Ove godine obilježava se 700. godišnjica smrti Marka Pola, legendarnog istraživača, putopisca i trgovca. Ovim povodom francuski filozofski časopis Philosophie magazine objavio je tekst Moritza Rudolpha, koji donosi portret ovoga, kako ga naziva, prvog velikana globalizacije. Rudolph piše da je Polo napustio uski krug svoje domovine kako bi postao stanovnik svijeta – ne kako bi podjarmio drugoga, već kako bi stvorio osnovu za suradnju između »duša koje su vrlo uspješne u smislu suživota.« Pozivajući se na njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, Rudolph citira da je u »sinkronom svijetu umreženog hiperglobusa« riječ o preuzimanju »stresa planetarizacije« kroz nonšalantne pomake, nomadsku svijest i fleksibilnu konstrukciju identiteta. Polo je, ističe, doživio »osvetu domaćih« – nakon njegova povratka izbio je rat između trgovačkih gradova Genove i Venecije, tijekom kojeg je zarobljen. Zatvor mu je pak omogućio da, uz pomoć svog »cimera« Rustichella iz Pise, napiše svoj slavni putopis po Aziji, čime je utemeljio veliku talijansku tradiciju zatvorske i egzilne književnosti, koja seže od Machiavellija do Antonija Gramscija i Antonija Negrija. Globalno se, s druge strane, osvećuje lokalnom koje koristi kao odskočnu dasku.

– Prva globalizacija završila je dvadeset i pet godina nakon smrti Marka Pola, ne zbog natjecanja između velikih sila, već zbog velike kuge 1348. – 1349. godine, koja se širila istim putevima kao i ono što je oblikovalo svjetski sustav. On se raspao na regionalne podsustave kojima je trebalo neko vrijeme da se oporave od šoka odvajanja i pokušaja ponovnog povezivanja kroz iberijska širenja. Ovoga puta stvari će se odvijati na moru, u proširenom prostoru koji uključuje Ameriku i Afriku. To je lekcija koju možemo naučiti iz nestalog i uskrslog svijeta Marka Pola: globalizacija je krhka i reverzibilna, ali će se u jednom trenutku ponovo uspostaviti kako bi se dijelovi svijeta intenzivnije i prisnije zbližili, zaključuje Moritz Rudolph.

Marko (tal. Marco) Polo rođen je 1254. godine, a i sedamsto godina poslije njegove smrti oko mjesta njegova rođenja postoje mnoga sporenja – vezano uz to je li rođen u Veneciji (kako se slaže većina povjesničara) ili u Korčuli (pretpostavka o njegovu rođenju u Korčuli zasniva se na jednom dokumentu iz 15. stoljeća po kojem je obitelj Polo podrijetlom iz Dalmacije). Iako oko toga ne postoji konsenzus, nije sporno to da se rodio u ondašnjoj Mletačkoj Republici, koja se u ono vrijeme protezala od Italije, preko Jadranskog mora, sve do današnjeg Dubrovnika.

Markov otac Niccolò i stric Matteo, poduzetni trgovci s Istokom, prevalili su između 1261. i 1269. put do Kine, priključivši se izaslanstvu koje je perzijski kan Hulagu slao mongolskom velikom Kublaj-kanu, koji je tada imao svoju prijestolnicu u Khanbaliqu (Peking). Iz Kine su se vratili kao Kublaj-kanovi izaslanici Papi, s pismom u kojem kan moli da mu se pošalju učeni ljudi, koji bi poučavali u njegovu carstvu. Kada su 1271. krenuli na svoje drugo putovanje s Papinim odgovorom, prateći dva dominikanca u Kinu, priključio im se i Marko.

Morem su putovali do sirijske obale, kopnenim putem do Hormuza, preko Kermana do Balka, pa uz gornji tok Amu-Darje do Pamirske visoravni. Nastavili su između Tibeta i Lop Nura, prešli Gobi i 1275. stigli kanu Kublaju. Marko je postao kanov pouzdanik i ostao u njegovoj službi 17 godina, proputovavši mnoge krajeve Dalekog istoka (sve do Mjanmara i Vijetnama), upoznavši jezike i običaje različitih naroda. Godine 1292. pružila se putnicima prilika za povratak, kada je izaslanstvo pratilo mongolsku princezu kao nevjestu perzijskom kanu Arghunu. Venecijanci su krenuli morem uz obalu Indokine, Sumatre, Nikobara, Cejlona i zapadne Indije do Hormuza, a zatim, otprativši princezu do Tabriza, preko Trabzona i Carigrada stigli potkraj 1295. u Veneciju.

Zatim je 1298. Polo sudjelovao u sukobu između mletačkih i đenoveških brodova kraj Korčule, gdje je bio zarobljen.

Odveden je u Genovu i bačen u tamnicu. Tada je imao vremena razmišljati o dogodovštinama sa svog dugog i zanimljivog putovanja po istočnim zemljama. Ćeliju je dijelio s pisarom po imenu Rustichello, kojem je ispričao doživljaje sa svojih putovanja. Na temelju toga Rustichello je napisao »Knjiga svjetskih čudesa«, koja je po izlasku iz tiska učas rasprodana. Djelo, poslije poznato pod nazivom »Milijun«, unijelo je u srednjovjekovnu Europu novi svijet nepoznatih zemalja, čudesnih gradova, careva i priležnica, teško zamislivih običaja i ogromnih bogatstava. Priča zvuči toliko nevjerojatno da mnogi nisu povjerovali riječima samog Pola, a neki ni da je uopće otputovao do Kine i još dalje. Neki ne vjeruju ni danas, smatrajući da je većina izrečenog u tekstu, kao i samo putovanje, plod autorove mašte.

Zbog nekih pojedinosti iznesenih u knjizi Polo je čak nazivan »Lašcem«. Od 14. stoljeća njegov putopis poslužio je kao podloga za geografske karte Azije, a bogatstvo i egzotičnost opisanoga svijeta poticali su pustolove pomorskih zemalja i gradova (Portugala, Španjolske, Genove) da traže pomorske putove u zemlje Dalekog istoka. Više od 25.000 prijeđenih kilometara i 24 godine trajanja, s koje su donijeli mnoštvo »čudesa« u Europu, zbir je ove legendarne odiseje.

U kolovozu 1299. godine Marko Polo je pušten iz zatvora i vratio se u Veneciju, gdje je s ujakom i ocem radio u trgovačkoj tvrtki i ubrzo postao bogati trgovac. Godine 1300. oženio je Donatu Badoer, kći trgovca Vitalea Badoera. Imali su tri kćeri – Fantinu, Bellelu i Moretu. Godine 1323. zbog bolesti je Marko Polo bio prikovan za krevet. Dana 8. siječnja 1324., unatoč naporima liječnika, preminuo je u svojoj postelji. Ispovjednik ga je navodno nastojao nagovoriti da se odrekne svojih laži, ali umjesto toga posljednje riječi Marka Pola navodno su bile: »Nisam ispričao ni polovinu onoga što sam vidio, jer znao sam da mi nitko ne bi vjerovao.«

Njegova supruga Donata i kćeri nasljedile su jednake dijelove njegove imovine. Crkva je dobila svoj dio imanja prema tadašnjem zakonu, a sam Marko Polo je odredio da taj dio pripadne samostanu San Lorenzo, mjestu gdje je želio biti pokopan. Također je testamentom pustio na slobodu roba Mongola koji ga je pratio na putovanjima po Aziji. Tisuće pustolova i istraživača nadahnjivali su se njegovim pričama, te su kretali u nepoznato, željevši vidjeti i doživjeti barem djelić onoga o čemu je Marko pričao. Najpoznatiji među njima je bio Kristofor Kolumbo. Knjiga Marka Pola imala je presudan utjecaj u doba velikih otkrića, a zemljopisne karte Dalekog istoka stoljećima su izrađivane baš po njegovu putopisu.

Njemački je kartograf Johannes Schöner zapisao 1533. godine: »Iza Sinae i Ceresa (mitskih gradova središnje Azije)… otkrića mnogih zemalja zasluga su Marka Pola… Obale tih zemalja nedavno su oplovili Kolumbo i Amerigo Vespucci u svojim putovanjima po Indijskom oceanu.« Pokazat će se, dakako, da Kolumbo nije stigao do predjela koje je opisao Marko Polo, jer ga je na putu do njih zaustavilo kopno koje će po Amerigu biti prozvano – Amerika. Ali, preko crte obzora, Kolumba i druge velike istraživače privlačili su upravo Markovi živi prikazi. Poznato je da je Kristofor Kolumbo (1451. – 1506.) posjedovao jedno latinsko izdanje Polove knjige i u bilješkama koje je pravio tijekom putovanja uspoređivao vlastita otkrića s mjestima koja je Marko Polo opisao.

U vezi s njim postoje i neke zanimljivosti – podvrsta ovaca Marko Polo (lat. Ovis ammon polii) opisana prilikom njegovog prijelaza planine Pamir nazvana je po njemu. Godine 1851. jedrenjak (kliper) izgrađen u Saint Johnu, New Brunswick nazvan je »Marco Polo«, a bio je prvi brod koji je oplovio svijet za manje od šest mjeseci.

Danas, u 21. stoljeću, pojedinci koji putuju na Daleki istok rado izjavljuju: »Idem tragom Marka Pola.« Jedan od njih je i hrvatski putopisac Jasen Boko, koji je slijedeći tragove Marka Pola i putujući isključivo lokalnim sredstvima prijevoza zašao u samo srce središnje Azije. Kao rezultat toga nastala je njegova knjiga »Na Putu svile: Kako nam je lagao Marko Polo«.