Južnokorejska pjevačica i skladateljica June Yun, koja živi u New Yorku, nova je kreativna snaga današnjeg jazza. Rođena je u Južnoj Koreji, a preselila se u Ujedinjeno Kraljevstvo kada je imala pet godina i provela djetinjstvo u Londonu. U klasičnu glazbu uveo ju je otac, arhitekt koji je volio glazbu i utjecao na nju da sluša i cijeni glazbu. Nakon što se vratila u Južnu Koreju, istraživala je razne žanrove u glazbi kao što su pop, R&B i soul.

Na glazbenom koledžu u Južnoj Koreji razvila je vještine pisanja pjesama, uglavnom pop i R&B, i pisanja tekstova. Tijekom tog vremena radila je i kao koproducentica i administrativna direktorica za Avenue D&F Productions. Yun je istraživala i izgradila vlastiti repertoar u jazzu i skladala originale, uglavnom pod utjecajem tradicionalnog i modernog jazza, free jazza i svog prvog glazbenog utjecaja, klasične glazbe. Studirala je i nastupala s nekima od najutjecajnijih glazbenika uključujući Jean Baylor, Thea Bleckmanna, Shaia Maestra, Joela Rossa, Ingrid Jensen, Amy London, Mikea Moren, Jeremyja Manasija i dr. Richarda Harpera. Ima diplomu BFA s pohvalama na New School for Jazz and Contemporary music, a nedavno je magistrirala na Manhattan School of Music. Yun je također studirala glazbeno obrazovanje tijekom studija na Manhattan School of Music i predaje glazbu već 8 godina. Njezina strast prema podučavanju i predanost glazbenom obrazovanju potaknuli su mnoge njezine učenike da napreduju. Nastupala je u poznatim jazz klubovima i dvoranama u New Yorku, uključujući Dizzy’s Jazz u Lincoln Centeru, Smalls Jazz club, John Tishman Auditorium, Mercury Lounge itd. Izvodi i podučava širok raspon glazbe uključujući svoju, ali i tradicionalni i moderni jazz, suvremeni pop i R&B, K-pop, klasičnu glazbu, korejsku tradicionalnu glazbu, filmsku glazbu i glazbeno kazalište.

Na njezin glazbeni ukus važan su utjecaj izvršile pjevačice raznih naraštaja i raznih žanrova. Prije nego se opredijelila za jazz to su bile Eva Cassidy, Maria Callas, Sarah Brightman, Lianne La Havas, Adelle, ali i mnogi drugi muški pjevači. Na početku studija jazza slušala je Sarah Vaughan, a zatim Ellu Fitzgerald, Billie Holiday, Ninu Simone, Abbey Lincoln, Nancy Wilson, Sheilu Jordan, Esperanzu Spalding i Cecile McLorin Salvant… Oblikovala ju je glazba sa snažnim značenjima, pričama i vjerom. Uz spomenute pjevačice to su jazz glazbenici kao što su John Coltrane, Miles Davis, Nina Simone, Sarah Vaughan, Nancy Wilson, Keith Jarrett, Herbie Hancock, Chick Corea, Carla Bley…, ali i skladatelji klasične glazbe: Claude Debussy, Maurice Ravel, Edvard Grieg, Sergej Rahmanjinov, Carl Maria von Webber…, djela glazbenog kazališta: »Fantom iz opere«, »Jadnici«, »Mamma Mia!«…, pop glazbenici: Adelle, Lianne La Havas, Sam Smith…, stari korejski pop i novi K-pop izvođači: Yoo Jae-ha, Kim Kwang-seok, Yoon Dohyun, SHINee itd., kao i korejska tradicionalna glazba. Slušajući ih spoznala je snagu ​​glazbe.

Odraz samorefleksije

Naslov njezinog debitantskog albuma, »Enlightenment – Solid Waves«, složenica je naziva 2 od 8 skladbi koje su uvrštene na ovo izdanje. Zapravo to su prva djela koja je napisala za ovaj projekt. Naime, nakon što je 2016. diplomirala na koledžu za suvremenu glazbu u Južnoj Koreji, odabrali su je neki od najpoznatijih glazbenih producenata da debitira na projektu koji je sponzorirao KBS, nacionalni televizijski kanal Južne Koreje. Bio je to njezin službeni debi kao pjevačice i odlična prilika da započne svoju karijeru pop pjevačice u Južnoj Koreji. Međutim, znajući da još nešto nedostaje, da nije sve riješeno, nešto zbog čega nije bila sklona tome, odlučila je odbaciti tu priliku i umjesto toga nastaviti studirati glazbu, dublje proniknuti u nju. Zato je odlučila obrazovanje nastaviti u New Yorku.

»Kad sam otišla u New York 2017., nisam znala koju glazbu želim stvarati«, objašnjava. »Iako sam vjerovala da u svakoj osobi na svijetu postoji nešto posebno, nisam znala što je posebno i jedinstveno za svakoga. Jedino što sam znala sigurno bilo je da ću studirati jazz u New Yorku, i zato su škole na koje sam se prijavila bile usmjerene na jazz. Napuštajući Južnu Koreju imala sam jedan cilj – pronaći svoju jedinstvenost i glas. Na početku svog glazbenog putovanja u NYC-u, bila sam duboko zaljubljena u tradicionalni jazz, učeći slušajući stare ploče i majstore. U školi i vježbaonicama provodila sam prosječno 15 sati dnevno. Prije nego što sam se preselila u SAD svirala sam klavir samo po sluhu, ali sam poslije išla na satove klavira i puno vježbala te sam do kraja prve godine mogla sama sebe pratiti i improvizirati na klaviru. Ali nekoliko godina kasnije upoznala sam se s modernijom vrstom zvuka na njujorškoj jazz sceni. Zaljubila sam se u zvuk i taj duh te sam počela istraživati ​​suvremenu jazz scenu. Proučavala sam zvuk glazbenika koji su mi se sviđali i pokušavala pisati glazbu na temelju skromnog znanja koje sam imala o tom novom senzacionalnom zvuku u koji sam se zaljubila. Željela sam stvoriti nešto svoje; samo s melodijama, zvukovima i harmonijama koje su mi se sviđale. Ali onda sam primijetila da ne mogu pisati svoju ‘izvornu glazbu’ a da bolje ne upoznam sebe i da nisam stvarno dobra u izražavanju svojih osjećaja i priča ovim alatom: glazbom. Opet se postavljalo pitanje: ‘Što je moja posebnost, što je moj glas?’. Prvo pitanje jedva sam čekala riješiti dolaskom u New York. Počela sam kopati po sebi. Pokušala sam shvatiti kakva sam osoba, kakva je moja osobnost, koje ciljeve imam u životu, kakva osoba želim biti, a kakva ne želim biti… Sva ta pitanja samorefleksije pojavila su mi se u tom razdoblju mog života. Otprilike u to vrijeme rođena je koncepcija za projekt ‘Enlightenment – Solid Waves’. Prva pjesma za ovaj album formirana je kao sirova skica glazbe koja se mijenjala i postajala jasnija s vremenom kako sam jačala svoja uvjerenja u ovaj koncept i sebe.«

Povezivanje osjećaja

Oni koji je poznaju mogu zaključiti da glazba June Yun doista jest odraz njezine osobnosti, da svoje osjećaje uspijeva pretočiti u glazbu. »Moja glazba iskrenije govori o mojim osjećajima i meni samoj nego što mogu izreći riječima«, kaže. »Mislim da je glazba duh. Ja sam samo čovjek, ali sam povezana s tim. Glazba koju stvaram i izvodim uključuje osjećaje, sjećanja, priče, utjecaje, nadahnuća, boje, mirise…, sve dijelove onoga što jesam, na potpuno izražajan način. Nisam netko tko se voli puno isticati, više volim biti sa svojim bliskim ljudima i raditi nešto zajedno nego sebe stavljati u prvi plan i voditi. Mislim da moja glazba odražava i taj dio mene. Ovaj album posebno je za ljude koji su bili uz mene u mojim najmračnijim trenucima, za mene samu, i šire, za ljude koji se bore pronaći pozitivnost u svojim životima i pokušavaju se povezati sa svojim pravim ja. Ako nekome, makar i samo jednoj osobi, mogu pomoći da uz ovu glazbu pronađe ono što je tražila, to je sve što trebam i sve što želim.«

To nije lako postići i zato je puno radila na tome, ne samo samostalno nego i tijekom formalnog obrazovanja. »Postoje mnoge stvari koje sam naučila od majstora i učitelja u svom životu«, govori June Yun. »Od svih tehnika i poruka, ako bih morala odabrati jednu stvar koja je do sada bila najkorisnija i najutjecajnija, bila bi to lekcija koju sam imala s dr. Richardom Harperom. On je multiinstrumentalist, skladatelj, glazbeni pedagog i istraživač, koji je nekoć predavao na vokalnom odjelu na New School for Jazz u New Yorku. On je bio glavni profesor na mom studiju na New School. Sve lekcije koje sam imala s njim bile su sjajne, ali najupečatljivija je ona kada smo proučavali odnos između teksta i glazbe. Sjećam se prvog dana kada smo počeli razgovarati o tom konceptu. Imala sam loš dan jer sam imala ispit na drugoj godini i zaboravila sam sve riječi jazz standarda, iako mi se sviđao, jer sam bila nervozna. Pitala sam: ‘Richarde, kako mogu bolje zapamtiti tekstove? Čini mi se da sam toliko nepovezana s njima, da čak ni pjesme koje volim ne mogu dobro zapamtiti. Naime, više se vezujem za melodiju nego za tekst.’ Vodio me kroz filozofski način kako vidjeti blizak odnos određenih riječi i određenih glazbenih nota, određene harmonije i ritma spojenih u pjesmu. Rekao je: ‘Uvijek postoji razlog zašto je baš ova riječ dodijeljena ovoj posebnoj noti.’ Potom je dodao: ‘Uvijek postoji razlog za nešto.’ Tog dana sam shvatila puno toga. Nakon toga počela sam raditi vlastito istraživanje i provoditi praksu usmjerenu prema bliskoj povezanosti riječi i glazbe. Do kraja tog tjedna shvatila sam da je najvažnije ono što povezuje osjećaje koje imamo prema određenoj riječi, određenom zvuku, harmoniji ili ritmu. Kada pišem glazbu, nastojim ostati što tješnje povezana sa svim mogućim elementima, osjećajima, tehnikama, osjetilima i sjećanjima koje imam. To mi omogućuje da budem vjerna onome što stvaram u tom trenutku. S tom sirovom glazbenom idejom mogu pronaći različite načine da ideju razvijem i završim djelo. Kada sam povezana sa svojim pravim ja, postaje prirodno napraviti ono što želim, vrlo jasno i iskreno.«

Svjetlo i tama

U pisanju glazbe vode je razni utjecaji, a način pisanja razvijala je postupno. »Ne postoji poseban način na koji pišem pjesme. Uvijek imam zamisli u glavi, koje mi dolaze na različite načine. Primjerice, melodija koja mi je poslužla za skicu za pjesmu ‘Enlightenment’ kompozicija je koju sam napisala za 15 minuta. U glavi su mi cijeli dan odzvanjala prva 2 takta tog djela, kao da mi nešto žele reći. Sjela sam za klavir i počela slagati note na crtovlju. Nastavila sam pisati frazu po frazu. Na kraju mi ​​je ostala priča i odmah sam uočila smisao i priču ovog djela. Pretpostavljam da se toga dana dogodila neka duhovna stvar i bilo je to gotovo poput čuda koje mi se dogodilo.«

Pritom je uspjela učiniti da njezine pjesme zvuče uvjerljivo. »Na početku mojih skladateljskih dana, kada sam izvodila svoju glazbu, neki slušatelji, koji su bili dobro upoznati s djelovanjem pjevača što pjevaju pjesme s tekstovima, predložili su mi da napišem tekstove ili da napišem zaraznije melodije kako bih privukla više slušatelja«, prisjeća se. »No nisam to željela učiniti. Nisam htjela promijeniti svoja uvjerenja, jer ako odlučim da za neku skladbu nema teksta, to je to što jest. Htjela sam učiniti da glazba govori bez obzira na sve, s ili bez teksta. Naime, iza svega toga postoji razlog i svrha. Jako sam se trudila pronaći točne zvukove, melodije, harmonije i riječi kojima bih objasnila svoju glazbu unutar glazbe. Za ovaj album s 8 skladbi bile su mi potrebne 3 godine. Svaka pjesma koju napišem mora se rušiti, rekonstruirati, mijenjati kako vrijeme prolazi. Dug je put od male zamisli do pjesme koja je potpuna. Kao što bi se neki glazbenici mogli složiti, ne osjećam uvijek da su moje skladbe 100 posto gotove. Mijenjaju se tijekom vremena, izvodimo ih drukčije kako vrijeme prolazi jer se i sami mijenjamo. Ali sve dok su duh, priča i osjećaj prisutni, bit će uvjerljivo.«

June Yun je fascinirana svjetlom, i to na nekoliko razina, ono je za nju izraz nade. Zato čak tri skladbe u svojem nazivu sadrže riječ svjetlo: »Light In Your Eyes«, »Light Cycle« i »Wherever Dark Takes You There Shall Be Ligh«. Naime, jedno od važnih nadahnuća za pisanje skladbi za ovaj album odnos je svjetla i tame. Zato je intenzivno proučavala različite apstraktne forme svjetla i tame. »Svjetlo i tama koegzistiraju«, tvrdi. »Ne zastaju na jednom mjestu, teku, kruže i transformiraju se kako vrijeme prolazi. Značenje ‘svjetla i tame’ može biti vrlo osobno i vrlo ga je teško točno razumjeti ili izravno prevesti, baš kao i osjećaje i emocije. Budući da je to apstraktan pojam, nitko ga drugi ne može točno razumjeti, samo vi to možete spoznati, ako se usudite. Nikad nisam bila jako povezana sa svojim osjećajima, uvijek sam bila sretna osoba u društvu, ugađala ljudima, uvijek tu da saslušam druge. Ignoriranje mojih osjećaja učinilo me nepovezanom sa svojim bićem. Ovaj koncept i projekt omogućili su mi da pronađem i povežem se sa svojim pravim ja i vidim sebe transparentno, što je jedno od najzahvalnijih iskustava koje sam do sada imala u životu. Tek nedavno sam shvatila da pjevam, skladam i stvaram glazbu jer mi treba mjesto gdje ću maksimalno izbaciti osjećaje koje nosim u sebi i izraziti ih. Izraziti ono što ne mogu ni na koji drugi način. Glazba mi je terapija. Trebaju mi ​​razlozi da kažem da tama nije samo ništa. Postoji s razlogom. Tama nije tu samo da vas uništi. Mislim da je tu jer želi da rastete, da odete na bolje mjesto, da budete bolja osoba, da uronite u bolje svjetlo.«

Sirova ljepota

Mentalna stanja u određenom razdoblju također utječu na njezino pisanje glazbe i nastupe. »Pokušavam biti stalno povezana sa svime što čini moje biće«, tvrdi. »Dakle, da, teško je kontrolirati osjećaje ili stres prema nečemu na nastupima ili tijekom skladanja. Ipak, mislim da je na svakoj osobi odluka hoće li to izraziti u punoj mjeri ili prikriti. Ne samo u umjetničkom okruženju, također i u svakodnevnom životu. Ponekad vaša odluka pomaže umjetnosti, a ponekad joj šteti. Neki ljudi su stvarno dobri u tome, a neki nisu. Uglavnom sam ozbiljna osoba, puno razmišljam i pokušavam dublje kopati po detaljima pa su moji osjećaji i misli komplicirani. Ali to mi je samo pomoglo u stvaranju glazbe i dodalo bogatstvo i složenost, jer vjerujem da mnogi slušatelji jazza traže dubinu.«

June Yun je u potrazi za dubinom od samih početaka bavljenja glazbom. Primjerice, klasičnim pjevanjem počela se baviti s 13 godina. »Prije toga sam ‘samo pjevala’, rekla bih«, prisjeća se. »Uvijek sam bila vješta u oponašanju. Moja bi se mama uvijek čudila kako sam pokupila naglaske u jezicima, primjerice škotske naglaske i dijalekte u Velikoj Britaniji, kako sam oponašala zvukove glazbala, a ponekad čak i zvukove životinja! Uvijek sam bila uključena u neku vrstu zbora i znala sam pjevati uz LP ploče koje mi je puštao moj tata: Maria Callas, ABBA, ‘Fantom iz opere’… Kad sam imala 13 godina, moj me je tata pitao želim li pohađati satove pjevanja, vjerojatno zato što sam ionako previše pjevala kod kuće i njega je to živciralo – to je šala (smijeh). Odlazila sam kod učiteljice klasičnog pjevanja na satove oko 6 mjeseci, nakon čega je mom tati rekla da imam jedinstven glas i preporučila mi da se okušam i u pop i kazališnom pjevanju. Nastavila sam pohađati satove klasičnog pjevanja, ali sam počela pohađati i satove za suvremenu, pop glazbu i također sam se upisala u program glazbenog kazališta u školi. Počela sam ići na sate jazz pjevanja samo godinu dana prije audicije za fakultete u New Yorku.«

Jedan od važnijih aspekata djelovanja June Yun je improvizacija. »Za mene je tehnički izraz improvizacije svijet prakse i iskrenosti prema sebi te želje za učenjem«, govori. »Postoji mnogo ‘tehnika’ koje treba istražiti. Naravno da se morate upoznati s tim alatima da biste projicirali što god želite dok improvizirate. Ali ono što je meni najvažniji aspekt improvizacije, prilično je daleko od ‘tehnike’. Opet, to je povezanost sa samim sobom, ali i povezanost s ljudima s kojima svirate i ugođajem koji vas okružuje. Kao prvo, pokušavam biti potpuno prisutna u tom trenutku i biti svjesna. Drugo, trudim se ne previše izvoditi i radije slušati, prikupljati zamisli iz onoga što bend svira, a zatim odgovarati. Na kraju, ali ne i najmanje važno, nastojim u potpunosti vjerovati glazbenicima s kojima sviram. Znam da će me pridržati kad padnem, a nenamjerne greške se događaju.«

Improvizacija je jedan od najintrigantnijih fenomena u jazz glazbi. Svaki glazbenik objašnjava je na svoj način. »Postoje neke stvari koje ne možete objasniti riječima«, tvrdi. »Ljepota improvizacije sa zvukom, glazbom, scatom, je u tome što možete birati hoćete li se izraziti riječima ili bez njih. Improviziranje je za mene izvrstan alat za otpuštanje nečega bez previše razmišljanja i stvaranja. Kada su riječi uključene, one imaju puno veću snagu, namjeru, značenja, kontekst i također uključuju puno razmišljanja. Improviziranje bez riječi je prava sirova ljepota vlastitog glasa koja dolazi izravno iz vašeg srca.«

Ciklus pozitivnosti

Osim toga, izravno iz njezinog srca dolazi njezin anđeoski glas, zvuk, kao i profinjen pristup, glazbena elegancija. Ona uspijeva spojiti nježne, a u isto vrijeme snažne izvedbe koje se oslanjaju na melodiju, iz kojih zaključujemo da u glazbi voli mir i opuštenost. »Haha anđeoski!«, nasmijala se. »Hvala, to je veliki kompliment. Mislim da klasični trening pomaže što se tiče tehnike! U smislu interpretacije i izvedbe, jazz i glazbeni teatar pomažu. Ali trebalo je vremena da spojim sve utjecaje koji su me obuzeli. Morala sam ponovo učiti i analizirati samu sebe kako bih spoznala što mogu, a što ne ili za što sam trebala više vježbati. A onda… Samo sam te vještine trebala povezati sa svojim mislima, osjećajima i pričama. Elegancija? Nisam razmišljala o tome… Ali da, profinjenost mi je važna jer je povezana sa shvaćanjem dubine i ozbiljnosti. Također mislim da je dinamika sve. Moje partiture su prilično krute, gotovo sve je napisano na njima: upute, dinamičke oznake, fusnote koje objašnjavaju pozadine pjesama. To su smjernice, i meni i glazbenicima koji sviraju moju glazbu. Tako radim zato što sam ja napisala glazbu i vjerujem u značenje ugrađeno u glazbu. Ne moram ni razmišljati trebam li biti moćna ili nježna ili ne, zato što je to jezik koji lijepo zvuči: rečenica, izjava, izraz koji može značiti bilo što, ovisno o vašim iskustvima, i usko je povezan s osjećajima. Može doći iz svih smjerova. Iz vaših sjećanja, vaših osjećaja, vaših misli… Osobno je, ali također se može podijeliti. Možda se moje izvedbe doimaju opuštenima zato što se većinu vremena u stvarnom životu ne mogu opustiti (smijeh). Jako sam stroga prema sebi, a glazba me opušta i izvlači mirni dio mene. To jednostavno dolazi prirodno s porukom koju pokušavam pjevati u tom trenutku. To dolazi i od ljudi s kojima sviram na pozornici, pokušavam s njima komunicirati dinamiku i intenzitet.«

Na snimanju ovog albuma June Yun je poželjela komunicirati s prijateljima, glazbenicima istog senzibiliteta: klaviristom Shaijem Maestrom, basistom Kanoom Mendenhallom, bubnjarom Jongkukom Kimom, vibrafonistom Vidom Jamnikom, gitaristom Bradom Kangom i alt-saksofonistom Nicolom Caminitijem.

»Osjećala sam potrebu da mi moji melodičari budu dobri prijatelji«, govori. »Željela sam pjevati melodije zajedno s njima. Poznajem ih i dugo sviram s njima. Ništa nije bolje od dobrog prijateljstva i vremena provedenog zajedno. Glazbenici s kojima sviram za mene su posebni. Zbog njih sam se osjećala kao – ako ću snimiti ovu glazbu, to jednostavno mora biti s njima. Svi su oni majstori razumijevanja skladateljeve namjere i projiciranja iste svojim muziciranjem. Shai posebno, on je jedno od najvećih nadahnuća u ovom projektu i mnogim mojim skladbama. Posebno volim surađivati s pijanistima jer jako volim to glazbalao i skladam uz njega. Volim kad Vid svira vibrafon na mojim skladbama, jer mi se sviđa kako njegov vibrafon zvuči prevlačeći mekani sloj preko mog glasa. Volim surađivati s glazbenicima koji me nadahnjuju i drže motiviranom, koji su iskreni, ljubazni, pažljivi i vjerni sebi, jer ti ljudi ne osuđuju druge nego sami sebe, a mislim da je samorefleksija ključ svega. Što je još važnije, volim one koji su istinski dobri ljudi, jer to mi je najvažnije. Oni su svjetlo koje me drži. Prvo – dobri ljudi stvaraju dobru glazbu, a dobra glazba stvara dobre ljude. Drugo – zajednica je ključ svake umjetnosti, društva i kulture. Ciklus pozitivnosti, davanja i svjetlosti. Posljednje, ali ne i najmanje važno – glazba je moć, umjetnost je moć. Moramo je koristiti promišljeno i pažljivo, jer može promijeniti živote, povijest i svijet.«