U sklopu novog riječkog mini-festivala suvremenog plesa Port of Dance koji je nedavno završio, Rijeka je imala prilike ugostiti veliko ime europske i svjetske plesne scene. Rođena u Los Angelesu, a živi i radi u Njemačkoj – Joy Alpuerto Ritter 37-godišnja je plesačica filipinskih korijena koja, sintetizirajući elemente svega onoga što je kroz svoj rad i plesnu praksu usvojila, vješto gradi svoj plesni izričaj.

Dakako, treba naglasiti da se malo tko od plesača može pohvaliti uspjesima i internacionalnim suradnjama s velikim imenima kao što su – Florence and the Machine, zatim veliko koreografsko ime Akram Khan te, možda nekima najupečatljivije, ono Michaela Jacksona i turneje »The Immortal« u čast pokojnoga kralja popa.

Predstava »Babae«

Upravo zato, odlučili smo doznati više o ovoj plesačici i koreografkinji za koju ćete sigurno još mnogo puta čuti. Pojavnošću i ekspresijom, ona zaista i ostvaruje u potpunosti značenje engleske riječi ‘joy’, što je ujedno i njezino ime. Pristupačna, vedra duha i nasmijana, Joy je jedna od onih osoba koja će vam, iako je ne znate, uljepšati dan, samo zbog ugodna razgovora, otvorenosti te uvažavanja sugovornika. Ova plesačica svjetskog kalibra i nadasve mlađahnog izgleda, predstavila se riječkoj publici zanimljivom i impresivnom scenskom izvedbom »Babae«.

Mnogima se taj ples mogao činiti nesvakidašnjim, prvenstveno zbog teškog zvuka i samog pokreta, a radi se o suvremenome plesu koji podrazumijeva fluidnost pokreta, izražajnost tijela i facijalne ekspresije. Takvo jedinstvo tijela i pokreta, jasno je, podrazumijeva iskusnog i vrlo talentiranog plesača, onog čije shvaćanje plesa nadilazi uobičajeno i puko shvaćanje plesa kao samo pokreta.

Kako je i sama pojasnila, Alpuerto Ritter u ovome plesu stavlja naglasak na figuru žene. Elemente ženstvenosti samo djelomično obrađuje kroz shvaćanje i prikaz žene djelomično uzet iz onoga dijela povijesti koji je (re)prezentirao žene kao vještice. Štoviše, sama riječ ‘babae’ na tagaloškom, odnosno filipinskom, znači žena, a govoreći o »vještičjim« signalima, zapravo govorimo o svojevrsnom spiritualnom dijalogu ženskoga bića s vlastima.

Joy Alpuerto
Foto Marko Gracin

Iako akcentirajući određene ranjivosti jedne žene, ples je zapravo slavlje ženstvenosti i žene kroz mijene vanjskih i unutrašnjih sila. U povodu njenog predstavljanja riječkoj publici i gostovanja u Rijeci u sklopu EPK 2020, imali smo priliku i čast razgovarati s ovom iznimnom plesačicom svjetskog kalibra te napraviti presjek njezine bogate karijere.

Utjecaj Michaela Jacksona

Poveznica Los Angeles – Njemačka – Filipini?

– Roditelji su rođeni na Filipinima, pa otuda filipinski korijeni. Rođena sam u Los Angelesu, a odrasla sam u Njemačkoj gdje sam i dovršila svoje plesno obrazovanje. Većina moje obitelji živi u Los Angelesu, a ja, iako živim i radim većinom u Njemačkoj, zbog posla mnogo putujem. Trenutno živim u Berlinu, no kao dijete živjela sam u Freiburgu, manjem gradu koji je potpuna suprotnost Los Angelesu ili pak Berlinu.

Kada je počela priča s plesom i kad se dogodio »plesni trenutak«, nazovimo ga tako?

– Skromne mogućnosti njemačkog gradića Freiburga potaknule su me da se počnem baviti plesom te da budem fokusirana na njega. Moji prvi počeci bili su zapravo baletni, u manjoj baletnoj školi. Inače su i moji roditelji plesači, a od majke sam naučila filipinski folklorni ples. Počela sam plesati vrlo rano, još u dobi od 5 godina. Uvijek sam bila nemirna, brza, skakala sam i plesala uokolo, pa je zapravo ples bio neki prirodan razvoj događaja.

Kakav je bio stav Vaše obitelji glede plesa i jesu li Vas podržavali?

– Moja obitelj imala je pozitivan stav ne samo u pogledu plesa, već i mojih želja generalno te su me uvijek podržavali u mojim plesnim nastojanjima, posebice iz razloga što su oni zapravo par koji je i spojio ples. Osim obitelji, i učitelj baleta me podržavao; on me je zapravo uvijek gurao dalje. Moguće da je vidio nešto u meni, a svoj entuzijazam i motivaciju glede daljnjeg usmjeravanja mene na mome plesnom putu prenio je i na roditelje. Osim toga, htjela bih reći da je velik utjecaj na mene imao Michael Jackson koji je bio na vrhuncu slave u vrijeme kad sam bila dijete, tako da sam inspiraciju dobila gledajući njegove MTV nastupe te upijajući njegove brze i artikulirane plesne pokrete.

U Vašem radu doticali ste se s raznim vrstama plesa, od jazza, hip-hopa, filipinskog narodnog plesa, breakdancea, pa sve do voguinga. Smatrate li da je neki od tih plesnih stilova najviše pomogao u formiranju Vas kao plesačice? Možda onaj prvi, balet?

– Pogled na to mijenja se s godinama i s iskustvom. U trenutku kad sam se bavila određenim stilom i njegovim tehnikama, tada mi je on bio najbitniji i bila sam uvijek fokusirana. Prvo se radilo o baletu, zatim hip-hopu, modernom plesu i urbanom pop plesu te voguingu. Upravo svi ti stilovi i tehnike sa svojim posebnostima pružili su mi fleksibilnost i mogućnost izgradnje svojevrsnog vlastitog plesnog rječnika kojim zaokružujem svoj plesni izričaj. Ipak, balet mi je dao bazu i tehniku te mi je pružio znanje o prostornoj koordinaciji i mogućnostima muskulature. Moderni ples ipak je više usmjeren na kreativnost, no sve vrste plesa čine vrijedno iskustvo i plesno znanje.

Cirque du Soleil i »The Immortal«

Sjećate li se možda u kojoj dobi ste prešli s jedne na drugu vrstu plesa?

– Ta se promjena dogodila nakon baletne škole, u dobi od 21 godine kad sam htjela isprobati nešto novo i na neki način protresti ponekad krute okvire baletnog obrazovanja. Osim toga, po prirodi sam osoba koja voli promjene i izazove, pa je i to bio dodatan razlog zašto sam se okušala u više plesnih stilova. Na plesnim natjecanjima na koja sam odlazila imala sam prilike vidjeti izvrsne plesače te različite plesne stilove, što me također dodatno inspiriralo i potaknulo da pokušam nešto novo.

Kako se dogodio Cirque du Soleil i turneja »The Immortal«?

– Cirque du Soleil priča započela je 2011. godine nakon prijave na audiciji u Parizu, a trajala je dvije godine. Prije toga bila sam dio predstave »Beatles« u Las Vegasu, na koju sam se također prijavila te u konačnici i dobila posao. Odlučila sam prekinuti tu priču, iako je zarada bila i više nego dobra, no htjela sam biti dio nečeg kreativnijeg te sudjelovati u stvaranju nečega. Za
Cirque du Soleil prijavila sam se na prijedlog ljudi zaslužnih za »Beatles show«. »The Immortal« je bio tip predstave stvoren za velike dvorane i arene, s mnogo likova, efekata, akrobacija te s hologramom Michaela Jacksona.

Suradnja s Akramom Khanom

Kako se dogodila suradnja s velikim Akramom Khanom? Što Vam je ona donijela?

– Ta suradnja dogodila se neposredno nakon turneje »The Immortal«, prvenstveno zbog moje želje za izazovom, no i želje da proširim shvaćanje plesa i same kreativnosti. Takvo što bilo mi je potrebno nakon velike Michael Jakson turneje u kojoj sam naučila biti brza i učinkovita, plesati ispred velikog auditorijuma, no takav koncept znači i smanjene kreativne mogućnosti. Nakon što sam prošla Akramovu audiciju, ranije sam napustila predstavu »The Immortal«.

U radu s Khanom na neki sam se način vratila svojim korijenima, to jest filipinskom narodnom plesu koji zapravo i nema neke sličnosti s kathakom, formom indijskog klasičnog plesa, koji prakticira Khan. Ono što oboje zajedničko imaju jesu priča i dubina. Kathak ima mnogo artikuliranih pokreta rukama, u suštini je spiritualan, uključuje poigravanje ritamskim obrascima, a ima i ‘martial arts’ elemente. Baš zbog potonjeg, fizička spremnost i kondicija bitne su stavke tog plesa.

Kathak je više od plesa; složen je, ima priču te razrađenu dramaturgiju. Iskustvo s kathakom svakako mi je pomoglo u nadogradnji vlastitog plesnog izričaja te dramaturške osnove. Kathak je ples koji uvijek ostavlja prostora za poniranje u dubinu, stoga i nakon 200 plesnih izvedbi postoje elementi na kojima se može raditi. Ono što mi se najviše sviđa kod Akrama jest činjenica što svoj pristup gradi na postojećim kvalitetama nekog plesača koje on ne pokušava zatomiti. Prethodno znanje, iskustvo i tehnike tog plesača u kombinaciji s Akramovim pristupom dobivaju jednu novu dimenziju.

Postoji li neki trenutak koji smatrate krucijalnim ili posebnim u Vašoj karijeri i radu?

– Svakako je to iskustvo rada s Akramom. Njegov pristup omogućio mi je emocionalno povezivanje s likom koji sam u određenom trenutku trebala utjeloviti, a kroz rad s njime uspjela sam se vratiti svojim korijenima te dati jednu novu dimenziju vlastitoj spiritualnosti. Kao poseban trenutak izdvojila bih nominaciju na UK National Dance Awards iz 2016. za najbolju plesačicu, no ne zbog same nominacije, već zbog iskustva i kompleksnosti uloge koju sam tumačila i za koju sam bila nominirana.

Važnost plesa

Kako biste opisali svoj pristup plesu i radu na plesnim tehnikama?

– Moj pristup temelji se djelomično na spiritualnosti te se volim poigravati s muško-ženskom energijom i s prelascima u razna stanja. Poigravam se i s elementima stilova i tehnika – hip-hopa, modernog plesa, baleta, a tu su i elementi voguinga. Moj koreografski potpis kombinacija je mojeg plesnog iskustva i znanja koje imam, a naglasak je na kvaliteti plesne tehnike.

Zašto je ples bitan?

– Ljudi bi trebali osvijestiti činjenicu o važnosti plesa jer utječe na fizički izgled i zdravlje, no jednako tako i na mentalno zdravlje, posebice danas kad se ljudi manje kreću i kad provode previše vremena ispred ekrana. Ples je povezan i s kulturom, jer recimo u Njemačkoj ljudi ne plešu previše niti se previše bave plesom, dok na Filipinima svi plešu ili pak pjevaju. Ples je važan za korištenje vlastitog tijela u smislu povezivanja tijela s dušom. Zato ga treba više promovirati, jer ples nije rezerviran samo za profesionalne plesače, već za ljude. Svatko ima priliku baviti se plesom. Poruka svima: uključite glazbu i pokušajte plesati, kako god, samo plešite i slavite ples.

Što biste poručili mladim i perspektivnim plesačima?

– Ključ za uspjeh su upornost i posvećenost, jer nije bitno koliko si talentiran, već koliko daješ od sebe i trudiš se. Jedino tako može se postići izvrsnost i kvaliteta u plesu, ali i u nečemu drugome.