RIJEKA – Ovogodišnja Smoqua, festival queer i feminističke kulture, drugog dana održavanja donio je dva uzastopna događaja u Galeriji O.K., performans Shahrzad Nazarpour i izložbu radova i predmeta Coming Out muzeja, koji višeznačno, koristeći tijelo, (vlastiti) glas te različite predmete, kao medijatori željenoga značenja signaliziraju o temi otpora i otpornosti ovogodišnjega festivala.

Kosa – simbol otpora

Prvi je događaj bio tridesetominutni performans iransko-austrijske umjetnice Shahrzad Nazarpour, pod nazivom »Kosa, kamen i glasovi«, u kojemu autorica, naizmjence na dvama galerijskim prozorima kosom prolazi po mutnom, bijelom i već prljavom staklu, potom dio kose umače u vazu s vodom, nastavlja »pranje«, da bi se potom naglašeno odmaknula od prozora nekoliko koraka unazad i ostala tako stajati nekoliko trenutaka, promatrajući kroz prozor (publiku koja cijelo vrijeme nju promatra).

Ponavljajući iste izvedbene obrasce cijelo vrijeme, autorica koristi kosu kao pokazno sredstvo simbola otpora spram društveno-političkog, što ima posebno značenje u kontekstu autoričina iranskog podrijetla i tamošnje kontrole ženskoga tijela i potencijalnih izraza tijela i tjelesnosti, primjerice u kontekstu nošenje hidžaba, što je dakako povezano i s vjerskim. U ovome slučaju kosa postaje materijalni izraz nematerijalnog, odnosno kosa postaje simbol slobode, identiteta performerice (pojedinca) i njezine/njegove otpornosti spram zajednice. Kosa nije više samo tjelesni dodatak, već tjelesno i(li) identitetsko sredstvo slanja poruke o slobodi.

Isticanje prava

Performerica koja, kombinirajući kazalište, ples i performans, inače u svojem radu propituje teme tijela, političkog, kolonijalnog i diskriminatornog, svojim radom »Kosa, kamen i glasovi«, upućuje na esenciju postojanja, propituje pitanje slobode i otpora, kao i u kontekstu samog festivala (koji nosi dio koji se odnosi na feminističku kulturu) emancipaciju u društveno-kulturnom, političkom (time i vjerski) uvjetovanom lokusu Irana i Afganistana. Također u kontekstu festivala u cjelini, rad upućuje na nasušnu potrebu kontinuiranog isticanja prava ne samo žena, već i LGBTQ+ osoba u spomenutim zemljama koje najblaže rečeno dokidaju prava, sužavaju slobodu, te i egzistenciju.

Rad, dakle, upućuje na davanje glasa onima čiji su glasovi utišani, nečujni, onima koji su na društvenim marginama, ne samo u tim zemljama, već općenito, a tijelo postaje sredstvo ostvarivanja umjetničkog izraza. Preklapajući osobno s kolektivnim u smislu problematike, tijelo s obzirom na narativ i željeno semantičko značenje prelazi na polje finalnopolitičkog. Tijelo, odnosno kosa, korištenim obrascima (pranja prozora, ispiranja kose) upućuju na svakodnevne prakse, što je u konačnici znak otpora spram sistema i njegovih opresivnih struktura. A kamen u samome nazivu dodatno upućuje na snagu, otpornost i(li) neuništivost FLINTA glasova (ženskih, lezbijskih, agender, trans, intersex, non-binary).

Je li sloboda luksuz?

Ovakvo interpoliranje političkog i umjetničkog izraz je autentičnog, recipijentsko konekcijskog i kritičko refleksivnog o onome što je osnovno – jer, kranjčevićevski, slobode koji nema, taj o slobodi sanja. Iz toga proizlazi činjenica da je sloboda za neke luksuz, no i činjenica da je sloboda relativan pojam koji je u konstantnoj (re)definiciji, pa zahtijeva preispitivanje. Iako je u svojoj srži performans usidren geografski određeno, značenjski i dosegom on meandrira neodređeno, izvan kakvih geografskih, pa i kulturnih granica, zazivajući radove onih kojima je tijelo medij (od Abramović, Yoko Ono, do Bruguere i Mendiete).

Također geografsko-značenjski neodređeno može biti konotirana i izložba bez naziva koja je uslijedila nakon performansa, jer izložba je to Coming Out muzeja, ona koja nije (ne)materijalno do kraja definirana, nije omeđena, a nije ni dovršena. Izložba je to u stalnoj nadogradnji, nadopuni, stoga i (re)definiranju »coming out« procesa, koji i leži u izložbenoj osnovici. Tako i sama izložba biva otvorenim procesom.

S obzirom na različite predmete i radove koji su izložbom zastupljeni – autobiografski notirani plakati s osobnim pričama, fotografije, odjeća, odjevni dodaci, ukrasni dodaci poput malih staklenih kugli, dnevnici – jasno je da izložba operira također na relaciji individualno-kolektivno, jer glasovima marginaliziranih pojedinaca stvara se kolektivno višeglasje koje zapravo upućuje na odsutnost onoga nužnog, društveno-političkog, glasa. Otvorena priroda izložbe zapravo je u suglasju (i) s prirodom samoga identiteta koji je također dinamična kategorija, a iz toga proizlazi činjenica da i »coming out« trenutak nije isključivo jedan određeni trenutak, već kontinuirani proces transformacije i samospoznaje.

Artikuliranje seksualnosti

Kako? Denotiranjem priča pojedinaca od kojih prevagu imaju one ženske priče, u kojima iznose svoja iskustva o procesu osvješćivanja, redefiniranja i artikuliranja vlastite seksualnosti. Ženski narativ stoga u cijelu izložbu unosi feminističku dimenziju, dovodeći u pitanje tradicionalne društvene norme i očekivanja oblikovana patrijarhalnim predmetkom.

Drugim riječima, intimne ispovijesti (p)ostaju simbol borbe za pravo na vlastiti narativ unutar jednog većeg narativa, onog društvenog, odnosno društvenog poretka koji ih marginalizira. A na nadopunu toga još uvijek nedovoljno vidljivog narativa možda nabolje poziva jedan prazan otvoren dnevnik/bilježnica/rokovnik koji čeka na još koju priču koja će onim autobiografskim pomoći u skici kompleksne mreže društvenih napetosti. I performans i izložba stoga rastvaraju prostor za nužno i slobodno, umjetničko koje svojom esencijom grabi puno šire, k društveno-političkom, upućujući na slobodu, koja i u ovome slučaju pokazuje kako je ona kategorija koja je, iako se od pamtivijeka smatra onim osnovnim, gotovo uvijek na tankome ledu.