RIJEKA – Završni odjeci Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. i programskog pravca Dopolavoro donijeli su i jednu neobičnu, ali zanimljivu umjetničko-turističku turu – »Europe To Go« – točnije interdisciplinarni umjetnički projekt u javnome prostoru u organizaciji bečkog umjetničkog kolektiva God’s Entertainment.

Znatiželjnici koji su se odlučili vidjeti što nudi ova drugačija izložba koja je trajala od 25. do 28. svibnja mogli su uz stručno vodstvo prijeći uži centar Rijeke uzduž i poprijeko. Tako, oponašajući pojedine europske, ali i svjetske znamenitosti, atrakcije i fenomene, četrnaest lokacija u Rijeci predstavljeno je u novom ruhu, kroz razne skulpture, objekte, izvedbe ili pak intervencije u prostoru. Svaki od posjetitelja dobio je svoju kartu, odnosno plan Rijeke za šetnju Europom i svijetom te je mogao pratiti rutu kojom se kreće grupa.

Tekst priopćenja sličan ovome uvodnome dijelu bio je dovoljan da se odlučim popratiti ovu umjetničko-turističku aktivnost koja poziva na sudjelovanje.

Prva lokacija i postaja bila je zgrada Filodrammatice i centralna dvorana u čije su se stolce posjetitelji udobno zavalili, da bi se, nakon što je svaki posjetitelj primio poveći žig s oznakom EUROPE TO GO, uz poziv vodiča naprasno dignuli i neočekivano krenuli s razgibavanjem svojih tjelesa. Nekima je to, pa i meni samome, bilo posve očekivano, nekima i ne previše drago, ali ni suviše mrsko, te su uz dozu smijeha primili taj neobičan naputak. Takav kratak kondicijski trening bio je potreban za nastavak ture koja je tek počela i koja posjetitelje vodi Rijekom.

Performans umjetnica

Druga lokacija, ili prva u smislu pomaka iz Filodrammatice, bila je Kružna ulica označena kao Crvena četvrt ili Red-light District, a ono što je doznačilo Riječanima poznatu ulicu alternative jest performans umjetnica u izlozima Palacha i jedne ispred Palacha, a sve one, jasno je, simulirale su amsterdamsku zonu seksualnih radnika. Naše muško-žensko vodstvo istaknulo je da je to posao kao i svaki drugi, dalo nam je upute o aktivnostima koje dame pružaju i načinu kako im možemo dati do znanja da nešto želimo. Ipak, svi smo samo znatiželjno gledali u taj djelić amsterdamske atmosfere u Rijeci.

Samo malo dalje, na adresi Dolac 14, bio je smješten kip Franza Kafke, djelo češkog kipara Jaroslava Róne, visok 3,7 metara, težak 800 kilograma, koji bezglavo korača naprijed, a simbolizira Kafkinu podijeljenu osobnost i razapetost između nacionalnih krajnosti, onih hetero i homoseksualnih, pa sve do shvaćanja književnosti kao načina zarade ili pak opsesije njome. Kip Kafke je figura koja sama sjedi na svojim ramenima, a simbolizira transformaciju, proces, prostor za razmišljanje i promjenjiv odnos moguće-nemoguće i kompatibilno-nekompatibilno.

Lokacija kod Zagrada, Ulica Ivana Pavla II., točnije blizina raskrižja, poslužila je kao simboličan prikaz Gospe Međugorske i cijelog jednog mikrokozmosa grada susjedne nam zemlje koji je izrastao na vjerskome turizmu, a brojni turisti iz cijeloga svijeta u njega i dalje pristižu ne bi li vidjeli tu svetu lokaciju. Kao i u Međugorju, ispred kipa Gospe mogli smo se pomoliti, a potom i kupiti neki od suvenira na štandu kod Sare iz Sarajeva. Jako popodnevno sunce koje je Rijeku iznenadilo nakon niza kišnih dana te kratko predstavljanje lokacije s kipom Gospe Međugorske nagnali su svakog od posjetitelja da već tad pomisli kako ova tura nije nimalo laka, a visoka temperatura samo je potvrdila takav osjećaj.

O jednom pucnju

Ipak, to nas nije spriječilo da krenemo uzbrdo i dođemo do ulaska u park Vladimira Nazora, gdje su se nalazile stope Gavrila Principa, a simbolično, taj je punkt obilježavao Sarajevo i krucijalan trenutak jednog pucnja i pogleda u budućnost koji je donio Prvi svjetski rat. Jasno je, Gavrilo Princip bio je glavni akter tog događaja i pokretač svih onih događaja koji su uslijedili, a gotovo nepoznat kipar kratkog imena Vojo odlučio je uzeti njegov otisak cipela te 43 godine kasnije, 1992. godine, otisnuti ga u betonu.

Otisak ovih cipela je otisak kao i svaki drugi, no ove stope dobivaju na značenju tek kada znamo čije su, a osobu koja u vlastitim cipelama stane na njih, zauzme držanje slično Principovome i okine pucanj u prazno tjera na promišljanje. Iako sam nevoljko pristao na zamjenu svojih tenisica crnim cipelama koje sam trebao obući i simbolično pucati u prazno, one su bile tijesne pa je umjesto mene to odradila djevojka iz grupe. Tim je činom dala Gavrilovim stopama novo značenje, ono mjesto prostornoga pomaka, lutanja i opasnosti koja vreba i koja je u svakom trenutku moguća, kao i tzv. efekt leptira.

U tome je parku na travnatoj površini bio smješten i objekt u obliku okvira kugle s ravnom linijom na tlu, a simbolično je označavao liniju koja dijeli lijevo od desnoga i istočno od zapadnoga, nultu liniju svima nam znanu kao nulti meridijan u Greenwhichu. To je, naravno, geodetski modelirana oznaka koja nije vezana ni za koju površinu zemlje, polarno kretanje, plimnu silu ili nešto slično tome. Drugim riječima, možemo biti i lijevo i desno i na istoku i zapadu, sve ovisi koliko zakoračimo i na koju stranu stanemo, jer nula je ondje gdje smo mi, barem većinu vremena.

Kapitolska vučica

Vječna vatra u Sarajevu lokacija je u Ulici žrtava fašizma do koje nismo došli, ali smo s bedema Nazorova parka uočili tu vječnu vatru koja je gorjela i u Rijeci, a gori za sve one koji su umrli boreći se za slobodu, s posebnim osvrtom na 6. travnja 1946. godine. Sarajevo je 6. travnja doživjelo dva rata i jedno oslobođenje, a ovo je bakreno ognjište gorući crtež multietničkog i slobodnog grada, svjetlo pravde koje je gorjelo na riječki način.

Posve obično, ali i neobično, u blizini Katedrale sv. Vida nalazila se lokacija nazvana Julijin balkon, a radi se, jasno je, o jednom od najpoznatijih balkona, onom kojim je Shakespeare stekao svjetsku slavu. Koliko je balkon općenito nekad bio specifično mjesto, no i koliko je onaj Julijin to postao u Veroni, dokazuje horda posjetitelja iz cijeloga svijeta koji žele uživo doživjeti lokaciju te nezaboravne i vječne ljubavi, čak i s obzirom na činjenicu da je kuća koja se spominje kao Julijina nekad bila staja, a izvorno nije ni imala balkon. I Rijeka je nakratko dobila svoj Julijin balkon, a pitanja poput onih je li slavan Shakespeareov par uopće postojao te je li Julijin balkon zapravo Julijin izostavit ćemo i divit ćemo se Julijinom kipu, a u našim ćemo glavama još jednom odvrtjeti poznatu nam priču.

Ne puno dalje, u arheološkom parku Principij, smjestila se lokacija Rim, odnosno kapitolska vučica koja doji sinove boga Marsa, Romula i Rema, i koja ih je spasila od propasti. Nakon što je Romul ubio Rema i sam vladao gradom, stekao je status božanstva, a prema toj legendi je i nastao grad Rim. Iako kip prikazuje životinju koja doji dijete, u simboličnom smislu potvrđuje se ona »homo homini lupus est« (čovjek je čovjeku vuk).

U centru grada na trgu kod Samovara smještena je simbolična lokacija Plaketa, kao znak stalnih mijenja, zaborava prošlosti i njihovih velikana. U tom je smislu, gotovo ironično, gospodin u odijelu držao ploču ulice s novim imenom, a za to je bio plaćen. Takav model nove budućnosti u kojem ulice i trgovi stalno mijenjaju imena stvorio je prostora za nova radna mjesta, a jedno od njih je držač ploče zbog kojeg smo i obratili pažnju na ime tog dijela grada. Dakle, povećanjem takvih radnih mjesta bismo i ubuduće mogli češće primjećivati stvari u našoj okolini i u našem gradu.

Mrtvi Canal Grande

Centralni park u New Yorku mjesto je koje se u Rijeci smjestilo ispred HNK-a Ivana pl. Zajca, a prikazuje umjetnička djela Christo i Jeanne-Claudea, koja označavaju veliku slobodu, jer su beskorisna, iracionalna i nepotrebna. Oni tako tkaninama prekrivaju mostove, zgrade, otoke u Miamiju i postavljaju tisuće suncobrana oko Los Angelesa ili pak Tokija – bez poruke, poante, kao čista umjetnost bez zarade. Njihovi se radovi mogu vidjeti u razdoblju od nekoliko tjedana, a same pripreme i nabavljanje raznih dozvola traju desetljećima, stoga umjetnost u tom smislu postaje društveni proces koji zaokuplja razne struke i simbol je prevladavanja otpora.

Posljednje dvije lokacije započinju i jednim od posljednjih slova abecede – V – Venecija i Vienna. Mrtvi kanal poslužio je kao projekcija venecijanskog Canala Grande i skulpture »Anđeo grada« Marina Marinija, koja gleda u prazninu grada iz Palazzo Venier dei Leoni u srcu Venecije. Venecijanski su se kanali bez turista u posljednje vrijeme pretvorili u svojevrstan mrtvi kanal. Iako je u Rijeci u blizini našeg Mrtvog kanala i papa Ivan Pavao II. održao misu, a Tito održao govor prilikom ujedinjenja Rijeke nakon talijanske okupacije, ni naš kanal nije posjećen, kao ni brojni venecijanski u zadnje vrijeme.

Bečka kobasica kao posljednja lokacija ona je od koje neki od nas imaju zazubice. Kao simbol i relikvija, kobasica u tom smislu utjelovljuje jedinstvenu inerciju tako karakterističnu za Beč, ugrađenu u egalitarno iskustvo prehrane koje simulira socijalnu elastičnost besklasnog pristupa ružičastoj socijaldemokraciji, kaže nam lokacija Würstelstand u Exportdrvu.

Austrijski »wurschtigkeit« puno je više od mentaliteta – riječ je o dugo vremena testiranoj strategiji preživljavanja, a stalak za kobasice ne nudi samo dobro skuhane dijelove leševa čije je raspadanje spriječeno, već i intelektualnu situacijsku elastičnost salonskog diskursa na otvorenom.