Novi model otkupa knjiga za narodne knjižnice, koji predlaže Ministarstvo kulture i medija, mogao bi unazaditi dugo građen sustav otkupa, za koji se mnogi njegovi dionici slažu da treba osvježenje, no čini se ne na način na koji to planira učiniti Ministarstvo.

Prijedlog je to koji je cehu došao na stol još 2018. godine, kada je odbijen zbog mnogih razloga, a ponajviše netransparentnosti u praćenju stanja s otkupima knjižnica, odnosno izostanka utvrđivanja poštuju li knjižnice smjernice MKM-a oko naslova koje trebaju otkupljivati. Prijedlog je navodno dorađen 2021., ali nije se još rodio netko tko bi utvrdio po čemu je on bio drukčiji od onog iz 2018., pa je i on odbijen.

Najnoviji prijedlog smo proučili i o njemu razgovarali s više ljudi iz ceha, od kojih su nam citirani sugovornici dobri poznavatelji sustava – Valter Lisica, izdavač i nekadašnji predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara, te Seid Serdarević, izdavač i knjižar i član radne skupine ZNK-a za komunikaciju s MKM-om oko novog modela otkupa. Obojica izriču vlastite stavove, s obzirom na to da u ZNK-u nije još artikuliran jasan stav prema predloženom modelu.

Sve direktno knjižnicama

Ono što nama odmah upada u oči prijedlog je da sva sredstva za otkup idu direktno knjižnicama. Dosad je, naime, raspodjela tih sredstava išla tako da je nešto manje od pola ukupnog iznosa za otkup, MKM raspoređivao preko svog Vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, otkupljujući knjige, a nešto više od pola dobivale su knjižnice da samostalno odlučuju.

Sada sve ide knjižnicama, a u modelu MKM-a govori se o 15 milijuna kuna (ili cca dva milijuna eura) u prvom segmentu i 18 milijuna kuna (ili cca 2,4 milijuna eura) u drugom, iako je, kako saznajemo, u drugom segmentu knjižnicama prošle godine išlo 17 milijuna kuna u tu svrhu.

No to ipak ne bi trebalo značiti da će knjižnice baš sve moći same, jer je pritom važna raspodjela između A i B naslova, pri čemu su A naslovi obavezni, a B neobavezni. I tu nastupaju prvi problemi.

Što se tiče popisa A, on će uključivati stotinjak naslova godišnje i 56 knjižnica bit će dužno nabaviti najmanje jedan primjerak svakog naslova s tog popisa.

Oko tisuću naslova godišnje bit će na popisu B; oni će se preporučivati narodnim knjižnicama, dakle neće biti obavezni. Najmanje knjižnice, njih 137, nabavljat će slobodno naslove s A i B popisa.

Valter Lisica objašnjava da je ovako zamišljen sustav inferioran postojećem, jer će se na A listi naći samo stotinjak naslova, što je manje od 10 posto naslova koje će MKM-ovo Vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost odobravati.

Iako je u segmentu transparentnosti oko toga što se otkupljuje prijedlog modela donekle popravljen, pa bi se trebalo moći pratiti što se doista otkupljuje, s obzirom na to da veći broj knjižnica, onih 137, nema obavezu kupiti ni onih 100 naslova s A liste, po Lisici je logično onda da MKM potpuno odustane od odlučivanja o otkupu te da sva sredstva predviđena za otkup rasporedi direktno knjižnicama.

»Ugrožena vrsta«

I Seid Serdarević ovakvu raspodjelu naslova ne smatra dobrom, jer će ona dovesti do toga da će mnoge knjige poezije, eseja, kratkih priča domaćih autora postati »ugrožena vrsta«.

I inače je situacija u Hrvatskoj takva da domaći autori nisu najčitaniji, upozorava Serdarević, smatrajući da će se od takvih knjiga početi polako odustajati, što će dovesti i do toga da će mnogi manji izdavači orijentirani tom segmentu tržišta jednostavno prestati postojati.

Promjena modela je i u načinu na koji će knjižnice moći otkupiti knjige, što otvara cijeli set novih problema. Dosad su knjižnice kupovale knjige direktno od izdavača, a za njih je knjige otkupljivao i MKM, kako smo već rekli, pa su im ih izdavači onda slali.

Kad su ih otkupljivale od izdavača, dobivale su ih uz 10 posto rabata, u skladu sa Sporazumom o jedinstvenoj cijeni knjige. MKM ih je pak od izdavača otkupljivao čak i bez tog rabata, u punoj cijeni, smatrajući da izdavači imaju trošak dostavljanja otkupljenih knjiga knjižnicama.

Sada u igru, uz izdavače, ulaze i knjižari, ali i fantomski distributeri, i to tako da su izdavači navedeni kao treća kategorija od koje se otkupljuju knjige.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izdavačima je novi model predstavila kao model koji bi sadržajnije trebao uključiti i druge, posrnule dionike tržišta knjiga, ponajviše knjižare, no postoje tumačenja prema kojima je cijela ova priča s modelom način da se u igru uvuče novog, ili starog u novoj ulozi, igrača/distributera, koji bi za sebe uzeo značajan dio kolača.

A s obzirom na to da u dijelu prezentacije novog modela jasno stoji da bi valjalo revidirati Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, izdavači se boje da smo na početku novih tzv. rabatnih ratova, odnosno spekulacija s rabatima, a onda i cijenama knjiga, što je bio pravi kaos kojem smo svjedočili do uvođenja Sporazuma.

Poskupljenje knjiga

Lisica kaže i da u tom segmentu novi model može rezultirati uvođenjem javne nabave za knjige. Jer ako se knjiga ne kupuje izravno od proizvođača, onda je ustanova koja troši javni novac dužna od više trgovaca pribaviti najpovoljniju ponudu za kupnju knjiga.

To bi prema Lisici moglo dovesti do ozbiljnog poskupljenja knjiga, jer nakladnik bi sada umjesto dosadašnjih maksimalnih 10 posto rabata knjižnicama morao odobravati knjižarski rabat, koji je minimalno 40 posto.

Na tom fonu je i prijedlog iz MKM-ova novog modela otkupa da »knjižnice samostalno dogovaraju eventualni popust po kojem kupuju knjige«, koji prema Lisici vraća stvari godinama unatrag.

Slično razmišlja i Serdarević, koji također kaže da je Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige ugrožen ovim modelom.

– Njega se treba pridržavati, on je sporazum, a ne zakon, ali unutar sporazuma onaj tko može biti kažnjen je izdavač koji ga se ne drži, ali knjižar ili distributer mogu dati veći rabat i tu se otvara mogućnost za licitiranje većim popustima knjižnicama – kaže Serdarević.

Dodatno u modelu intrigira pojava distributera. Iako ovdje dobivamo različita tumačenja naših ključnih dvojice sugovornika, pa Lisica ni sada ne vidi neke ozbiljnije firme koje bi se bavile tom vrstom distribucije knjiga, a Serdarević ih vidi i navodi neke koje ozbiljno rade, činjenica jest da se otvara prilična suma novaca kojima bi jedan veliki igrač mogao raspolagati ako bi upao kao posrednik.

Naime ako uzmemo da gradovi osnivači knjižnica obično pariraju MKM-u po pitanju iznosa za nabavu knjiga, ukupno se otvara nekih šest i pol milijuna eura, pa neka se od toga i ne uzme sve, i dalje je to priličan novac.

Ništa od standarda

No iako na kupu to izgleda mnogo, i jedan igrač mogao bi uzeti dobar dio, oštetivši time ponajviše izdavače, i dalje novaca nema dovoljno.

Prema Lisici, predviđena sredstva MKM-a neće biti dostatna ni za prošlogodišnji broj otkupljenih naslova (standard je do 800 naslova), prije svega zbog povećanih troškova proizvodnje knjige, a kamoli ne za proklamirano povećanje, koje novi model gura prema 1.100 naslova.

Sa Serdarevićem smo pomno analizirali model u tom segmentu. Naime, kako on uvodno tumači, jasno je da model otkupa postavljen početkom dvijetisućitih treba temeljitu doradu.

– Vremena su se promijenila, tu je i novi Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Otkup ima dvostruku ulogu, kao pomagač kupnji knjiga za narodne knjižnice, što je bila i mogućnost da određene knjige, posebno one vrednije, a koje imaju manji tržišni potencijal, budu dostupne svima u RH.

Sam otkup je tada bio uveden kao vrsta korektiva nabavnoj politici knjižnica u 90-ima. Ono što se promijenilo digitalizacijom i drugom vrsti dostupnosti jest uloga narodnih knjižnica u društvu.

One su važne, posebno za manja mjesta, ali što bi one trebale raditi, to nije do kraja definirano – kaže Serdarević.

Kvaka 22

Uz spomenuti Zakon o knjižnicama doneseni su i razni pravilnici, ali i preporučeni standardi za knjižnice. I u Standardu za narodne knjižnice čitamo kvaku 22. Pardon, članak 22., Nabava knjižnične građe, treća točka: »Prosječan standard godišnje prinove građe putem kupnje na 1.000 stanovnika iznosi najmanje 200 knjiga i 10 jedinica neknjižne i ostale građe.«

Stavimo to u jednadžbu. Ako RH prema novom popisu ima 3.899.000 stanovnika, knjižnice bi trebale nabaviti najmanje 779.800 svezaka.

Ako uzmemo da je prosječna cijena knjige 149 kuna (bez popusta), onda je riječ o cca 15.500.000 eura. A mi imamo onih 15 milijuna kuna (oko dva milijuna eura), plus 17 milijuna kuna (2.266.000 eura), dakle ukupno 4.266.000 eura na raspolaganju.

Ako uzmemo u obzir da u knjižnicama na MKM-ova sredstva otpada negdje oko pola ukupnih sredstava za nabavu građe, jasno je da knjižnicama nedostaje još ukupno toliko novaca koliko sada dobivaju, samo da bi odradile standard.

Ili, ako nije jasno, knjižnice bi trebale dobiti duplo više novaca nego što ga sada dobivaju da bi uspjele pratiti standard koji je postavio MKM.

Serdarević nije siguran ni da sve knjižnice imaju ljudskoga kapaciteta za složen proces kao što je nabava knjiga. Veće svakako imaju, ali mnoge, i to daleko veći broj, nemaju.

Zaključno, Serdarević smatra da knjižni sektor ukupno nije spreman za ovako najavljene promjene. Osim što neke knjižnice nemaju potrebne kapacitete, nemaju ih ni neki nakladnici; izdavački programi napravljeni su puno ranije, a izdavači računaju na neke otkupe s obzirom na tip knjiga koje objavljuju.

– Da, stvar je za reviziju, ali je li ovo najbolji trenutak za ovakve poteze, nisam siguran, pogotovo iz pozicije velike krize koja je pred nama, i podizanja cijena.

Hrvatska ima živu autorsku scenu, ima pisce, pjesnike i festivale, ali hoće li se na ovakav način to dijelom urušiti, to ćemo vidjeti – zaključuje Serdarević.

Ustavna tužba

Krovna, a zapravo jedina organizacija koja se bavi interesima knjižnog ceha, jest Zajednica nakladnika i knjižara i priča o toj volonterskoj udruzi priča je koja ima svoju težinu.

Od samih njezinih početaka jasno je da ona, bazirana na volonterskom pristupu, bez profesionalaca, nema snagu koju bi imala kada bi bila ozbiljnije utemeljena.

No za to su krivi isključivo dionici ceha, koji se oko toga ne mogu dogovoriti, a MKM tu samo profitira, jer ima slabijeg partnera za dogovaranje.

A ako je ZNK bio slab i prije, nakon novog Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori, u sklopu kojeg funkcionira, još je i slabiji. U vrijeme kad je Valter Lisica bio predsjednik Zajednice, ona je, naime, imala 153 člana, da bi sada to spalo na 41.

I nije to samo zato što nekih subjekata više nema, već je zato što se promijenio princip sudjelovanja. Kako nam tumači Lisica, mali poduzetnici u Hrvatskoj, njih oko 30.000, plaćali su članarinu 48 kuna mjesečno.

Prema novom Zakonu, svi poduzetnici automatski postaju i članovi HGK-a, zapravo prisilno, no ako je poduzetnik mali, onda ne plaća članarinu.

Nakon donesenog Zakona, Komora je donijela Statut, prema kojemu u komorskim tijelima ne može sudjelovati ona firma koja ne plaća članarinu.

Zbog toga je Lisica podnio ustavnu tužbu, koja nije odbačena, što znači da je u proceduri, pa je pitanje kako će to završiti.

Od ovog 41 člana Zajednice, njih 30-ak je obaveznih, prema veličini, a ostatak je tamo, jer žele biti blizu, plaćaju članarinu, koja je veća nego što im je bila prije, ali onda i sudjeluju u radu tijela.

Serdarević nam je potvrdio da u Zajednici još nisu utvrdili jasan stav oko novog modela otkupa. On je dio radne grupe koja će o tome raspravljati, a s obzirom na važnost teme on ističe da bi o modelu trebali biti upoznati svi iz ceha, a ne samo oni koji su u ZNK-u.

Lisica pak predlaže, iako je članstvo ZNK-a malobrojno, da se po pitanju modela izjasni Skupština, a ne samo još malobrojnije Vijeće.