RIJEKA – Uz prvu predstavu »Figuring Age«, koja je otvorila ovogodišnje izdanje festivala Port of Dance, i drugu »Gran Bolero«, u sklopu festivala prikazane su i predstave »Inside Out« – Plesni laboratorij Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca, »Strahovi malih razlika« Viktorije Bubalo i Anne Javoran te »Sad sam Matthäus« Matije Ferlina, koja je i zatvorila ovogodišnje izdanje festivala. Plesni laboratorij Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca, odnosno plesna predstava »Inside Out« sastavljena je od šest minijatura koreografski osmišljenih od članova Baleta riječkoga HNK-a. S obzirom na sintagmu plesni laboratorij, jasno je da se radi o plesnim pokušajima, odnosno pokusnim koreografskim ostvarajima profesionalnih plesača koji su na kraju i – uspjeli.

Prva minijatura, »Pasión inútil«, koreografa Alvara Olmeda, člana baletnog ansambla koji se u ovoj sezoni pridružio riječkome HNK-u, u trinaest minuta donosi, kako je sam koreograf istaknuo, smisao života koji sami stvaramo, jer uistinu ne postoji neki određujući konačni i definirani smisao, već se on stvara na životnome putu. Scenografija kojom su odmjereno i sugestivno dominirala trojica plesača, Nicola Prato, Thomas Krähenbühl i Noa Siluvangi, uključila je svega jednu krutu plavu sofu te postrance jednu crnu kutiju. Glazbena podloga je pak varirala od one koja je uključila narativni dio koji upućuje i poziva, romantičnog dijela španjolskih zanosnih baladnih visina, dijela koji je uz zvuk galebova upućivao na prizor sobe s otvorenim prozorom na francuskoj rivijeri te zaigranog, gotovo filmskog djela. A da je gotovo filmski te da u dijelovima podsjeća i na mjuzikl, osim plesnih pokreta i varijacija koje zaokružuju narativni okvir, pokazuju i razne mimike, geste i facijalne ekspresije koje su to potvrdile. Životni put i/ili smisao prikazan u njegovoj koreografskoj točki kratak je, ali zanimljiv i vrlo aktualan prikaz života, odnosa, seksualnosti, smisla u besmislu, kao i rušenja unaprijed zadanih stereotipa. Svakako zanimljiva i svježa minijatura.

Plesne minijature

Druga plesna minijatura bila je »Adam & Eva/O« Michellea Pastorinija, desetominutna inačica poznate biblijske priče o rajskome vrtu te prvome grijehu. No ta inačica iz izvorne priče crpi inspiraciju, motiv jabuke i sam motiv grijeha, a protagonisti ove priče nisu Adam i Eva, već dvojica muškaraca, odnosno plesači Valentine Chou i Janne Boere. Moguće je da je pri stvaranju ove minijature koreograf u zametcima bio inspiriran nedavnim plesom »Transparada«, minijaturom »Duet iz ‘Žar ptice’«, u kojem je upravo Pastorini u premijernoj izvedbi plesao uz Choua, i to u idejnome smislu postavljanja dvaju muškaraca u dijaloški odnos te njihova izgleda i arhitektonike tijela pod svjetlima. Što se tiče ovoga plesa, intencionalno su postavljeni Boere i Chou, jer svojim fizičkim obilježjima, izgledom, potpuno su psuprotni, no opet unekoliko kompatibilni te upućuju na sada osuvremenjenu izvornu priču. Dvojica plesača uspjela su tako donijeti zanimljivu plesnu interpretaciju biblijske priče, i na doslovnoj i na simboličnoj razini, uz pokrete koji sugeriraju želju, dobro-loše, zabranjeno, različitost, no i ono primordijalno, simbolizirano polunagim.

Snimila: Ana Krizanec

Treća minijatura »ellesiG« koreografa Janna Boerea uključila je plesačice i plesače, Annu Zardi, Nicolu Prata, Leonarda De Santisa, Soyoku Iwatu, Rachele Cortopassi, Thomasa Krähenbühla, Nou Siluvangija, Milicu Mučibabić, Mariu del Mar Hernandez, u bijelim haljinama koji su kombinacijom klasičnih pokreta i fizičkog kazališta donijeli zanimljivu priču o smrti i/ili povratku i životu, stavljajući fokus na obrtanje kronologije pripovijedanja, pa tako od onog linearnog, koje dovodi do posljedica, priča na humoran i prijemčiv način retrospektivno »vrti film« unatrag. Cjelina je lagana, prozračna, konkretna, obiluje »mainstream« narativima ili popkulturnim zametcima, a s obzirom na fizički teatar i mnoge komediografske elemente, unekoliko odiše i filmskim. Plesači, svi redom, bili su izvrsni, dramaturški vrlo uvjerljivi, a posebice se u tome smislu ističu Noa Siluvangi i Thomas Krähenbühl. Svakako komad koji je donio osvježenje, zabavu te podsjetio na to da takvih predstava općenito trebamo zaista više.

Propitivanje identiteta

Zanimljiva je bila i minijatura »guregura« koreografa Alejandra Poloa, koji je tek odnedavno član riječkoga baletnog ansambla, no svojom je koreografijom pokazao perspektivu. Kostimografski, plesači su ukazivali na rutiniranu svakodnevicu i suvremenost, a scenografski u fokusu je bila jedna stolica. Ples je, dakle, izgledao kao borba za stolicu, no stolica je na simboličnoj razini označavala predmet, to jest objekt koji nosi kakvo opterećenje, težinu. Uz te koreografske cjeline zanimljiva je bila i »One, No one, and 100 000« u koreografiji kolektiva, koja vješto propituje percepciju (izgleda) te »Aubuscule« Thomasa Krähenbühla, koja na zanimljiv način (raz)otkriva suštinu međuljudskih odnosa i uspomena na naše prijašnje odnose koji se u nama aktualiziraju. Sve koreografske minijature su, dakle, dramaturški podebljane, a odlikuju se izvrsnom izvedbom, i u plesnome i u glumačkome dijelu. Ovaj je hvalevrijedan pothvat riječkoga Baleta uvid u stvaralačku koreografsku fazu onih čija je ples profesija uvid u različite koreografske mogućnosti te uvid u njihov (koreografski) način razmišljanja, posebice s obzirom na multikulturalnost samog ansambla.

Foto Vid Redža

Predstava »Strahovi malih razlika« u izvedbi Viktorije Bubalo i Anne Javoran plato je identitetskog propitivanja – različitih kategorija identiteta u odnosu prema okolini, jer identitet i jest u međuovisnosti s okolinom i sa svime onime što okolina jest i sa sobom donosi. Upravo s obzirom na društvenu mrežu identitetska se kategorija rasteže i prilagođava. Samopoimanje tako uvelike ovisi o okolini i njezinim zahtjevima, a prilagođavanjem okolinskim propozicijama gubi se samosvojnost identiteta, posebice u današnje vrijeme zaglušenosti svijeta i društva selfa. A predstava »Strahovi malih razlika« upravo upućuje na težinu (ne)mogućnosti prilagodbe na ono društveno, traženo, pa dvije plesačice u bijelome znakovito u većem dijelu predstave okrenute leđima dio lica tek otkrivaju u reflektirajućem zrcalu, puževim koracima, kasnije i nešto brže, primiču se i udaljavaju, da bi kasnije posve otkrile svoja lica te naglašavale tjelesnost. Uz performativni karakter predstave te pokrete koji zaokružuju ideju djela, tu je i vrlo naglašen izvrstan govorni dio na engleskome jeziku te manji na hrvatskome jeziku, koji ocrtava aktualnu društvenu situaciju te društveno poimanje tjelesnosti i/ili ljepote te individualnosti/identiteta.

Isus-Bach-Ferlin

Vrlo je aktualna, slojevita, dosta zahtjevna i nadasve pametno režijski osmišljena predstava »Sad sam Matthäus« Matije Ferlina, uz dramaturgiju Gorana Ferčeca, koja na neki način mnogostruko obrađuje i/ili secira djelo »Muka po Mateju« Johanna Sebastiana Bacha. Predstava tako traje onoliko koliko traje i izvorno Bachovo djelo, a za to vrijeme pratimo djelo i život samoga Bacha, koji je u muci izgubio vid te na kraju i umro. Razlažući tako njegov život na ključne dijelove, čime upućuje na problem s vidom, odnosno njegov gubitak, njegov život u kontekstu stvaralaštva i postaje muka po Mateju, odnosno pasijski prikaz njegova života i muke, što je dodatno podcrtano stalnim isticanjem određenih fizičkih problema u životnome presjeku. Uz Bachov život, djelo poprima i autobiografsku notu u dijelu u kojem sam Ferlin upućuje na problematiku vlastitih životnih odnosa, no i (ne)mogućnost plesačkoga maksimuma, što pak razaznajemo u činjenici stalna isticanja »ovo je njegov maksimum«.

Djelo tako, možemo zaključiti, isticanjem različitih primjera muke unekoliko teži ujednačiti te primjere: Isus-Bach-Ferlin. U predstavi je bitna i zvukovna komponenta, pa slušamo Bachovo djelo, matricu s glasom naratora s prijevodom koji se izmjenjuje s Ferlinovim govorenim dijelovima. Sam tekstni predložak izrazito je poetičan, stilski dotjeran, a takva je i predstava u cjelini. Također, signifikantna je i izrazito sugestivna scenografija, izvrsne su izmjene svjetla, a u globalu predstava se ukrstila između osobnog, kolektivnog, religijskog, etičkog/filozofskog, umjetničkog, no i fizičkog/tjelesnog. Ukratko, Ferlinov pristup umjetnosti odiše nepodnošljivom lakoćom težine, a njegova je predstava »Sad sam Matthäus« jedno od naših ponajboljih scenskih djela, koje traži angažirana gledatelja i zaslužuje što veću publiku i pljesak. Djelo je to koje je dostojno i pravedno zatvorilo ovogodišnje izdanje festivala Port of Dance, koje nam je pak na pladnju serviralo samu izvrsnost izvedbene umjetnosti.