, interakciju koja djeluje animalistička, nasilna i koja nešto kasnije grupnom kružnom akcijom, vidljivim naporom, uspijeva smanjiti obujam velike bijele podloge. A u ovome slučaju, s obzirom na spomenuti razvojno-kulturološki regresivni faktor, podloga jedino može označavati habitus kolektiva, dakle okoliš, prirodu, pa tako i sama akcija ljudski faktor koji je počeo svoje činjenje, dominaciju nad prirodom koja ekstenzivno i rušilački traje do danas.

Foto Tanja Kanazir / HKD

Dio koji slijedi očita je reprezentacija karnevala, a radi se o kolektivnom okupljanju, slavlju, maskiranju te šminkanju (jedan šminka drugoga). Dakako, valja spomenuti u tome dijelu kostimografska rješenja (uz crne kostime, kolektiv stavlja većinom različite dodatke za glavu – one s rogovima, životinjsko krzno, tkaninu, maske, šešir s licem i duge ruke pomalo bizarnog izgleda), koja nipošto nisu doslovna, već nose simbolični predznak, kao i mikrouputu o suvremenosti, a većinski se naslanjaju na dugu karnevalsku tradiciju i na njezinu reprezentaciju koju se da pronaći u različitim umjetničkim djelima, od književnosti do filma. Takvo okupljanje uz veselje i ples u kolu koje se ponavlja kao signal onog pravog tradicijskog sadrži i bizarne trenutke koji izazivaju smijeh, poput onoga u kojem performer uzima motornu pilu te maše njome, kreće na druge, koji, izmičući ili pak skačući, izbjegavaju potencijalnu ozljedu, a tu je i korištenje kanistera s benzinom, dio s dugim drvenim štapovima te bijelom zastavom s crvenim obrubom.

Jednostavni koreografski jezik

Upravo kraj toga dijela i početak kraja (simboličnoga, no i predstave) naznačit će mahanje zastavom, ritualno presvlačenje, odbacivanje odjeće koja završava unutar ranije bijele podloge, što će postati kamen koji se diže ponad pozornice te ostaje vidljiv. A sam kraj simbolično će označiti egzodus performera te gašenje i paljenje svjetla (jednom žute boje koja djeluje poput sunca, a drugi svjetla snježne, bijele boje, koje može upućivati na mjesec), kao i kapanje vode koje simbolizira kišu.

Foto Tanja Kanazir / HKD

Kolektivno ekstatično slavlje, ritualni i tradicijski ponašajni obrasci variraju od kolektivnog sretnijeg, pozitivnijeg prema onom bizarnom, pa gledajući u cjelini, izmjenjuju se dijelovi kolektivne igre, plesa, s nagim ponavljačkim trenucima. Jednostavni koreografski jezik uključuje različite vrtnje pojedinaca, para, skokove u tuđe naručje, tradicijski ples u kolu, udaranje nogama, kolektivno podizanje pojedinca, što upućuje na cjelinu, odnosno zajedništvo prošlih vremena.

Na dodiru antropološkog, povijesnog, ekološkog i kulturološkog, predstava »Karrasekare« istražuje karnevalesknu tradiciju; u cjelini poprima ozračje poganskog, animalističkog, mističnog, kolektivnog i ritualno tjelesnog, ekscesnog, »queer«, jer u rijetkim trenucima uključuje i zagrljaje, iskazivanje ljubavi, istospolno dodirivanje jezicima, kostimografsko »navlačenje uloga«, pa čak i rodno propitivački trenutak skoka muškarca na ženu koja ga pridržava. Filmski konotirano, ova bi predstava mogla biti film »Sve u isto vrijeme«. U središtu predstave stoga je ono telursko, tjelesno, a kritička oštrica usmjerena je prema ekološkom shvaćanju odnosa prošlosti i budućnosti, onu koju sami stvaramo.