Svibanj je bio 2022. godine. Pred zgradom Hrvatskog prirodoslovnog muzeja sjatili se fotoreporteri, kamermani, novinari, zagrebački gornjogradski puk te radnici i teška mehanizacije. Jedni da obave zahtjevnu akciju, drugi da joj svjedoče.

Promet pred Demetrovom 1 je stao. Tko bi kraj grdosije od dizalice i mogao proći. A stao je bome i dah u ravnateljice muzeja Tatjane Vlahović u trenu kada je kroz stari i od potresa napukli krov zgrade iz muzeje dizalicom izvučena velika psina, ona morska.

Sedam metara težak eksponat i nije mogao drukčije van iz zgrade koja je taj trena bila nikad bliže velikoj i zahtjevnoj obnovi. Više nije bilo natrag, jedino što su pripadnici sedme sile bili poslovično skeptični prema očekivanjima da bi radovi mogli biti gotovi do kraja 2023. I nije bio kraj 2023. godine, ali jest u listopadu 2024. godine. I to je, zapravo, sjajno.

Na istoj adresi evo isti onaj Hrvatski prirodoslovni muzej u posve obnovljenoj zgradi s posve novim i modernim postavom. Nema koji dan da su ga posjetili i premijer i gradonačelnik Zagreba, a onda i više od 5.000 Zagrepčana i njihovih gostiju koji su se odazvali zovu besplatna ulaska taj prvi vikend rada novog muzeje na staroj adresi. A kud svi Turci…..

– Meni se čini da ste zapravo brzo nekako dobili obnovljenu zgradu – velimo Tatjani Vlahović.

– To se samo vama čini. Kad sam tu došla 2006. godine, znala sam da se nešto mora napraviti. Prvi uvjeti za nešto realnije počeli su 2013. kada smo napravili stručnu koncepciju. Godine 2016. smo se prijavili na projektiranje na EU fondove, partner nam je bio Grad Zagreb. Građevinsku dozvolu dobili smo 2018. – ispravlja nas ravnateljica.

Strateški projekt

Godina kada je sve uistinu krenulo je 2020. kada obnova postaje strateški projekt grada.

– Koncem te godine potpisali smo ugovor, počeli raspisivati javnu nabavu. No, cijene su otišle gore nakon potresa i covida i postojalo je pitanje hoćemo li uopće konzumirati ugovor ili ne. Došlo je do promjene vlasti u Zagrebu. Čekao se 30. rujna i Gradska skupština na kojoj su skupštinari zajedno s gradonačelnikom odlučili da će ovaj projekt ipak financirati. Radovi su započeli 21. prosinca 2021. – sažima Vlahović.

Račun je lak, od prosinca 2021. do listopada 2024. nema ni tri godine.

– Na ovoliko velikom prostoru od bruto 5.700 četvornih metara završiti radove za dvije i pol godine zaista je veliki uspjeh – ne dvoji Vlahović.

Pritom ističe kako govori o radovima koji uključuju kompletnu obnovu, i konstrukcijsku i proširenje. Uz obnovu postojećeg proširio se i podrum te s jedne strane produbio, s druge strane dobiven je novi podrum, a tu je i aneks od gotovo 400 četvornih metara na strani Tuškanca.

Pritom se moralo riješiti ‘mali milijun’ problema, primjerice onaj uvjetovan činjenicom da je gornjogradski bedem otklizao posve taman da ne može biti vidljiv u postavu kako je projekt predvidio i taman da se projekti tijekom radova moraju i mijenjati. Sve se uspjelo, a ravnateljica će posebice istaknuti činjenicu da se zbog zadanih rokova opremanje muzeja odvijalo u isto vrijeme kad i dio radova.

– Sve je to zajedno trajalo malo manje od tri godine. Mislim da smo napravili veliki uspjeh. Ne samo da je bila konstrukcijska obnova, a prvi smo u gradu koji smo je nakon potresa riješili, nego je bilo i kompletno preuređenje, proširenje, adaptacija, novi sadržaj, novi stalni postav. Zaista me veseli da smo to sve uspjeli. I sve su vodile žene – ističe Vlahović.

– Ništa bez žena – velimo.

– Ništa. Sav taj projekt su vodile žene – na to će Vlahović prije nego je pohvalila sve kustose redom.

Jer, ponavlja, odradili su lavovski posao u kratkom roku. Kustosi su zapravo imali najmanje vremena da obave svoje u ove tri godine konkretnih radova.

– Nije to bilo nimalo korektno prema njima, ali su zaista svoj posao odradili vrhunski. Naravno, tu je bilo toliko papirologije da od svega ne bi bilo ništa ni bez ostalih naših djelatnika – ne zaboravlja nikog Vlahović.

Ne zaboravlja ni novinar pitati što smo mi to na koncu dobili!?

– Prije smo za izlaganje imali 860 četvornih metara, a dobili smo 3.600 četvornih metara prostora za posjetitelje. U to ulazi stalni postav, multimedijska dvorana, atrij, prostor za radionice, suvenirnica… Znači sve ono što je okrenuto posjetiteljima, plus nekih 2.000 četvornih metara za osoblje – referira Vlahović.

Sve to s jednim ciljem.

– Da posjetitelji nauče kako je nastao život. To nam je i moto stalnog postava – poručuje Vlahović.

Iz podruma

E da, red je priznati joj kako smo osvijestili da će od obnove nešto biti tek kad je onomad velika psina spektakularno preseljena na Zagrebački velesajam. Evo se čeka da se preparira, traži to i posebnog prostora, a kada se preparira eto psine natrag u veliki atrij gdje danas s plafona visi replika njemu u spomen, baš kao i ona zagrebačkog Mesocetus agrami.

– Nađen je krajem 19. stoljeća, Podsusedsko dolje, starost nekih 13 milijuna godina, kenozoik. Njagova rekonstrukcija je s jedne strane, a s druge strane je replika kostiju koje su pronađene na lokalitetu i postavljene u morfologiju tijela – sipa k’o iz rukava Dražen Japundžić, muzejski savjetnik.

S njim smo se prvim sreli dok smo čekali ravnateljicu, taman da prozborimo neobavezno koju pred ulazom sa strane Tuškanca, tamo gdje pred vratima stoji impozantni istarski gušter, dinosaur pravi.

Japundžić će nas malo kasnije provesti ‘svojim’ prvim katom stalnog postava. No, razgledanje, taj nauk o tome kako je nastao svijet, počinje s etaže minus jedan, iz podruma. Predat će nas nas ravnateljica na brigu višem kustosu Marinu Šoufeku.

Prije nego li to učini, još ćemo se zajedno provozati panoramskim liftom što putuje uz veliku stijenu i baciti oko u uistinu impresivan aneks u kojem je trenutno izložba na temu kukaca. Nego, stalni postav na etaži -1. Stižemo još pitati ravnateljicu što joj je na toj podrumskoj etaži ponajviše pri srcu.

– Vitrina dragog kamenja. To vole sve žene, pa tako i ja. A imamo i vrlo zgodan periodni sustav elemenata – brzo će ravnateljica.

I ode. A mi krećemo, od početka.

– Ovdje je lijepo prikazan nastanak svemira, mliječna staza, sunce, sunčev sustav… Sve je 3D. Malo ćemo prići bliže. Iz bližeg se bolje vidi – veli nam Šoufek.

Prvo pa WOW! Naočale, veliko platno, glazba koja sugerira da gledamo u nešto važno, i svemir koji nastaje. Nije se tu, vidi se odmah, štedjelo na tehnici.

– Ugrađeno je ono što se danas u muzeologiji koristi, dakle ne samo eksponat, već i svi prateći sadržaji, multimedija i sve ono što pomaže u vizualizaciji i daje bolji uvid u materiju koju želimo prezentirati – na to će Šoufek.

Put vodi dalje, tamo gdje su magmatske stijene. U vitrinama su glavni tipovi magmatskih stijena, baš kao i dva stupa od tih istih stijena da slijepe osobe mogu taktilno doživjeti uzorke. Evo nas i među taložnim stijenama, pa metamorfnim da se upoznamo s tri glavna tipa stijena koji izgrađuju zemljinu koru.

Dok Šoufek priča pripadniku sedme sile, sve je jasnije da je u školu išao davno i da nije gradivo baš tako sjajno usvojio. I zato je dobro da ovakvih muzeja ima. Evo nas i kraj dugačke vitrine u kojoj je niz minerala, pa da shvatimo njihovu evoluciju.

– A ovdje je nešto zanimljivo vezano za Hrvatsku. Hrvatska ima obilje krških pojava i sve ono što se nađe u sklopu krških pojava nastojali smo ovdje smjestiti i prikazati – objašnjava Šoufek.

Raskošan izlog

Kad onda eto i spomenutog periodnog sistema elemenata! Bome uistinu je zavodljivo osmišljen.

– Složen je vizualno tako da odgovara periodnom načinu izlaganja po Mendeljejevom principu. Svaki element je prikazan sa svojim elementarnim materijaliziranim uzorkom, ako je to moguće, i onim glavnim predmetima koji sadrže taj element po kojima je taj element poznat u uporabi – veli Šoufek.

Sve je vizualno nalik recimo raskošnom izlogu kakve dobre parfumerije. Dodirnete na ekranu simbol željenog elementa taman da dobijete o njemu sve informacije i da vam svjetlo zasvijetli jače tamo gdje je vitrinica sa svim što je uz taj element vezano.

Pa ako je srebro, ako je Ag, eto i čistog srebra u bočici i filma za stare fotoaparate, a ako je Al iliti aluminij, eto i podsjećanja da ga u dezodoransima ima.

Izloženi minerali podsjetit će i kako su se onomad od njih radili pigmenti za boje, baš kao što će onako poredani po tvrdoći podsjetiti da se najmekši među njima s razlogom zove talk ili puder. Pred vitrinom koju voli ravnateljica nema se zato što nego uzdisati, ako volite drago kamenje dakako.

Među mineralima koji su posebno na cijeni zbog boje, sjaja, tvrdoće i žad, i malahit, i dijamant, i smaragd, i rubin… Put dalje vodi kroz mikrosvijet, kristale koje valja gledati mikroskopom. Pa se uzorke mikroskopom tu i gleda.

Sve je zamišljeno tako da priča priču o početku živog svijeta. Nekoliko isprintanih modela stanica, a bome i onaj model virusa, zavodljivi su poput dobra SF-a. Čine se ti modeli logičan izbor za kraj puta na toj minus 1 etaži.

Početka evolucije smo se u podrumu tek malo dotakli. Za dalje valja nam na prvi kat, tamo gdje čeka Dražen Japundžić. I kreće tour po geologiji i paleontologiji. U hodniku, na zidu na dugačkoj lenti geološkog vremena prikazana su sva osnovna događanja kroz geološku prošlost. Tu se vrijeme broji u tisućama milijuna godina.

– Iz kojeg je doba onaj naš istarski gušter što nas dočekuje pred muzejem kad od strane Tuškanca dolazimo – pitamo.

– On je iz donje krede, na početku krede – uči nas Japundžić.

I sobe s izlošcima složene su kronološki po geološkoj prošlosti. Kreće se, kazuje Japundžić, od prekambrija i paleozoika do najmlađeg geološkog perioda kvartara.

– Bavimo se paleontologijom i bitne su nam stijene u kojima su sačuvani fosili. Najveći dio eksponata, fosila, odnosi se na lokalitet na Velebitu – priča nam Japundžić na početku našeg puta, tu dok smo u prekambriju.

Trag dinosaura

I tu je naokolo puno ekrana. I tu se dodirom na ekran otvara čitav jedan svijet zanimljivih podatka. Živi je svijet, čini se laiku, stvaran metodom pokušaja i pogrešaka.

Jer, na prelazima iz perioda u period, pogotovo na početku priče, bome je i po 90 posto živog svijeta znalo izumrijeti. U vitrinama i amoniti skupljani na hrvatskim lokalitetima, počevši od sjeverozapadne Hrvatske, preko Like, sve do Dalmacije.

– A što je ovo – pitamo znatiželjno.

– Noga dinosaura, sauropodnog, koji izlazi iz traga. Cilj nam je bio prikazati originalni trag koji je skinut iz kamenoloma Kirmenjak u Istri, a noga je iskiparena da se vidi odnos veličina traga i noge – kazuje Japundžić.

Tamo gdje su izlošci iz krede je i staza dinosaura, onih teropodnih, skinuta na lokalitetu kampa Solaris u Poreču.

– Dinosauri su, čini se, voljeli Istru – primjećujemo.

– Tragova ima i drugdje, na Hvaru, Dugom otoku, na Biokovu, ali najviše ih ima u Istri. Zbog položaja, otvorenosti slojeva i sličnog. Puno je za to razloga – veli Japundžić.

Dok koračamo među fosilima guštera i riba, evo i još jednog zanimljivog i važnog podatka. Zbog njih je, uči Japundžić, hrvatska obala stavljena na svjetsku paleontološku kartu fosilnih avertebrata, kralježnjaka, i spominje se u stranim udžbenicima kao top lokalitet.

Mic po mic, soba po soba, izložak po izložak, ekran po ekran i eto nas u kvartaru, tom najmlađem periodu zemljine prošlosti koji je, podsjeća Japundžić, započeo prije 2.560.000 godina.

– Dijeli se na pleistocen koji nazivamo ledeno doba i holocen, vrijeme započelo prije 11.700 godina, kojem pripadamo i mi, ovakvi kakvi jesmo – veli Japundžić.

Zato su tu iz depoa na vidjelo izvučeni eksponati vezani za one sisavce koji su zbog svoje veličine znani i kao pleistocenska megafauna, od ostataka mamuta, do recimo bizona i dakako ludbreškog nosoroga iskopanog 1982. godine.

– A ono što je za riječko, primorsko područje zanimljivo, je prikaz drevnog špiljskog lava s lokaliteta jame Vrtare u Dramlju kraj Crikvenice. Ta jama spada među top lokaliteta srednjeg pleistocena. Inače, to su bili najveći lavovi koji su nekada hodali euroazijskim kopnom.

Bili su veći nekih 15, 20 posto od današnjih lavova – kazuje Japundžić.

Priča o evoluciji

Ovisno od toga kakvi su ostaci nađeni, lokaliteti su dobili i svoja imena, pa oni koji se ovim ozbiljno bave lokalitet kod Dramlja nazivaju Lavlja jama, lokalitet špilje u Lokvama zove se Medvjeđa pećina, dok je Hijenska pećina u Bujama u Istri.

I tu negdje u zadnjoj sobi na prvom katu počinje priča o evoluciji. A nama je poći na onaj drugi kat, zadnji što se stalnog postava tiče. Muzejska savjetnica Irena Grbac vodi nas kroz zoološki i botanički postav.

– Zapravo, on počinje u prizemlju sa sobom o razvoju života. Vidjeli ste na prvom katu i sobu evolucije s objašnjenim mehanizmima, a ovdje imamo evoluciju na djelu – sublimira Grbac.

Kreće se od malih »dijarama« u kojima se objašnjavaju važni životni procesi kao što su rast, razvoj, disanje. Onda ide soba u kojoj su predstavljena četiri tipična staništa u Hrvatskoj. Put vodi lagano dalje do mora i to preko krških staništa u kojima je i vuka i poskoka i divokoze, a prikaz pučinskog otoka daje na uvid i stari preparat sredozemne medvjedice.

Jest preparat stotinjak godina star, ma je u medvjedice pogled ‘mlad’ i posve pitom. A onaj novi preparat sredozemne medvjedice iz pulskog akvatorija je koju sobu dalje. U sobi kukaca prikazano je skoro 900 primjeraka kukaca.

– U ovoj sobi su kukci pokriveni sa svih mogućih aspekata – kazuje Grbac.

Samo originalni preparati su u sobi beskralježnjaka; spužve, koralji, mekušci, školjkaši… A onda eto kralježnjaka, počevši od riba, dvjestotinjak preparata je tu, od izumrlih vrsta do živućih. U sobi s vodozemcima i gmazovima je pak stotinjak staklenih cilindara u kojima su životinje konzervirane u alkoholu.

– Uglavnom su to stari preparati kojima smo očistili i oprali cilindre, vratili etikete, pa ih konzervirali – veli Grbac.

I da nije rekla, bilo bi jasno da su se i ona i njeni kolege bome naradili. Praktički se jedno osam mjeseci stalo nije. Ma neće posjetitelj za to ni znati dok mu pažnja leti dalje, recimo do raritetne zbirke jaja u kojoj je najmanje ono pod brojem 26 jedne vrste sjenice.

A blizu jaja su i zmije, kako one kojih i u nas ima, tako i one koje obitavaju diljem svijeta. Tu je i zmajur koji je muzej nabavio ovo ljeto i to u okolici Vrlike. Tu je bio naš zmajur zgažen, pa je pokupljen s ceste, prepariran i evo ga sad u muzeju.

Među zavičajnim vrstama gušterica, izložena je i zidna gušterica iz Rijeke. Grbac nam ukazuje i na odlično očuvane preparate zmija makar su stari stotinu godina.

– Niste pitali, ali ako bih morala izdvojiti meni najdraže, to su ti preparati. Lijepo su preparirane, vrijedne su, a izložene su na jedan specifičan način – kaže Grbac.

Stari parket

I ima tu nešto, neke zavodljivosti. U staklenim tubama i poskok, bjelica, bjelouška i recimo smukulja.

– A ovog preparata se naša publika sigurno sjeća iz starog muzeja, četiri metra dugačkog kostura kraljevskog pitona koji smo obnovili, popravili, očistili i izložili. Više ne stoji naslonjen na dvije vitrine visoko gore, nego je izložen tako da ga se puno bolje može proučiti – ističe Grbac.

Evo i kornjača i krokodila. Evo i ptica koje su, kažu danas znanstvenici, jedini preživjeli dinosauri. Ptice, od velikog prepariranog noja do sivog sokola koji pri obrušavanju, kako kaže Grbac, postiže brzinu od 370 kilometara na sat.

Pri kraju našeg brzog obilaska eto nas i do naših velikih zvijeri, baš kao i do onih velikih bjelosvjetskih, da bi nas postav ‘ispratio’ spomenom utjecaja čovjeka na prirodu ne bismo li se barem mrvu zamislili dok gledamo kićenu droplju koja je nekada živjela u Slavoniji dok je nismo svojim djelovanjem od tamo potjerali pa je danas i nema.

Krenuli smo od stvaranja svijeta, a stigli do ugroženih vrsta i utjecaja čovjeka na prirodu.

– Rekla bih da je svaka soba priča za sebe u kojoj se može provesti jako puno vremena – zaključuje Grbac.

E da, koliko posjetitelju treba vremena da sve ovo s pažnjom obiđe!? Jedna je posjetiteljica ravnateljici kazala kako bi joj trebao jedan dan za svaki kat. Japundžić to računa na malo drugačiji način.

– Znate li koliko ekrana ima stalni postav? 125! Ako se svakom posvetite pet minuta, to je 600 minuta, odnosno 10 sati. Dan je za ovo malo – veli Japundžić.

I u pravu je. Novi postav u obnovljenoj zgradi traži da mu se čovjek posve posveti i to višekratno. Zato tu nitko ne bulji u mobitel, već motri eksponate.

– Fali samo škripa starog parketa i prašina starog postava – šalimo se.

– Stari parket je ostao u radionici. Bit će dio memorijalne sobe – smije se na to ravnateljica.

I neka će, da ne bi mladost mislila da je u Demetrovoj 1 sve uvijek bilo kao što je sad.

U fundusu – 1.340.000 primjeraka

U svom fundusu imamo 1.340.000 primjeraka. Svi su bili smješteni u čuvaonici na Petruševcu. Ovdje je izloženo 4.807 izložaka, plus dvjestotinjak replika modela, 3D staništa i slično. Znači, najveći dio fundusa je tamo. Pitali su me koliko bi trebalo prostora da se sve izloži.

Trebalo bi dvjesto puta više. Ali, nisu sve zbirke za izlaganje, nije svaki predmet za izlaganje. Ovdje je jedan mali reprezentativni dio, a ostalo, barem jedan dio građe, pokušat ćemo prikazati kroz izložbe u aneksu – poručuje Vlahović.