U okviru Pulskog kulturnog ljeta na manifestaciji Jazz Waves 8. srpnja u Malom rimskom kazalištu u Puli nastupit će trio pijanista i skladatelja Gonzala Rubalcabe, kubanskog glazbenika svjetskoga glasa koji je karijeru ostvario u SAD-u.

Trostruki dobitnik nagrade Grammy, klasično obrazovan glazbenik, Gonzalo Rubalcaba rođen je 1963. u Havani, na Kubi, u glazbeničkoj obitelji. Nakon uspješne karijere koju je ostvario na Kubi, nastavio ju je razvijati u SAD-u. Jedan je od najznačajnijih jazz klavirista mlađeg naraštaja. Nadahnjivao se glazbom slavnih jazz klavirista poput Theloniousa Monka, Buda Powella i Oscara Petersona, ali i drugih jazz instrumentalista, primjerice Charlieja Parkera, Dizzyja Gillespiea i Arta Blakeyja. Gonzalo Rubalcaba je nastupao u najpoznatijim svjetskim jazz klubovima, festivalima i koncertnim dvoranama, primjerice u Lincoln Centru, Hollywood Bowlu ili Carnegie Hallu. Surađivao je s glasovitim džezistima poput Dizzyja Gillespiea, Rona Cartera, Pata Martina, Charlieja Hadena, Paula Motiana, Jacka DeJohnettea… Vodi i vlastite skupine, s kojima je snimio četrdesetak albuma, mnoge za legendarnu diskografsku kuću Blue Notes Records. Neki od njih proglašavani su najboljim jazz albumima godine. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada. Najzaslužniji u promociji Gonzala Rubalcabe bio je slavni trubač Dizzy Gillespie. Osim što mu je ponudio da svira s njim, Gillespie je diljem svijeta pronosio glas o ovom fantastičnom kubanskom pijanistu.

Preobražaj glazbe

Rubalcaba je poznat po spontanim glazbenim konverzacijama koje ostvaruje sa svojim suradnicima na pozornici. Tako je i u programu Turning Point koji ostvaruje s glazbenicima u triju s kojim će nastupiti u Puli. Uz njega svirat će također ugledni glazbenici: kontrabasist Matt Brewer i bubnjar Ernesto Simpson. »Trudimo se svirati glazbu na razini na kojoj možemo spojiti tradiciju, skladanje, nastupe na koncertima, različite vještine, improvizaciju i sve što o njoj znamo«, rekao je. »Glavni razlozi za naše zajedničko djelovanje su poštovanje koje osjećamo jedni prema drugima i radost zajedničkog muziciranja, ushit koji svake večeri u nama izaziva izlazak na pozornicu kako bismo skupa zasvirali.«

I nakon četiri desetljeća, koliko nastupa profesionalno, u Rubalcabi i danas plamti žar koji podgrijava njegovu strast prema glazbi. »Kad govorimo o glazbi općenito, govorimo o snu«, tvrdi. »Zato smo i dalje zaljubljeni u to što radimo. Zbog toga se ujutro budimo i vjerujemo da moramo i dalje raditi, pripremati se, uvježbavati, tragati, održavati probe, skladati… To nas drži na životu. Održava privid da možemo preobraziti glazbu i poručiti ljudima da je u životu kroz glazbu sve moguće. To je ono što znamo raditi. Takvu energiju odašiljemo s pozornice. Bez te energije, bez te moći, ne možete izvoditi glazbu.«

Rubalcaba u svojem glazbenom iskazu uspješno spaja jazz s klasičnom i kubanskom tradicijom. Karakteristično je to za njegove izvedbe vlastitih djela, skladbi kubanskih autora, ali i jazz standarda. U svoj je repertoar, osim vlastitih, uvrstio skladbe raznih autora, nerijetko svojih suradnika, ali i poznatih skladatelja raznih žanrova, od klasičara, preko jazz do pop glazbenika. Među njima su i Beatlesi. Jedan je od glazbenika koji su popularizirali kubansku glazbu i pomogao njezinoj popularizaciji u svijetu. »Kuba je zemlja s bogatom glazbenom tradicijom, poviješću, raznim žanrovima«, objašnjava. »Kubanska se glazba zasniva na mnogobrojnim stilovima, različitim ritmovima, glazbenim vrstama. Upravo se zato osjećamo blagoslovljeni što svaki dan izvodimo, ne samo prije skladanu glazbu, već i autorsku, te da je stalno nadograđujemo svime čega se sjećamo iz mladosti, obiteljskog doma, susjedstva, radija, televizije…«

Za njegovo je stvaralaštvo važna upravo glazba koju je slušao u mladosti. »U to nam je doba sve bilo važno, a i dalje to nosimo sa sobom«, napominje. »Svaki se dan šalimo, komentiramo različite pjesme, ritmove i bendove koje smo upravo čuli na radiju ili vidjeli na televiziji. Ti su aspekti prisutni u našoj glazbi.«

Opsjednut bubnjevima

Kubanska je glazba, pa tako i Rubalcabina, bogata, raznolika i podložna spajanju s drugim glazbenim idiomima. »Kuba je vrlo otvorena zemlja u smislu kreativnosti«, kaže. »Prihvaćamo sve što bi moglo obogatiti našu kulturu. Ne držimo se slijepo i isključivo prošlosti. Trudimo se tu prošlost povezati s najsuvremenijim načinom muziciranja. Tako nije samo na području glazbe nego i slikarstva, plesa, filma, svega što ima veze s umjetničkim stvaralaštvom. Danzon, son, guaguanco, guaracha, bolero, rumba – toliko je stilova kubanske glazbe, a oni su uvijek otvoreni, vrata su uvijek otvorena za povezivanje, primjerice s jazzom. Upravo je zato uvijek fluidna svaka nakana, svaki projekt, svaka zamisao da se kubanska glazba poveže sa sjevernoameričkom. Ništa ne moramo spajati, ništa ne moramo činiti na silu. Nijedan aspekt glazbe ne moramo na silu spajati, ali spajanje s američkom glazbom, kako bismo stvorili nešto fluidno i uravnoteženo, uvijek je dobrodošlo. Uzmimo za primjer danzon, prema mojem mišljenju jedan od najprofinjenijih i najambicioznijih stilova kubanske glazbe. Ima izrazito europska obilježja jer se razvio iz francuskih i engleskih plesova, a ipak, početkom dvadesetog stoljeća prerastao je u posve autentičnu vrstu kubanske glazbe. Čuju se harmonije karakteristične za jazz i melodije karakteristične za europsku glazbu. Ritam je pak crnački, što je rezultat afričkih utjecaja. Istodobno djeluje mnogo čimbenika.

Svaki egzistira unutar vlastitog prostora, a istodobno se svi s lakoćom međusobno prožimaju. Na repertoaru imam jednu takvu skladbu, ‘El Cadete’, koju je početkom 20. stoljeća skladao moj djed, a izvodim je u stilu danzona. Bez problema možete ubacivati što god želite a da se ne izgubi esencija tog stila, te glazbe. Veza se ne prekida. Od početka do kraja osjećam povezanost s takvom glazbom, no mogu dodavati harmonije i biti vrlo ambiciozan, ponajviše harmonijski. Izvodim i skladbu ‘Salt Peanuts’ Dizzyja Gillespiea, ali u vlastitom aranžmanu. Sviram je u izrazito brzom tempu. U mojoj izvedbi ona poprima karakter conge i rumbe, silno popularanih glazbenih stilova na Kubi. To funkcionira besprijekorno. U tom trenutku publici ne nedostaje bebop, odnosno nemaju dojam da vodim ‘Salt Peanuts’ u nekom drugom smjeru. Vidim to po njihovoj reakciji dok izvodimo tu skladbu.«

Rubalcaba dobro razumije suštinu kubanske glazbe, posebice njezinog ritmičkog koncepta. Između ostalog, u tome mu pomaže i iskustvo koje je stekao i kao bubnjar i udaraljkaš. »To mi svakako pomaže«, tvrdi. »Bio sam opsjednut bubnjevima. Bubnjevi su mi bili prvo glazbalo, prije klavira. Udaraljkaš sam postao još dok sam bio dijete. To je uobičajeno kod kubanske djece koja imaju urođenu sposobnost sviranja udaraljkaških glazbala. Na Kubi to često možemo vidjeti. Želio sam čim brže napredovati pa sam odlučio krenuti u glazbenu školu, na odjel za udaraljke, no to nisam mogao jer nisam bio dovoljno star. Zato su mi ponudili da učim svirati violinu ili klavir. Na to nisam pristao pa me mama zamolila da razmislim o klaviru. Rekla je: ‘Znam da ti se klavir ne sviđa, ali možeš učiti svirati klavir do četvrtog ili petog razreda, a tada ćeš biti spreman, imat ćeš osam godina i moći ćeš upisati odjel za udaraljke. Osim toga, bilo bi dobro da stekneš iskustvo sviranja klavira, jer možda u budućnosti, ako ćeš htjeti skladati, a za to je potrebno dobro poznavanje harmonija, imat ćeš jasnu predodžbu kako stvarati glazbu u smislu aranžmana ili bilo čega drugog. Klavir će ti tada biti sredstvo koje će ti puno pomoći.’ Odlučio sam je poslušati i pristao učiti klavir. Prva godina mi je bila teška. Zapravo bilo mi je teško sve dok nismo našli profesoricu koja je imala ogromno znanje i sposobnost da djecu potakne da se zaljube u glazbu, pomogne im da se usredotoče, čak i u toj dobi. Dio moje ljubavi prema klaviru dolazi od nje. Potom, pet godina kasnije, rekli su da sad imam dovoljno godina za odlazak na odjel za udaraljke, a na konzervatoriju su mi predložili da zadržim oba predmeta: klavir i udaraljke. Bilo je teško, ali uspio sam. Kasnije je klavir malo po malo sve više privlačio moju pažnju, jer definitivno sam pokazivao sklonost ili želju za skladanjem glazbe i pisanjem aranžmana, u čemu mi je klavir bio od najveće pomoći.«

Snažan pritisak

Školovanje na području klasične glazbe bilo je presudno za njegov brzi napredak u sferi jazz glazbe, virtuozan pristup te sviranje s raznim glazbenicima i u raznim situacijama. Ta naobrazba utjecala je na njegovo stvaralaštvo i nakon što se proslavio kao džezist. Zapravo, Rubalcaba još uvijek ponekad nastupa u kontekstu klasične glazbe. »Klasičnom glazbom sam okružen od malena«, podsjeća. »Bio sam dio institucionalnog obrazovanja na području klasične glazbe. Osjećam da sam tijekom tog obrazovanja, usavršavanja, bio usmjeravan da radim na krući, a ne otvoren način. Dakle, moje glazbeno obrazovanje temeljilo se na konceptu klasičnog vokabulara, ali poslije se nisam razvijao kao pijanist klasične glazbe, možda zato što se, istovremeno dok sam studirao klasičnu glazbu, u mojoj obitelji njegovala jaka povezanost s kubanskim korijenima, kubanskom glazbom, folklorom, kubanom, afro-kubanskim folklorom, plesnom glazbom s Kube i konačno jazzom. Uvijek se osjećam vrlo ugodno u onom glazbenom prostoru u kojem mogu improvizirati, u kojem se mogu transformirati, raditi stvari na meni svojstven način, ali nešto me motiviralo da se ne udaljim od klasike u potpunosti, već da se tek malo distanciram od karijere pijanista klasične glazbe. Ali život nije uvijek onakav kakvim se čini. Ponekad tražite nešto drugo, ali okolnosti vas stavljaju u situacije kada kažete: ‘Oh, što bih sada trebao učiniti? Trebam li reći da, trebam li reći ne?’ Tako sam prije dvije godine u Japanu svirao djela Bele Bartoka s japanskim klaviristom Makotom Ozoneom. Do tada se nisam mogao zamisliti izvođačem Bartokove glazbe. Puno sam slušao njegovu glazbu, ali do tad se nisam odlučio izvoditi je. Održali smo dva koncerta s glazbom koja je vrlo komplicirana, ne samo za sviranje, već i za cijelu provedbu s klavirom, udaraljkama i orkestrom. Puno sam naučio iz tog projekta. Deset ili možda čak dvanaest godina prije toga španjolski filharmoničari iz Madrida pozvali su me da s njima sviram Bacha, ali i Joaquina Turinu, španjolskog skladatelja, impresionista. Svirali smo simfonijsko djelo za klavir i gudače. Dakle, ponekad sam bio u situacijama kad sam morao reći da ili ne, a u tim okolnostima izlazim iz svoje rutine, iz svog ustaljenog načina glazbenog života. Danas osjećam da moram odlaziti na turneje s različitim projektima vezanim uz jazz glazbu ili fuziju, latino-jazz ili bilo što drugo.«

Upravo zato što je dobro potkovan u području klasične i jazz glazbe sjajno se uklopio u projekt s izvedbama Gershwinove glazbe. »Osjećam snažan pritisak kad se moram suočiti s projektima poput tog«, govori. »Ali kad su rekli da se radi o Gershwinu vidio sam poveznicu, barem s dijelom onoga što radim glazbeno. Kad čujete tu glazbu, američke korijene, američku atmosferu, posebice nakon ‘blizanaca’ u New Yorku, budi se duh tih vremena. Ljudi koji su dugo radili sa mnom, ne u glazbi već u djelatnostima vezanim uz glazbu, posebice agencijama za dogovaranje koncerata, između ostalog znaju puno o mojoj povijesti, o tome kako sam se školovao, jer ponekad smo razgovarali i o nečemu što je izvan jazza ili izvan improvizacije. To je vjerojatno jedan od rezultata tih ideja da se povežem sa simfonijskim orkestrom ili simfonijskom glazbom. Sretan sam, živčan i zahvalan što su mi dopustili da budem dio toga.«

Rađanje ideja

Budući da je jazz glazbenik slobodna duha, Rubalcaba je u Gershwinovu glazbu koju izvodi s orkestrom, primjerice u njegov »Glasovirski koncert in F«, inkorporirao vlastiti glazbeni izraz. »Previše ga poštujem da bih ga dekonstruirao«, tvrdi. »To je predivna glazba na visokoj razini, dobro osmišljena u smislu ideje i cjelokupnog koncepta, a i instrumentacija za orkestar je predivna. Volim zvuk orkestra u tim djelima, kao i odnos klavira i orkestra. Ponekad na koncertima čujemo puno klavira i ne baš puno orkestra. Postoji ravnoteža u kojoj orkestar u mnogim dijelovima ima vodeću ulogu, ali ja imam neke kadence u kojima mogu, na jedan ili drugi način, projicirati nešto od vlastite vizije. Nema nijedne dionice za koju je eksplicitno rečeno: ‘Ovdje možete improvizirati.’ Sve je zapisano. Ali čak i tako, postoje neke stvari koje se mogu učiniti drukčije u smislu zvuka, mogu nešto mijenjati dinamički, u tempu, akcentima. Mora nam biti jasno da je Gershwin stvarao svoju glazbu i izvedbu kao klasičar, ali bio je u stalnom doticaju s američkom popularnom glazbom. Ima nekoliko trenutaka na koncertu kada se više možete približiti takvom pristupu, krenuti u smjeru jazza, popularne glazbe, a još uvijek svirati glazbu koju je napisao. Poanta da se bavim glazbom nije da budem povučen i nefleksibilan, ni u kojem obliku bavljenja reprodukcijom glazbe. Više nego što trebam svirati, trebam naučiti stvarati glazbu nadahnutu raznim vizijama i različitim prostorima. To je dio moje dinamike kao ljudskog bića, glazbenika. Osjećam da je to stvarni i istinski koncept slobode. Moram osjetiti da mogu ići naprijed i natrag u različitim formatima s glazbenicima iz različitih dijelova svijeta: klasičarima, ali i ljudima koji sviraju po sluhu. I oni mogu puno toga pokazati, u smislu izražavanja… Zanimljivo je kako ti ljudi razmišljaju o glazbi, iako ne znaju čitati note, glazbene partiture, ali na kraju imaju isti utjecaj na publiku jer je iskrenost koju donose najvažnija poanta ovoga.

Takvo djelovanje održava me mladim, svježim i potiče ogromnu želju da nastavim stvarati glazbu. Pokušavam uhvatiti nešto u trenutku svirke, što se ne tiče samo tehnike glazbe, nego osjećaja, onoga što dobivam od publike. Slušatelji također odašilju zvukove, stvaraju neku vrstu glazbe, a ja to pokušavam dohvatiti. Zato na pozornici više volim biti sa suradnicima nego svirati solo koncerte. To je trenutak u kojem mi se rađaju ideje o tome što bih trebao svirati, a ideje nas uvijek okružuju, one su u zraku. To je duhovan način donošenja odluka. Naravno, utječu i tehnički elementi, primjerice akustika, mjesto na kojem svirate, glazbala, mogućnosti koje vam ta glazbala pružaju, a to je drukčije ovisno o mjestu gdje svirate. Nemate uvijek idealne uvjete…«

Ogroman izazov

Osim što je surađivao s pijanistom Makotom Ozoneom, Rubalcaba je suradnju ostvario i s cijenjenim kubanskim pijanistom Chuchom Valdesom koji je također svestran glazbenik, sjajan u izvedbama jazza, kubanske glazbe, klasike… »Chucho i ja bili smo godinu i pol dana na turneji«, sjeća se. »Svirali smo posvuda, od Europe preko Sjeverne i Južne Amerike do Azije – Kine, Južne Koreje, Japana, tako da smo imali dovoljno vremena za razvijanje partnerstva na ljudskoj i profesionalnoj razini. Tada možete biti upravo to što jeste. Kad ste tako dugo zajedno imate vremena da saznate više o drugoj osobi, da je bolje upoznate. Korisno je i sve vrijeme koje smo proveli izvan pozornice: u zrakoplovima, zračnim lukama, hotelima. Na kraju odražavamo taj odnos u načinu na koji sviramo glazbu. Odabrali smo repertoar koji uključuje njegove skladbe, neke moje skladbe za klavir, ali sviramo i djela brazilskog skladatelja Hermeta Pascoala. Sviramo i neke od najpoznatijih djela s početka dvadesetog stoljeća, kao i jedno Ernesta Lecuone, jednog od najpoznatijih kubanskih skladatelja dvadesetog stoljeća. Iako je to naš aranžman, u izvedbi tog djela još uvijek je bilo sadržano gotovo osamdeset ili devedeset posto suštine tog djela. Zamisao je bila stvoriti program koji bi slušateljima mogao pružiti ponešto od svega: neke klasične začine, ali i jazz i kubansku, afro-kubansku glazbu, originalne skladbe, neki vrlo suvremen način za pristup jazzu, i to je bilo odlično. Reakcija slušatelja uvijek je bila lijepa.«

Takav pristup Rubalcaba ostvaruje i u izvedbama vlastitih djela s orkestrima. »To je iskustvo još jedan korak naprijed u korištenju prilike da ljudima pokažem svoju namjeru da izvodim simfonijsku glazbu«, objašnjava. »U tom kontekstu izvodim vlastito konceptualno djelo, koncert za klavir i orkestar, a zamisao dolazi od glazbe koju sam prije više od dvadeset godina snimio za album ‘Antiguo’. Jednog dana pokušavao sam se sjetiti onoga što sam uvrstio na taj album i pronašao sam tu skladbu. Domislio sam se kako je proširiti, izvući izvan formata jazz benda. Glazbeni rječnik koji sam koristio prigodom snimanja tog albuma i način na koji sam tretirao sve te instrumentalne elemente, prilagodio sam izvedbama sa simfonijskim orkestrom. Velika je razlika u tome što sam tada koristio elektronička glazbala da bih ostvario zvuk koji sam želio. To djelo je neka vrsta vizije jer nadahnuto je jazzom, dio je mojih glazbenih sjećanja iz djetinjstva, ali također u njemu, između ostalog, možete čuti duh kubanskih ritmova, harmonija koje nadilaze čak i jazz glazbu iako su povezane s jazzom, world music po uzoru na Stravinskog… Srećom, tijekom pisanja glazbe primao sam dobre povratne informacije ljudi koji su saznali što radim. Bili su zainteresirani da dovršim to djelo i podržavali su me dvije godine unaprijed. To je ispunjenje sna. Za mene je to ogroman izazov. Prije sedam godina pozvan sam u Carnegie Hall da sudjelujem u premijeri nove glazbe s novim naraštajem glazbenika, što uključuje i mene, ne kao klavirista već kao skladatelja. Napisao sam to trostavačno djelo za simfonijski orkestar. Tada smo svirali prvi stavak za gudački kvintet, klavir, dva klarineta i flautu. Ponekad se osjećam vrlo motivirano da nastavim raditi u tom smjeru. Vidjet ćemo.«