Sada već tradicionalno, po 18. put, Ljetna pozornica i Vila Antonio u Opatiji bit će mjesto održavanja Liburnia Film Festivala, festivala hrvatskog dokumentarnog filma, i to od 24. do 28. kolovoza ove godine.

LFF je najstariji festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i jedini festival koji prikazuje recentne hrvatske dokumentarce. Organizator festivala je udruga Liburnia Film Festival iz Rijeke, suorganizator je Restart iz Zagreba, dok su partneri riječka udruga Delta i Festival Opatija. Prijatelji festivala su riječka udruga Filmaktiv, Institut dokumentarnog filma (IDF) iz Praga, Balkan Documentary Centar iz Sofije i Balkan Distribution Network.

U razgovoru s izvršnom direktoricom Jelenom Androić doznali smo ponešto o ovogodišnjem izdanju festivala, počecima festivala te o ponekim planovima za buduća izdanja festivala koji sve više dobiva na značaju i sve je posjećeniji.

Koje su posebnosti ovogodišnjeg izdanja festivala?

– Ove godine naš festival slavi 18 godina postojanja te smo ovogodišnje izdanje posvetili »Stanju pripravnosti« kao našem posebnom programu. Festival će trajati pet dana. Prvi put imamo međunarodni filmski program koji nije u konkurenciji, ali je dio projekta Rijeka 2020 Europske prijestolnice kulture. U konkurenciji je 21 film, od kojih čak deset ima svjetsku, hrvatsku ili festivalsku premjeru. Također, posebno nam je drago što je među prijavama, kojih je bilo devedesetak, nešto više od deset s područja Primorsko-goranske županije, što pokazuje motivatorsku ulogu Liburnia Film Festivala, što je izuzetno bitno za sam festival i hrvatski dokumentarni film uopće.

Putujuće kino

Kakav je to program »Stanje pripravnosti«?

– »Stanje pripravnosti« međunarodni je kulturni program koji uključuje šest dokumentarnih filmova koji su fokusirani na problem desnog političkog ekstremizma koji se javlja diljem Europe. Osim razgovora s redateljima, »Stanje pripravnosti« uključivat će i predavanje te okrugli stol o nacionalizmima i raznim pokretima koji za cilj imaju urušavanje pluralizma i temeljnih civilizacijskih vrijednosti. »Stanje pripravnosti« obuhvaća dokumentarce koji bilježe ekstreme političke sadašnjosti u Europi. Prikazivanjem filmova takve tematike dajemo više prostora temama koje su već prisutne, stavljamo ih u fokus i dajemo im prostora za dodatne rasprave i promišljanja.

Imate i »Slučajno kino«, što je to točno?

– „Slučajno kino“ projekcije su filmova koje donosimo na neočekivane lokacije u Rijeci.  Ovogodišnje »Slučajno kino« bilo je u riječkoj Vodovodnoj ulici, u jednom dvorištu, a sklopu događanja »U Harteru na Kvarteru: Vodovodna«. Prikazala su se dva dokumentarca poznata s LFF-a iz 2017. godine: »Pijana ulica« redatelja Marina Lukanovića i »Žene, žene, žene« redateljice Nikice Zdunić. Isto tako, LFF je u suradnji s udrugom »Gomirje u srcu 1599« i programskim pravcem 27 susjedstava Rijeke 2020 – EPK organizirao druženje na nogometnom igralištu kraj rijeke Dobre. Prikazan je film »Susjedi« Tomislava Žaje, koji je prošle godine na LFF-u osvojio nagradu za najbolju fotografiju te film Gorana Devića »Na vodi«, koji je iste godine osvojio nagradu za najbolju režiju i dizajn zvuka.

Kako je uopće ovaj festival koji ove godine bilježi 18 godina postojanja započeo?

– Prvotno se festival prikazivao u Ičićima u lučici za najviše dvadesetak ljudi koji su htjeli pogledati dokumentarne filmove. Na istome se mjestu festival održavao više godina, no s vremenom, kako se publika povećavala, morali smo tu lučicu zamijeniti prostorom većeg kapaciteta, pa se zato se festival počeo održavati na Ljetnoj pozornici u Opatiji.
Već u počecima festival je više bio mjesto sastajanja i druženja, negoli neko ozbiljno mjesto gledanja filmova. Ljudi su se tako na samom izmaku ljetnih praznika, prije početka nove školske godine i nadolazećih obaveza, rado sastajali i družili uz projekcije filmova. S godinama se program nadograđivao, a broj filmova se povećavao.

Sve veći

Koje su godine ključne za stasanje festivala kakav je i danas?

– U 2008. godini napravljen je prvi veći iskorak kada je Oliver Sertić postao selektor festivala te direktor, a to je i danas, dok sam ja izvršna direktorica. Oliver Sertić inače je iz produkcije kuće Restart iz Zagreba koja je u međuvremenu također izrasla u kuću koja ima svoju vlastitu produkciju i distribuciju dokumentarnih filmova. Od te godine, LFF je krenuo u klasičnom festivalskom smjeru.
Godine 2012., kada je festival slavio 10 godina, počela sam raditi kao PR, a iste godine festival je imao veći program koji je retrospektivno prikazivao pobjedničke filmove festivala, a projekcije su bile u Ičićima i u Rijeci.

Godine 2013. uveli smo nagrade za najbolju režiju, montažu, kameru, dizajn zvuka, najbolji regionalni film, a to je bitno, jer u Hrvatskoj ne postoji festival na kojem se nagrađuju i ljudi iza scene dokumentarnog filma. Tim nagradama ističe se cjelokupni sastav koji radi na dokumentarnom filmu i zaslužan je za njega, pa tako u prvi plan zapravo dolazi cjelokupna produkcija nekog filma. Iste je godina festival prešao s četiri na pet dana održavanja.

Godina 2016. je prijelomna, jer je tada festival nadrasao prostorne kapacitete Ičića, koji nije mogao primiti veliki broj posjetitelja, pa se nije mogao ni održati cjelodnevni program koji smo zamislili. Iste godine bismo mogli reći da se promijenio i sam karakter festivala, jer ljudi više nisu doživljavali filmove kao popratni dio festivala na koji su se došli družiti, već je sve više posjetitelja počelo dolaziti baš zbog filmova.

Snimaju li se dokumentarni filmovi u Hrvatskoj više nego prije? Kad je hrvatski dokumentarni film dobio na važnosti?

– Hrvatski dokumentarni film dobio je na važnosti u trenutku kad je Hrvatski audiovizualni centar počeo značajnije sufinancirati projekte, a to se odrazilo i na činjenicu da su naši dokumentarni filmovi postali prepoznatljivi na raznim međunarodnim festivalima na kojima su počeli dobivati nagrade. Naravno, to je imalo utjecaj i na povećavanje programa LFF-a, broj kvalitetnih dokumentarnih filmova, a u konačnici i na stasanje LFF-a kakav je i danas.

Regionalni film

Dodatna profesionalizacija LFF-a dogodila se premještanjem lokacije održavanje festivala u Opatiju, čija Ljetna pozonica ima savršene pojekcijske uvjete, zvuk, veliko platno i mirno okruženje, stoga gledatelji mogu imati potpun dožvljaj uživanja u filmovima na otvorenome. Sam program podebljali smo i dodali moderirane razgovore u poslijepodnevnim satima, s onim autorima čiji su filmovi prikazani. Isto tako, imamo okrugle stolove i razne tematske diskusije što je vrlo posjećeno, a i sami autori rado sudjeluju u tim programima i aktivnostima.

Kakve filmove gledatelji imaju prilike vidjeti na festivalu? Po kojem principu je neki film odabran za sudjelovanje na LFF-u?

– Filmovi su birani po nekom ključu, a ključ je više-manje isti. Uvijek se radi o ostvarenjima koja su kreativna ili prikazuju neke nove tendencije. Zato se daje prilika i novim autorima i autoricama, osim onim već poznatih, tako da svi imaju jednaku priliku za predstavljanjem sebe i svojega rada. Svi filmovi obrađuju ključna pitanja i imaju određeni kritički odmak. Društveno su angažirani, socijalno osjetljivi i nose priče s margina društva u kojem živimo.

Koji su planovi za buduća izdanja festivala?

– Što se programa tiče, razmišljamo o uvođenju posebnog programa, tematskog ili međunarodnog, no svakako je fokus i dalje na hrvatskim dokumentarnim filmovima. Razmišljamo i o programu regionalnih filmova, no ovisi o tome hoćemo li dobiti financijska sredstva. Htjeli bismo posebnim tematskim blokovima i programima otvarati neke nove teme od društvenog značaja. Problem je je što smo ograničeni prostorom Ljetne pozornice i što nemamo nekog većeg ili drugog dodatnog prostora. Projekcije mogu početi jedino navečer kada pada mrak, pa tu otežavajuću okolnost nadoknađujemo popodnevnim programom u Vili Antonio na kojem je sve više zainteresirane publike, poglavimo opatijske i riječke, a zanimljivo je i da sve više ljudi dolazi i iz Zagreba i okolice ciljano na festival, što nas posebno veseli.