PULA – U nastavku Backstage Livea Pula 2021. u pulskom INK-u nastupio je Special Quartet glasovitog bubnjara Antonija Sancheza. U toj »all stars« postavi bez harmonijskog glazbala uz njega su svirali alt saksofonist Miguel Zenon, tenor saksofonist Donny McCaslin i kontrabasist Scott Colley. Ekipa iz snova, zbog koje je u publici bilo puno glazbenika čiji su idoli.

Ovim koncertom definitivno je potvrđen trend povratka vrhunskih glazbenika na naše pozornice, ali i publike koja je jedva dočekala nastupe svjetskih zvijezda. Naime ulaznice su bile rasprodane, naravno onoliko koliko ih je bilo dozvoljeno da bi se poštivale epidemiooške mjere. Osim toga što se radi o elitnom bubnjaru, tome je svakako doprinijela Sanchezova sve veća popularnost nakon što je osmislio i odsvirao glazbu za Oscarom nagrađeni film »Birdman«, ali i ostvarene suradnje s velikanima kao što su Pat Metheny, Michael Brecker, Gary Burton i Chick Corea, kao i ugled njegovih suradnika u ovom kvartetu. Naime glazbenici su to koji su svirali i snimali s velikanima, a svaki od njih vodi i vlastite sastave.

Avantura i uzbuđenje

U ovoj prigodi udružili su se da bi zajedno sudjelovali u ostvarenju Sanchezovih zamisli, ali i dali vlastiti doprinos u njihovu razvijanju. Njihovo zajedništvo nije u pitanju, jer često su surađivali u raznim kombinacijama. To se osjetilo i na ovom koncertu na kojem su svirali kao jedan. Oni su poput organizma u kojem se četiri aure pretapaju i tvore jednu suptilnu aureolu.

Izvodili su Sanchezove skladbe iz raznih razdoblja njegove karijere, primjerice »Northbound«, »Medusa«, »Gocta« i »The Real McDaddy«, koje je dokumetirao na albumima što ih je objavio kao vođa sastava. Naime Sanchez je više od vrhunskog, svestranog bubnjara. On je kreator, konceptualni umjetnik koji glazbu promišlja na kompleksan i kreativan način.

Radi se o suvremenom viđenju jazza s dojmljivim temama i duljim solima u kojima je svaki od glazbenika pokazao veliku maštovitost. Nekonvencionalna je to glazba u kojoj se miješaju blues i free-jazz, koja je zasnovana na neprestanim promjenama, iznenađenjima, kreativnom nemiru. Zapravo fascinantno je koliko su se izvedbe razlikovale jedna od druge, koliko je unutar svake bilo promjena, razigranosti i bujanja ideja. Fascinantno je kako Sanchez u pratnji nikad ne miruje, ne ponavlja se, ne ulazi u kolotečinu. Očaravajuće je pratiti kako se njihove misli razvijaju, kao da razotkrivamo njihovu intimu, plovimo zajedno s njima u nepoznato. Avantura i uzbuđenje koje se osjeća ako se dublje zadubite u glazbu, ako se usredotočite na tijek misli ostvarit će na svakog slušatelja poseban psihološki učinak. Dokaz je to velikih mogućnosti koje jazz glazba nudi glazbenicima, onima koji su posvećeni istraživanju i ostvarenju kretivnih potencijala.

Neponovljiv doživljaj

U izvedbi Sanchezove skladbe »Firenze« pridružila im se njegova supruga Thana Alexa, američko-hrvatska pjevačica koja je, kako je podsjetio organizator i umjetnički voditelj Backstag Livea Dražen Kokanović, za album »Ona« ove godine bila nominirana za nagradu Grammy u kategoriji najboljeg vokalnog jazz albuma, a u kolovoškom broju uglednog časopisa DownBeat u glasovanju kritičara zauzet će prvo mjesto na listi zvijezda u usponu karijere u kategoriji ženskog vokala. Osim što je pjevala vokalizu u donošenju teme, improvizirala je scat pristupom, u jednom dijelu se upustivši u konverzaciju s Colleyem. Bila je to još jedna potvrda njezine nadarenosti i istančanog osjećaja za jazz.

Ovaj je koncert donio još nešto – ovacije publike, kao da se radi o koncertu na kojem nije obraničen broj prisutnih, daje nadu da je povratak na »staro normalno« moguć, da je blizu, da je tu zahvaljujući jazz glazbenicima. Zahvaljujući jazz publici.

U dodatku bio je to podsjetnik na kultnog jazz pijanista i skladatelja Theloniousa Monka, još jedan dokaz kako džezisti neku poznatu i puno puta odsviranu skladbu – bila je to Monkova »I Mean You« – mogu odsvirati drukčije, svježe inovativno. U ovom slučaju izvedba je bila obilježena uzbudljivim duelom Colleya i Sancheza, a već na sljedećem koncertu bit će nešto drugo, ili će odsvirati neku drugu skladbu, neku koja će odgovarati trenutnom nadahnuću, jer u jazzu je poželjno ne ponavljati, ne vraćati se na ono što je već odsvirano. Zato je svaki novi jazz koncert čaroban i jedinstven, neponovljiv doživljaj. Ovaj je svakako bio takav, a publika je glazbenicima dala do znanja da to razumije i cijeni