OPATIJA – Kako sam u tekstu osvrta na prošlogodišnji pobjednički film LFF-a kazao, »dokumentarni film kao jedinstven medij posreduje između nas kao recipijenata i između svijeta koji nas okružuje, još jednom nam ukazujući na sve ono društveno relevantno, nužno, s ciljem edukacije, informiranja, analize i uopćavanja, no i detaljiziranja i seciranja, s ciljem osvježavanja onoga što je povijesno, a povijest je, kao što znamo, ono što je bilo već i – jučer. Raznolikom tematikom, negdje vrlo suptilno, negdje oštrije naglašeno, krivudavo i linearno, možda i poetski, iz godine u godinu ukazuju i dokumentarni filmovi Liburnia Film Festivala«. Baš zato, u povodu 22. izdanja ovoga festivala razgovaramo s njegovom izvršnom direktoricom Karolinom Hrgom.

Kontinuirana borba

Dvadeset i drugi put se održava LFF, što je impresivna brojka. S obzirom na to da se radi o festivalu dokumentarnog filma, što festival znači i za autore i za dokumentarni film? Uz samu promociju dokumentarnog filma, je li (i) festival jedan od čimbenika koji potencira buduće autore i filmaše da se počnu baviti (dokumentarnim) filmom?

– U pravu ste, nije mala stvar održati kontinuitet i rast festivala kao što je Liburnia Film Festival, jedinog festivala primarno orijentiranog na aktualnu produkciju domaćeg dokumentarnog filma, i to više od dva desetljeća. To podrazumijeva i kontinuiranu borbu u sve nesigurnijim vremenima sa sve nesigurnijim i prekarnijim iznosima javnog izdvajanja za kulturu. Od malog »grassroots« festivala u Ičićima, koji je i u tom formatu imao iznimnu važnost za lokalnu zajednicu, do jednog od najrespektabilnijih i referentnijih domaćih filmskih festivala, koji se posljednje desetljeće odvija u Opatiji, te za mnoge filmske debitante i debitantice biva i ulaz u dokumentaristiku, LFF je od svojih početaka platforma za podizanje vidljivosti i relevantnosti dokumentarnog filma, razvijanje domaće dokumentarističke filmske zajednice, ali i širenje filmske i medijske pismenosti. Naravno da kontinuitetom, organiziranjem projekcija i izvanfestivalskog formata, diskusijama o filmovima, edukacijama, senziblizirate i razvijate buduće dokumentariste. Neformalna udruženja i inicijative, filmske udruge, važna su mjesta za promociju i razvijanje, kako publike, tako i stvaranje budućih filmskih autora i autorica, ali i za razvoj amaterizma koji ima svoju ulogu u inoviranju i obogaćivanju (svakog) umjetničkog polja.

Pomicanje žanrovskih granica

Možete li se u tom kontekstu osvrnuti na 22 godine festivala, na ono učinjeno, na buduće planove i na smjer u kojem se festival želi razvijati?

– Liburnia Film Festival najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i jedini festival koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce. Udruga već 22 godine kontinuirano radi na promociji suvremenog (domaćeg) dokumentarnog filma koji donosi nove filmske tendencije u rod, otvoren je hibridizaciji i eksperimentu, prikazuje ga u festivalskom formatu, ali i na netipičnim lokacijama, što za cilj ima izgradnju programa u zajednici, širenje filmske pismenosti, afirmaciju mladih i nadolazećih filmskih radnika i radnica, ali i osiguravanje platforme za već renomirana imena dokumentaristike. Treba također reći da dugogodišnji programski direktor i selektor Oliver Sertić pri biranju filmova za glavnu selekciju i popratne programe ima fokus na filmovima koji pomiču granice žanra, angažirano progovaraju o društveno relevantnim temama, ima u vidu rodni balans, ali i ravnomjerni odnos filmova koji nastaju u većim produkcijama te filmskim školama i edukacijama. Osim prikazivačke djelatnosti udruga ima i cjelogodišnju turneju pobjedničkih filmova LFF-a. Povrh navedenog, LFF radi na širenju i jačanju struke, odnosno filmske zajednice kroz diskurzivne programe, na kojima smo tijekom godina stvarali relevatne teme. Tu su i case studyji i masterclassovi, pionirske radionice poput »rough cutt« formata namijenjenih dokumentarnim projektima u »rough cutt« fazi i otvorenih prema projektima iz regije, potom i uvođenja programa Regionale.

Vidljivost dokumentarnog filma

No i ostalim popratnim programima LFF je ostavio traga.

– Njegujemo senzibilitet prema filmu i među onima najmlađima kroz edukativne programe, kao što su Filmska početnica i Prvi put snimam, kroz aktivan rad s volonterima i volonterkama, koji imaju priliku postati i aktivni članovi i članice organizacijskog tima. Dakle, u 22 godine postojanja LFF je kroz festival i paralelne programe na festivalu i tijekom godine izvršio značajni utjecaj na vidljivost, distribuciju i produkciju domaćeg dokumentarnog filma i audiovizualnih djelatnosti općenito, ali i za afirmaciju brojnih društvenih tema od društvenog značaja. Treba istaknuti i međunarodni program festivalske suradnje na promociji hrvatskih dokumentarnih produkcija u sklopu koje već nekoliko godina uspješno surađujemo s Beldocsom, koji prikazuje najbolji film LFF-a, dok mi prikazujemo najbolji Beldocsov. Ove godine to je izvrstan film »Kadence za vrt« redatelja Dane Komljena. Ovo će biti i treća godina zaredom u kojoj na Festivalu u suradnji s Art-kinom Rijeka dodjeljujemo i nagradu kritičara »Dragan Rubeša«. I ovo je samo u kratkim crtama.

Foto Milan Đekić

Koja je vaša vizija festivala u sljedećem razdoblju?

– U planu mi je nastaviti razvijati postojeće programe i sam Festival, održati kvalitetu i nastojati otvarati nove avenije suradnje s lokalnom, regionalnom, ali i međunarodnom (filmskom) zajednicom. To sve naravno mora pratiti i osiguravanje financijskih sredstava što je uvijek najizazovniji dio, a bez čega teško možete planirati nove razvojne strategije, kako organizacijske, tako i one programske. U LFF-u sam tek četiri mjeseca i još uvijek mapiram teren. No, iznimno mi je važan rad na daljnjoj demokratizaciji filma, osnaživanje informirane angažirane publike, ali i jačanje domaće, regionalne i međunarodne filmske zajednice, stoga se nadam da ćemo u sljedećem razdoblju pojačati suradnje s drugim festivalima i prikazivačkim programima dokumentarnog filma malih kinematografija ex Yu zemalja i šire. Isto tako, nastavit ćemo suradnju s akterima koji djeluju ne samo kroz LFF već su aktivni i u drugim riječkim incijativama i organizacijama koje se bave i širim društvenim temama kao što je zagovaranje ljudskih prava, ravnomjerni razvoj lokalne zajednice, pružanje podrške mladim umjetnicima i umjetnicama, zagovaranje radnih prava (u kulturi) i tako dalje.

Neplaćeni umjetnički rad

Uz to je vezana, dakako, i uloga dugogodišnje čelne osobe LFF-a, Jelene Androić, bez koje festival zasigurno ne bi bio danas ono što jest. To nameće i pitanje smjene unutar samoga festivala, odnosno, reći ću, promjene, o kojoj ne znamo zapravo ništa. Dakle, kako i zašto? Uz to, iako se radi o promjeni i na trenutak se činilo da je Androić posve nestala, nešto ranije ovoga mjeseca potpisana je kao autorica teksta na mrežnim stranicama festivala, kojime poziva na njegovo 22. izdanje.

– Kao dugogodišnja direktorica LFF-a Jelena Androić sigurno je jedna od ključnih osoba koje su festival profilirale i dovele do respektabilne razine na kojoj je danas. I naravno, nema misterija, nema ni smjene u klasičnom smislu te riječi. Naime, rad u organizacijama civilnog društva u kapitalizmu gurnut je u nesigurne projektne okvire koji teško osiguravaju adekvatno i kontinuirano honoriranje i stabilno zapošljavanje, što znači da ste neprestano izloženi stresu, stiješnjeni u prostore improvizacije i zatvaranja financijskih rupa volonterskim i/li neadekvatno honoriranim radom. Svojedobno je slovenska teoretičarka Katja Praznik pisala o paradoksu neplaćenog umjetničkog rada koji se često svodi na emanaciju individualnog genija i »rad ljubavi«, čime se zapravo prikriva status rada u pretpostavljeno autonomnom umjetničkom polju. Tu vrstu ideološke naturalizacije Praznik je komparativno povezala s esencijalizacijom i feminizacijom kućanskog rada, naturalizacije koju vidimo i u radu u kulturi, što generalno otežava i borbu za bolje uvjete rada unutar tzv. nezavisnog kulturnog sektora i primorava ljude da rade po nekoliko poslova kako bi mogli preživjeti, ili pak dovodi do toga da se radom u kulturi i umjetnosti može baviti samo privilegirana nekolicina.

Jelena ostaje na čelu predsjednice udruge, aktivna i prisutna, samo kroz druge uloge i funkcije. Na njezinoj savjetodavnoj ulozi i podršci otkad sam došla na funkciju beskrajno sam zahvalna, kao i dobrodošlici cjelokupnog tima. U tom smislu, treba također istaknuti da su projekti udruga uvijek kolektivni projekti i da je rast i razvoj LFF-a osigurao i višegodišnji rad brojnih ljudi, entuzijasta, aktivista/kinja, volontera i volonterki, da je unutra utkano i vrijeme i predani rad ljudi koji na njemu više ne rade. A LFF se zbilja može, bez pretjerane patetike, ponositi svojim timom, jednako kao i rastućom i sve informiranijom publikom koja negdje to prepoznaje.

Društveno relevantne teme

Iako je LFF mnogo više od samih filmova, jer ima i bogat popratni program, možete li nam reći kakvi nas filmovi očekuju ove godine? Programski direktor Oliver Sertić u povodu predstavljanja programa kazao je kako je program »potpuni antipod šljaštećim fotografijama s Instagrama u kojima živimo neke zamišljene živote«.

– Očekuje nas bogat i raznolik program koji u konkrenciji donosi čak 26 naslova i 11 filmova u popratnim programima (Regionale i Restartovoj produkciji). Dokumentarni film je iznimno zanimljiv i otvoren filmski rod za poetsko i estetsko eksperimentiranje, inovaciju i hibridno poigravanje koje ide kroz druge rodove različitim tehnikama snimanja i montažom, a istovremeno je žanr koji označava bavljenje i dokumentiranje stvarnosti, kritička refleksija društveno relevantnih tema, i onih tema koje su u mainstreamu marginalizirane, ali su iznimno važne. Uglavnom ne radite s profesionalnim glumcima, nego s običnim ljudima koji se nisu navikli tako izlagati, uvjeti rada su vrlo često gerilski i nesigurni, pitanje etike i odgovornosti autora/ica je veliko. Sve to nas dovodi do toga da u zahtjevnom vremenu u kojem živimo, koje je premreženo složenim međuljudskim odnosima, oblikovanim čitavim nizom sistemskih faktora i silnica, vidljivim i onim nevidljivim, odnosima proizvodnje, dokumentarni film proizvodi kritičko zrcaljenje i refleksiju koja se neminovno odmiče od »šljaštećih« fikcionaliziranih reprezentacija i nas i svijeta u kojemu živimo. Uz već poznata imena, tu je i čitav niz autora i autorica, među njima i novih mladih talentiranih, čija imena tek dolaze. Dakle, teme i pristupi su različiti, autori i autorice zadiru ispod površine ispoliranih reprezentacija instasvijeta. I naša će publika moći doživjeti čitavu paletu emocija, pa i dobro se nasmijati. Tu je i čitav niz autora i autorica, među njima i novih mladih talentiranih, čija imena tek dolaze. Dakle, teme i pristupi su različiti, autori i autorice zadiru ispod površine ispoliranih reprezentacija instasvijeta, i naša će publika moći doživjeti čitavu paletu emocija, pa i dobro se nasmijati.

Zeitgeist vremena

Bismo li filmove, s obzirom na njihove tematske preokupacije, mogli na neki način segmentirati?

– Iako se radi o tematski, stilski, pa i žanrovski različitim filmovima, možemo ugrubo grupirati filmove po nekim karakteristikama i tematskim preokupacijama koje izviru iz »zeitgeista« vremena u kojem nastaju i otvaraju neke šire aktualne društvene teme, kao što je pitanje privatizacije i devastirane industrije, gentrifikacije, raslojavanja radništva i demontaže radnih prava, pitanje klasnih razlika, tretmana migranata. S druge strane tu su osobne, tzv. intimističke i preokupacije koje također zrcale širi društveni kontekst kroz društvene obrasce koji ih oblikuju i mijenjaju; među njima su teme obiteljskih odnosa, dinamičnih intergeneracijskih odnosa, ljubavi, starosti, osamljenosti, suočavanja s bolešću, depresijom, smrću, gubitkom voljenih osoba. U treću »kategoriju« mogli bismo staviti eksperimentalne dokumentarce, hibridne filmske eseje, koji na visokoestetiziranoj razini poetike izlažu auditivne i vizualne slike i bave se odnosom prirodnog okoliša i čovjeka, prolaznosti, krhkosti sjećanja.

Snimio Milan ĐEKIĆ

Uzimajući u obzir nazive filmova bi li, prema tome, sintagme »brdo stvari«, »duboki tonovi« i(li) »sjećanja« mogle na neki način opisati filmove koje ćemo gledati?

– Sintagme koje ste izdvojili naslovi su ili dio naslova zapravo dosta različitih filmova, ali super da ste ih izdvojili jer se radi o mladim talentiranima autorima. Same filmove možda bi se moglo razvrstati u navedene tri kategorije, ali nisam sigurna da mogu generalno »opisati« filmove koje ćemo gledati. Primjerice, »Brdo stvari« je kratkometražni dokumentarac Tonija Jelinića o zagrebačkom sajmu Hrelić koji progovara o klasnim razlikama. Jelinić u konkurenciji ima još jedan kratkometražni dokumentarac, »Hrvatska kuča«, zanimljivu vinjetu o apstraktnosti nacionalnog ideniteta kroz Kosovara Dritona, koji je u ratu branio hrvatske boje i čija je baraka cijela u bojama hrvatske zastave, dok mu na krovu vijori poderana zastava koju želi odnijeti na šivanje. »Duboki tonovi« su iznimno zanimljiv film Igora Ilića koji prati zacjeljivanje psiholoških trauma koje je kod inženjera zvuka i glazbenika Bože Ilića izazvao zagrebački potres i koji se pokušava sučiti s traumom i ovladati strahom tako što će dubokotonskim zvučnicima rekreirati potres. »Sjećanja u polaroidima« kratkometražni je dokumentarno-eksperimentalni film Luke Duvančića koji polaroidom dokumentira mjesta uz koja ga vežu neka sjećanja, a potom fotografijama manipulira koristeći AI tehnologiju, istražujući pouzdanost sjećanja i njhovu podložnosti preoblikovanju kroz vrijeme i tehnologiju. Dakle, možda je iz ova tri naslova najjednostavnije zaključiti da dokumentarnoj formi kao ni samom životu nijedna tema, emocija, društvena situacija, nije strana, i da će publika koja će imati priliku posjećivati projekcije svih pet dana s nama otići na jednu uzbudljivu vožnju koja je sasvim sigurno neće ostaviti ravnodušnom.

Otvaranje prostora imaginacije

A na koji način možemo povezati filmove i vizualni identitet festivala koji, kako ste kazali na predstavljanju ovogodišnjeg LFF-a, sugerira postojanje nade? Nude li i filmovi nadu, onu s optimizmom ili bez njega?

– Vizualni identitet ovogodišnjeg izdanja festivala radila je mlada dizajnerica i umjetnica Mikela Cvitanović. Razmišljali smo kako tematski heterogeni program vizualno staviti pod zajednički nazivnik, a istovremeno smo i kao organizatori i kao kuratori Festivala željeli vizual koji će na neki način reflektirati svijet u kojem živimo. Kada sam spomenula nadu u kontekstu vizuala, evocirala sam parolu koja se u svojoj programatskoj razradi vezuje uz marksističkog teoretičara Antonia Gramscia (ponegdje se fraza originalno veže uz francuskog književnika i borca protiv rasizma Romaina Rollanda) – »pesimizam intelekta«, »optimizam volje«. Vizual prikazuje apokaliptični cvijet od pepela koji iz pepela istovremeno uspravan izranja. Pojednostavljeno i parafrazirano, »svijet trebamo kritički sagledati kakav on jest, no unatoč bujajućim društvenim nepravdama treba grabiti naprijed s hrabrošću i upornošću, jer voljom možemo svladati mnoge izazove ako nada ostane živa«. U kapitalizmu se kritičku oštricu kontinuirano pacifizira i otupljuje, cinizam i beznađe se nerijetko takmiče za prevlast jer je život naprosto za najveći broj ljudi postao pretežak.

Filmovi, dokumentarni filmovi, kultura i umjetnost općenito, direktno ili indirektno, reflektiraju svijet koji nas okružuje, ali istovremeno mogu otvarati i prostore imaginacije onkraj postojećeg »realizma«. I zato nije nevažno kakva su nam kultura i umjetnost, kakve filmove proizvodimo, koji su uvjeti njihove proizvodnje i reprodukcije, kome se i na koji način obraćamo, u kojim prostorima izlažemo, kakav je širi socioekonomski, politički i historijski kontekst. Autonomija umjetnosti samo je jedan od buržoaskih ideologema koji i dalje opstaju jer živimo u kapitalizmu. Rekla bih da se i na ovogodišnjem programu LFF-a prelama pesmizam intelekta i optimizam volje, a koliko filmovi donose nade s ovu ili onu stranu optimizam gledatelji će sami procijeniti.

Žanrovski inovativni filmovi

Može li se po filmovima koje ćemo gledati zamijetiti kakve tendencije unutar (domaćeg) dokumentarnog filma?

– Programski direktor Oliver Sertić, što se može vidjeti i iz programa proteklih godina, prilikom selekcije nastoji izabrati filmove koji su žanrovski inovativni, rodovski hibridni, otvoreni prema eksperimentu u poetskom i estetskom smislu, i filmove koji donose angažiranu društvenu optiku. LFF, kao jedini specijalizirani festival domaće recentne dokumentarne produkcije upravo jest mjesto na kojem stručna i šira publika može pratiti aktualne tendencije i trendove domaćeg, ali i regionalnog dokumentarnog filma. Živimo u dobu novih medija, sveprisutnih društvenih platformi, kamera, AI tehnologije i kontinuirane intervencije u filmski jezik i filmske rodove, što sve utječe na dokumentarnu formu, ne samo kod nas nego i drugdje. Također, od kraja 50-ih godina, s jačanjem poetske struje eksperimentalnog filma sklonog dokumentarističkoj orijentaciji, koja se nastavila granati i hibridizirati, možemo primijetiti i da je eksperimentalnost jezika jedna od bitnih odrednica dokumentarnog domaćeg filma do danas, i to se ogleda i u filmovima na LFF-u. Rekla bih i da se tematski dokumentarni film posljednjih godina u većoj mjeri okreće društveno angažiranim temama. Permutacije i hibridizacija prisutna je u svim filmskim rodovima, dokumentarni film tu nije iznimka, štoviše, autori i autorice u dokumentaristici aktivno i sve češće koriste inovativne pristupe, a filmovi »Radije bih bila kamen«, »Bol«, »Mjesto gdje govor šuti«, samo su neki primjeri.

Zašto doći na ovogodišnji LFF? Je li jedan od razloga, kako je prošle godine kazala Androić, i to što se većinu filmova ne može gledati u kinu ili na TV-u?

– Istina je da mnoge od ovih filmova neće biti moguće pogledati ni u kinima ni na TV-u, iako će LFF kroz druge »off« prikazivačke programe, suradnje, neke od njih sigurno ponoviti. No, postoji još čitav niz razloga, jedan je i zapostavljeno kolektivno, aktivno gledanje filmova i promišljanje o njima. Tu je i mogućnost razgovora o filmovima i relevantnim društvenim temama s autorima i autoricama i drugim zainteresiranim sugovornicima i sugovornicama. Moment slobodnog vremena koji je važno oteti za sebe i druge i utrošiti ga u reflektirano gledanje, promišljanje i razgovor o važnim temama, trenutak odmora od šljaštećih instagram slika i reklamnih panoa, jer gledanje filma ne bi trebala biti eskapistička praksa.

Uspostavljanje kritičkih kina

Zašto je bolje gledati filmove u društvu, možemo li govoriti o kulturi zajedničkoga gledanja filmova, jednome specifičnome trenutku posredovanja naše iskustvene zbilje filmskom stvarnošću, vrludanju emocija, osjećaja, te onoga kreiranoga značenja koje, u slučaju LFF-a, natkriva opatijsko dokumentarno nebo?

– Individualistički, atomizirani način života u kapitalizmu duboko nas je otuđio jedne od drugih, i od nas samih, i više no ikad potrebno je otvarati prostore za kolektivne aktivnosti i organizirano djelovanje. Razvijati prakse zajedničkog gledanja filmova, ali i uspostavljati »kritička kina«, kao njemački redatelj Harun Farockomne ne samo na službenim pozornicama, nego i u vrtu lokalnog kafića, kulturnim domovima, na ulici. Stvarnost posredovana filmskom kamerom može imati moćan interpelativni i mobilizacijski učinak i biti poticaj da se senzibiliziramo za određene teme, solidariziramo s marginaliziranim društvenim grupama, prepoznamo sistemsko nasilje, aktiviramo i organiziramo oko zajedničkih i šire društvenih pitanja, bolje razumijemo svijet oko sebe, koji je sve samo ne neutralni teren.

Lokalni autori

Ranijih godina na festivalu smo imali lokalnih, riječkih tema odnosno autora, a kakva je situacija ove godine; imamo li i riječkih autora ili onih iz okolnih županija?

– Ove godine imamo dosad najveći broj riječkih, odnosno lokalnih i regionalnih autora i autorica, što nas može radovati. Pokazatelj je i da se lokalna i regionalna dokumentaristička scena širi, da više od dva desetljeća djelovanja LFF-a i drugih filmskih incijativa, udruga, programa i edukacija, razvija publiku i filmsku pismenost, ali i gaji senzibilitet prema stvaranju filma, gradeći tako filmsku zajednicu na ovim prostorima. Osim spomenutog riječkog autora Tonija Jelinića i Davida Lušičića, gledat ćemo i kratki metar Luke Karla Kauzlarića »Vapori«, filmove pulskih autora i autorica Lucije Brkić, Elvisa Lenića… U programu Regionale gledamo »Nedjeljne kronike« Maje Ležaje, »Oživjeti djeda« Sandre Sterle, »Šume Šume« Renate Poljak, filmove riječkih autorica, Ane Mušnjak »Ulične svjetiljke« i Barbare Babačić »Srebrne« te Marine Musulin i Zorana Kreme »Krešo«.