povezane vijesti
Zinaida Nikolajevna Gippius od rane je mladosti svojim nekonvencionalnim ponašanjem, kontroverznim stavovima i(li) provokativnim izjavama »uzbunjivala« sve oko sebe: roditelje, tri sestre (Tatjanu, Nataliju i Anu), rodbinu, prijatelje, poznanike, užu i širu okolicu, zapravo svekoliku javnost, a budući da je poput vulkana isijavala ogromnom, gotovo nekontroliranom stvaralačkom energijom, često burne, polemičke prirode i zajedljivih aluzija, nikoga nije ostavljala ravnodušnim; sva ta silna ogovaranja, napadi i kritički osvrti, prije svega na poeziju i prozu koju je pisala, kao i na stil života koji je vodila nisu joj nimalo smetali; dapače čini se kako je u svemu što je radila istinski uživala i što su ogorčenje i osude konzervativne, malograđanske sredine bi(va)li žešći, a reakcije oštrije, to je samo dodatno radikaliziralo njezine istupe, postajali su sve šokantniji i skandalozniji.
Samosvojnu, »neobuzdanu amazonku« Zinaidu krasio je iznimno radoznao um i pronicljiv intelekt, svestrana obrazovanost, profinjeni ukus i izražena sklonost za estetiku u najširem smislu riječi, pa su je mnogi uspoređivali sa slavnom George Sand (1804. – 1876.), a istodobno bila je svjesna vlastite više nego izražene ženstvenosti, suptilne erotske privlačnosti, specifične ljepote što je naravno u ženskom društvu izazvalo zavist, dok muško društvo nije krilo svoje oduševljenje njezinom više nego skladnom pojavom, iako je ubrzo mnoge počela otvoreno odbijati svojom »otkačenošću«; naprosto u svakom je pogledu bila dominantna i superiorna, za prosječne i prosječnost nije marila i otvoreno je ismijavala sve »muško-ženske« stereotipe.
Madona dekadencije
Brojni su se oduševljavali njezinom »botičelijevskom ljepotom«, divili književnom talentu, ali i plašili »superiornog sarkazma i cinizma«. Jedan od osnivača ruskog simbolizma, u kojem je Zinaida imala važnu ulogu, Petar Percov slikovito je opisao njezin izgled: »Visoka, stasita plavuša s dugom zlatnom kosom i smaragdnim očima rusalke u plavoj haljini koja joj je stajala kao salivena, upadala je svojom savršenom pojavom odmah svima u oči.« Čini se kako je, više nego izraženog ega, uvijek i po svaku cijenu željela pokazati se drukčijom (a to uistinu i jest bila) od sredine u kojoj živi i svojom »dekadencijom« (nazivali su je i »Madonom dekadencije«), iskazati prosvjed, prezir prema svim društvenim uglednicima koji su visokoparno »propovijedali« poštenje, humanost, mjeru, promovirali umjerenost, skromnost, licemjernu pristojnost, »pravoslavne« religijske vrijednosti i rigoroznu moralku, a da se istodobno sami toga nisu pridržavali, odnosno radili su sve upravo suprotno. Istodobno nije krila vlastite, velike spisateljske ambicije; željna slave i ugleda bila je uvjerena kako zarad talenta kojim je nesumnjivo bila obdarena na to ima »puno pravo«.
Bliske joj osobe često su je opisivale kao izraženo častohlepnu ženu kojoj nije bio stran nikakav, najčešće dobro promišljen eksces, sve samo kako bi svratila pozornost na sebe i ono što je smatrala važnim ili što je željela poručiti. Slobodan stil odijevanja, daleko prije pojave Coco Chanel (1883. – 1971.); još od 1905. širila je nove modne trendove: šišala je kosu »na kratko«, nad čime se zgražavala svekolika ruska javnost i »heretične« misli kod nje su išli pod ruku, kao i »modernistička« poezija koju je pisala, da bi se ubrzo nametnula kao jedna od najinteresantnijih poetesa simbolizma, književnog pravca koji je u Rusiji stekao gotovo kultni status; za jedne (o)značio je vrhunac poezije, dok su drugi u njemu prepoznavali jalovu, ispraznu igru riječi koja se gubi u pukom manirizmu. Stoga, ne čudi zašto je Zinaida već zarana dobila nadimak »zelenooki demon«, ali i druge, pogrdnije, primjerice: »vještica«, »dekadentna Madona«; slično, kao kasnije Anu Andrijevnu Ahmatovu (1889. – 1966.), etiketirali su je »sveticom i kurvom«, a kako nije krila ni svoje biseksualne sklonosti i promiskuitetno ponašanje, često je nazivali »bezdušnom kurtizanom« koja izigrava »simbolističku princezu«, ali čini se kako je »najčuvenija« bila po svom slobodnom braku s velikim ruskim piscem i misliocem Dmitrijem Sergejevičem Mereškovskim (1865. – 1941.), jednim od najutjecajnijih intelektualaca svoga doba, s kojim je živjela preko 50 godina, često naglašavajući činjenicu kako ga za vrijeme tog dugog zajedničkog života (vjenčali su se 1889.) niti jedan dan nije ostavila samog.
Međutim, također nije krila da ima ljubavnike i(li) ljubavnice i očevidno sve te izvanbračne avanture njegove supruge nisu smetale Mereškovskog, jer on je u Zinaidi vidio svoju »vječnu, neugasivu Muzu«, životni oslonac bez kojeg, sav predan radu, nije bio sposoban praktično živjeti, dok je za nju suprug bio »intelektualni uzor, zvijezda vodilja, izvor duhovne inspiracije« bez čije pomoći nije znala, niti mogla »obuzdati maštu«, srediti, smisleno sistematizirati »kaotične misli« i stoga su se oboje uzajamno »čvrsto i iskreno podupirali« i tvrdili da im je »duhovna bliskost i intelektualna povezanost« daleko važnija i ispred »prolazne požude i tjelesnosti«, za koju je Zinaida očevidno pokazivala daleko veći interes od supruga kojem je to bilo »naprosto besmisleno gubljenje vremena i rasipanje energije na periferna zadovoljstva«. Svoj brak Zinaida je opisala kao »veličanstvenu zajednicu s onu stranu zemaljskih strasti«.
Slobodni brak
Imala je dugogodišnji odnos (začet u Rusiji, a nastavljen u emigraciji, u Parizu) s kućnim prijateljem i piscem Dmitrijem Vladimirovičem Filosofovim (1872. – 1940.), a iznimno burnu, strastvenu vezu imala je i s engleskom baronesom Elisabeth von Overback (1870. – 1919.), koju je upoznala (1898.) prigodom ljetovanja na Siciliji (u Taormini), a kada se našla pred izborom: ostaviti supruga, ili pak stupiti u »novi istospolni odnos« s baronesom, Zinaida ni časa nije dvojila, Mereškovskog nije ni pomišljala ostaviti. Tako se ovaj »slobodni brak« održavao usprkos svim Zinaidinim avanturama i čini se posvema dobro i skladno funkcionirao, jer je Mereškovski, a to svjedoči impresivan, ogroman opus koji je stvorio, bio ispunjen posvećenosti pisanju, a tu mu je Zinaida, nesebično, predano, uvijek bila na raspolaganju i pri ruci. Po priznanju same Zinaide, »prvotni erotski naboj« između supružnika nije dugo trajao; Dmitrij se ubrzo sav i do kraja posvetio radu na pripremama i pisanju knjiga i time je bio ispunjen, dok su za Zinaidu erotika i seksualnost imale važnu ulogu u (samo)potvrđivanju vlastita ega (nije krila taštinu i samoljubivost u pogledu svojih fascinantnih intelektualnih sposobnosti, a još manje nesumnjivo privlačnog fizičkog izgleda), ali općenito uzevši takvi odnosi u redovima ruskih pisaca i filozofa, među umjetnicima i nisu bili baš tako velika rijetkost. Primjerice, veliki pjesnik Aleksandar Aleksandrovič Blok (1880. – 1921.) u svojoj je supruzi vidio »solovjevsku svetu Sofiju«, s tom razlikom što mu je ona bila odana i vjerna, a on sklon vezama i s »drugim Sofijama«, da bi se na koncu pokunjen uvijek vraćao u »zagrljaj« supruge koja mu je poput prave svetice sve opraštala.
Jedan od najznačajnijih pjesnika ruskog simbolizma Valerij Jakovljevič Brjusov (1873. – 1924.) pisao je romane o ljubavnim trokutima u kojima je živio, pretvarajući aktere ovih odnosa i veza u junake svojih književnih djela, tvrdeći kako sve to mora osobno »proživjeti«, kako bi mogao »vjerodostojno« svjedočiti priču, dok su supružnici Mereškovski u svoj život i brak »unosili« mistično učenje o Trojstvu, koje je Nikolaj Berđajev (1874. – 1948.) nazivao »bizarnom parodijom«, bogohuljenjem na granici blasfemije, zajednicom Krista (Mereškovski) i Antikrista (Zinaida), a da budem (pomalo) i ironičan imalo je posvema konkretne implikacije, odnosno Gippiusova ga je doslovno primjenjivala: kućnog prijatelja i ljubavnika Filosofova, kao treću osobu gotovo ravnopravno uključila je u bračnu zajednicu. A, svatko od članova te zajednice, u koju treba uključiti i pisca Vladimira Zlobina (1894. – 1967.) u ulozi sekretara obitelji Mereškovski, imao je svoje ideje i snove; dok je Mereškovski ispisivao tomove knjige (najznačajnija mu je trilogija »Nepoznati Isus«), uključujući i biografije velikih i značajnih umjetnika (Leonardo da Vinci, Dostojevski, Tolstoj) kako bi anticipirao »čovječanstvo Trećeg milenija«, njegova je supruga (u)činila sve kako bi na djelo svoga supruga svratila što je moguće veću pozornost kulturne, ali i šire javnosti, a istodobno, govoreći suvremenim rječnikom, na inovativan, marketinški način promovirala je i svoj »lik i djelo«, želeći izaći iz suprugove sjene koja joj nije smetala, jer mu se iskreno, do obožavanja divila, ali znajući koliko je nesporno talentirana, tražila je prostor uvažavanja i za sebe i svoju poeziju.
Takav način života koliko je zgražavao većinu, toliko isto, ako ne i jače, oduševljavao je manjinu javnosti, to više što su oboje supružnika bili autentične, nesvakidašnje osobnosti čije je književno djelo privlačilo i uzbuđivalo svakog istinskog znalca i ljubitelja pisane riječi i umjetnosti. Uostalom, već spomenuti tajnik Zlobin, kao i tumači njezinog književnog stvaralaštva, poput Temira Pachmussa su tvrdili, kako je »pravim« autorom svekolike metafizičko-historiografske »arhitektonike« njihova života, a dobrim dijelom i strukture spisateljske djelatnosti upravo bila Zinaida, ali budući da je bila svjesna kako ne posjeduje »spisateljsku snagu i umijeće« svoga supruga, voljom iznimne, magnetski privlačne moći i neiscrpne, »vulkanske energije«, njegovo je djelo(vanje) u velikoj mjeri prispodobila svojim zamislima.
Spisateljski talent
Georgij Valentinovič Adamovič (1892. – 1972.), koji je veliki dio svojih literarnih istraživanja posvetio izučavanju upravo Mereškovskog, tvrdio je kako i koliko se Zinaida emotivno i duhovno identificirala s pisanjem supruga, toliko se istovremeno »nepokolebljivim narcizmom« ogledala u njegovom geniju i zahvaljujući njihovom zajedničkom životu, fanatično je (s)krenula stazama »čiste duhovnosti« i umjetnosti, ali recimo da se vezala za nekakvog anarhističkog terorista ili marksista, s jednakom bi žarom svoje pisanje podesila tim »vrijednostima«. Možda isuviše zločesta konstatacija, ali taj »pravoslavni asketizam« bio je duboko usađen u duhovnost njezina bića, usprkos raznim (a)teističkim eksperimentima i f(r)azama, kroz koje je prolazila, ali činjenica je je jedna: čega god bi se prihvatila, ona bi posta(ja)la »neokrunjena kraljica« sredine i svijeta u kojem je živjela. Kada su joj prigovarali da piše »skaredne stihove«, ona je sve oko sebe uvjeravala kako je »istinski religiozna«, ali na svoj poseban način; naime svima onima iz svog kruga koji su boljševički prevrat i »revolucionarne demone« (o)karakterizirali i(li) prihvaćali kao »Božju volju« i kaznu za »rusku izdaju Boga«, ona je žustro odgovarala: »Ako je to volja Božja, pobunimo se protiv Boga.«
Život s Mereškovskim samo je ojačao njezin izvorni spisateljski talent (već sa sedam godina pisala je zanimljive, šaljive pjesmice na račun roditelja i sestara) i dodatnom silom usmjerio prema pisanju poezije, ali često se zaboravlja kako je ona ispisala i mnoštvo kritika, kao i kraćih proznih radova, uključujući i nekoliko romana, a posebice su značajni njezini dnevnički zapisi iz vremena ruske revolucije o boljševičkoj diktaturi, brutalnom građanskom ratu »bijelih« i »crvenih«, budući da su »snažna, vjerodostojna slika doba nepojmljive tragedije i krvavog političkog eksperimenta kakva svijet do tada nije upoznao«. A, svemu čemu bi se Zinaida posvetila, na tom putu ništa joj nije predstavljalo nepremostivu prepreku. Adamovič je (po)tvrdio: istina je jedna, Zinaida je u književnost duboko i iskreno vjerovala, ali se pisanju posvetila na drukčiji način od svog supruga. Osobno joj je bila primarna deviza fides quia creditur, tj. akt kojem se vjeruje, a ne fides quae creditur, dakle sadržaj vjere; djelo je Mereškovskog za nju bilo, bez ikakvih ograda velika, osobna inspiracija i motivacija, što ne znači da je stremila ikakvom epigonstvu. Upravo suprotno, bila je presnažna osobnost da bi na takvo što prista(ja)la, a »koketiranje« izražajnom seksualnošću (kretala se u ekstremima, od prenaglašene femme fatale do strogo muškobanjastog izgleda i »muškog« odijevanja) bilo je tek ancilla kako bi određeni (kon)tekst »jače« (sa)živio sa sredinom i ostavio veću »dojmljivost«. Njezino je književno djelo do danas (re)interpretirano na različite načine, ali nedvojbeno je složeno i autentično i utoliko je velik izazov za sve novija i drukčija tumačenja, tako da danas doživljava snažnu revitalizaciju i rehabilitaciju, posebice u okvirima tzv. queer kulture, gdje Zinaida kao osoba, ali i njezini radovi doživljavaju svojevrsnu renesansu, pa ma tko što mislio o vrijednostima ove, dugo vremena potiskivane »civilizacije«, koja bez obzira na moguće prigovore, kritike i nerazumijevanje dobrog dijela javnosti ima svoj značaj, važnost i stvaralački rezon.
Kršćanski misticizam
Zinaida Nikolajevna Gippius rođena je 20. studenoga 1869. godine u gradiću Beljevo (Tulska gubernija); njezin otac Nikolaj Romanovič (po zanimanju pravnik), koji je pobolijevao od tada neizlječive tuberkuloze (pa je relativno mlad i preminuo), bio je visokopozicionirani činovnik u lokalnoj/gubernijskoj administraciji, a kasnije je imenovan za predsjednika suda u gradu Nežin (Černigovska oblast), gdje je Zinaida i krenula u školu, u poznati Gogoljev institut. Inače, Gippiusovi su bili pripadnici rusificiranog njemačkog plemstva koji su s istoka Njemačke doselili u Moskvu još davne 1515. godine i zauzimali su tijekom sljedeća tri stoljeća visoke funkcije u carskoj Rusiji. Obitelj Gippius se zarad očeva posla često selila (Harkov, Petrograd, Saratov), tako da su Zinaida i sestre većinu osnovnog obrazovanja stjecali kod privatnih učitelja, a kada je došlo vrijeme srednje škole, roditelji su Zinaidu poslali u elitni ženski internat u Kijevu, gdje je svojim ponašanjem »izluđivala« svoje profesore i nezadovoljna »ustajalom, smrdljivom atmosferom škole« vratila se doma. Školovanje je nastavila opet privatno, a nakon očeve smrti, obitelj se preselila u Moskvu, gdje ju je majka upisala u glasovitu žensku gimnaziju Fišer u kojoj je ubrzo izašla na glas kao jedna od »najdarovitijih« učenica koja je s lakoćom svladavala sve predmete, posebice matematiku i klasične jezike.
Ali, nažalost, počela je pobolijevati, da bi joj ubrzo bila dijagnosticirana tuberkuloza i majka uplašena da bi se bolest mogla prenijeti i na ostale sestre, poslala je Zinaidu kod svog bogatog brata Aleksandra u Tiflis (Tbilisi), kako bi joj planinski zrak olakšao (iz)lječenje. Ujak Aleksandar je iskreno zavolio svoju »ekstravagantnu nećakinju« i samo za nju iznajmio je daču u mjestašcu Borjomi, gdje se liječila i nastavila školovanje uz pomoć privatnih učitelja. Zinaida je usamljena, čitavo vrijeme prosto »gutala« knjige (uz djelo svog supruga, cjeloživotna joj je fascinacija i inspiracija bio Dostojevski) i senzibilna, kakva je već bila, počela je intenzivno pisati pjesme, prateći sve što se na planu poezije objavljivalo u Petrogradu i Moskvi. Kako bi joj omogućio makar i skroman društveni život, ujak joj je često u goste dovodio istaknute, uglavnom mlađe pisce, glazbenike, slikare, glumce i uopće umjetnike; priređivao je prijeme u dači i tako je upoznala i Mereškovskog, koji se nalazi u to vrijeme na ljetovanju u Odesi, posjetio je i Suhumi i odazvao se pozivu Zinaidina ujaka s kojim se nalazio u prijateljskim odnosima da ih posjeti. Na prvi pogled planula je velika ljubav između dvoje mladih ljudi (tada je Zinaida imala 19 godina), on ju je zaprosio i od tada se više nisu razdvajali.
Po dolasku u Petrograd gdje je mladi bračni par odlučio živjeti, Zinaida je počela tiskati svoje pjesme, koje je zapravo pisala od rane mladosti. Aktivno se uključila u književni život ruskog velegrada koji je tada slovio za jednu od najuzbudljivijih i najživljih europskih kulturnih scena; zajedno sa suprugom posjećivala je razne književno-filozofske kružoke i sudjelovala u raspravama, a posebice je čest i rado viđen gost bila u salonu Sergeja Pavloviča Djagiljeva (1872. – 1929.), velikog znalca likovnih umjetnosti i baleta i kasnije čuvenog koreografa i impresarija glasovite ruske baletne grupe koju je 1909. osnovao u Parizu, u kojem je živio od 1905. godine, pa sve do svoje smrti. Od 1899. godine, pa sve do 1901. Zinaida je pod pseudonimom Anton Krajni pisala priloge, kritike, recenzije i eseje u časopisu Svijet umjetnosti, koji je utemeljio upravo Djagiljev, koji je često naglašavao kako »tako zgodnu i pametnu ženu«, kao što je Zinka (kako su je prijatelji nazivali od milja) još nikada nije sreo. Kasnije je (1903. – 1904.) nastavila pisati za također ugledan časopis Novi put, gdje je jedno vrijeme »pokazivala naklonost prema nekim socijalističkim idejama«, odnosno nalazila se pod utjecajem poznatih revolucionara iz 19. stoljeća Mihaila Aleksandroviča Bakunjina i Debogorij-Mokrijeviča. Ali, to su ipak bile samo epizode u njezinom stvaralačkom razvoju, zapravo se nikada nije oslobodila »zračenja kršćanskog misticizma«, pa čak i onda kada se jasno i žestoko konfrontirala s »temeljima pravoslavnog kršćanstva«.
U emigraciji
Od 1898. godine objavila je niz pjesama i priča, a napisala je i roman »Pobjednici«, kao i dramu »Sveta krv« (1901.), u kojoj je među prvima, ako ne i prva u Rusiji, počela koristiti »novi, slobodan stih«. Kasnije, 1916. njezina drama »Zeleni prsten« bila je s velikim uspjehom izvedena u čuvenom Aleksandrinskom teatru, u režiji slavnog Vsevolda Emiljeviča Mejerholjda (1874. – 1940.), ali budući da je to bilo vrijeme rata i velikog (pred)revolucionarnog vrenja u zemlji, ubrzo je pala u zaborav i više se nikada u Rusiji/SSSR-u nije igrala. I tako je ostalo sve do danas. »Sabrane pjesme«, nastale u razdoblju 1889. – 1903., tiskala je 1904. godine i po mnogima, primjerice tada vodećeg književnog kritičara Inokentija Fjodoroviča Anenskog (1855. – 1909.), iskazivale su sukus »autentičnosti lirskog modernizma«; predstavljale su važan datum u razvoju ruskog pjesništva, odnosno u povijesti ruske književnosti. Za Valerija Brjusova, koji je naprosto obožavao Zinaidinu poeziju, ona je bila »dokaz snage i veličine lirskog izričaja«, a posebne laude joj je ispjevao nakon što je 1909. objavila drugu zbirku »Sabrani stihovi« (nastali u periodu 1903. – 1909.).
Godinu prije toga objavila je dvije zbirke priča, a kao koscenarist i dramu »Makov cvijet«. Velik je uspjeh postigla 1911. godine nakon što je objavila roman »Đavolova lutka«, u kojem je kroz priču glavnog junaka Jurija Dvojekurova željela uobličiti što se sve događa s čovjekom koji otvoreno poriče postojanje Boga, živi za sebe i ne brine o sutrašnjici. On je simbol čovjeka bez duše koji će vladati društvom budućnosti, tako da se danas jasno vidi s kolikom je preciznošću i dalekovidnošću Gippiusova zapravo anticipirala »novo doba« i nove društvene tendencije, ne samo u Rusiji, već i na globalnom planu. Tijekom 1912. izašla joj je zbirka priča »Mjesečevi mravi«, a iduće 1913. godine roman »Carević«, da bi knjigu pjesama naslovljenu »Posljednji stihovi, 1914. – 1918.« tiskala u Petrogradu, neposredno pred bijeg iz Rusije, koju su ona i suprug napustili 1919. godine u strahu za svoje živote, nakon što su saznali da se kao prononsirani kritičari i protivnici boljševičkog režima nalaze na »listi za odstrel« novih vlasti. Naime, preko Minska i Varšave, u dramatičnim okolnostima supružnici Mereškovski su emigrirali, dokopali se Pariza da se nakon toga više nikada nisu mogli vratiti u domovinu; oboje su pokopani na čuvenom, velikom groblju ruskih emigranata Saint Genevieve des Bois, pored Pariza, gdje su primjerice sahranjeni nobelovac Ivan Aleksejevič Bunjin (1870. – 1953.), filozof Sergej Nikolajevič Bulgakov (1871. – 1944.) ili slavni filmski redatelj Andrej Arsenijevič Tarkovski (1932. – 1986.). Istina, po dolasku u Varšavu, Zinka i Dmitrij su namjeravali u njoj i ostati, uvjereni kako će iz neposredne blizine Rusiji, lakše i brže dočekati krah boljševičkog režima za koji su bili uvjereni kako neće biti dugog vijeka i povratak u domovinu, ali nezadovoljni više nego izraženim »antiruskim resentimentima« Poljaka i posebice politikom maršala Jozefa Pilsudskog (1867. – 1935.), »pokupili su kufere« i smjestili se u Parizu.
U emigraciji je Zinaida 1922. godine, u Berlinu, tiskala prvi tom »Stihova« (ili kako je govorila »poetskog dnevnika od 1911. do 1921. godine«), a drugi naslovljen »Isijavanje« tek 1938. u Parizu. Tijekom 1925. objavila je iznimno interesantnu knjigu književnih portreta »Živa lica« u kojoj je nadahnuto opisala recimo Brjusova (iako mu je spočitavala »predaju« pred boljševicima) ili Vasilija Vasiljeviča Rozanova (1856. – 1919.), a žestoko osuđivala primjerice Bloka, Andreja Belog (1880. – 1934.) ili pak Sergeja Aleksandroviča Jesenjina (1895. – 1925.), jer su se »poklonili pred Antikristom boljševizma«, ili pak postali »suputnicima« komunističke revolucije. Istodobno je oštro osuđivala i »ruski tupi, egzilni nacionalizam« koji se zanosio lažnim nadama o obnovi carskog samodržavlja i njegova veličanja, iako, pisala je Zinaida razloge propasti Rusije i njezine tragedije koja je uslijedila treba tražiti upravo u elitizmu i zaostalosti bivšeg imperijalnog sustava.
Zajedno sa suprugom sudjelovala je u jesen 1928. godine u organizaciji Prvog kongresa ruskih pisaca emigranata u Beogradu, pod pokroviteljstvom kralja Akeksandra Karađorđevića (1888. – 1934.) prigodom kojeg je za »iznimne zasluge u razvoju slavenskih kultura« dobila odličje Svetog Save drugog stupnja, dok joj j muž dobio orden istog tipa, samo prvog stupnja, što Zinaidi nije bilo pravo, pa je nastao skandal, nakon što je javno, pred kraljem zbog toga prosvjedovala. Tijekom 1938. Zinaida je u Parizu pokrenula almanah Smotra, koji nažalost nije bio dugog vijeka, svjetski rat samo što nije počeo i u tim uvjetima teško, gotovo je nemoguće bilo u Francuskoj namaknuti sredstva za financiranje skupog projekta.
U svijetu simbola
Mereškovski su u Parizu živjeli skromno, predani svakodnevnom, gotovo iscrpljujućem radu, a na Zinkinu inicijativu 1925. godine osnovali su u svom domu salon, književno-filozofsko društvo »Zelena lampa« (aktivno do 1940.), koje je postalo okupljalište ruske, egzilne intelektualne elite, među inima Ivana Bunjina, Nikolaja Berđajeva, Marka Aleksandroviča Aldanova (1886. – 1957.) ili Vladislava Felicianoviča Hodaseviča (1886. – 1939.) U tom je razdoblju vodila i opsežnu i interesantnu prepisku s poznatim revolucionarom Borisom Viktorovičem Savinkovim (1879. – 1925.), filozofom Berđajevom, nestorom ruske historiografije i liberalnim političarom Pavlom Nikolajevičem Miljukovim (1859. – 1943.), književnicom Ninom Nikolajevnom Berberovom (1901. – 1993.) i drugima, koju tek treba srediti i kritički obraditi. Nakon što joj je preminuo suprug (1941.) počela je pisati »veliku« knjigu o njemu i njegovom stvaralaštvu, ali je nije završila, preminula je 9. rujna 1945. godine, u Parizu, u materijalnoj bijedi, puna gorčine i očaja, a prije toga, pokušala je »iznurena bolešću« izvršiti i samoubojstvo. Kako je rekla uoči smrti, osjećala se beskrajno »stara, umorna, napuštena i usamljena«, odnosno, kako je zapisala u jednoj od svojih posljednjih pjesama: »Nitko mi već dugo ne treba, niti sam ja ikome više potrebna.« Nekoliko godina potom, točnije 1951., iako nedovršena knjiga o Mereškovskom bila je tiskana (u Njemačkoj i Francuskoj) i iz nje se mogu saznati brojni, malo poznati detalji iz njegove biografije, ali i njihova zajedničkog života i stvaralaštva, jer nedvojbeno međusobno su se snažno nadopunjavali. Sve do perestrojke, djela Zinaide Gippius nisu bila tiskana u SSSR-u, a i potom tek selektivno; do sada su joj »Izabrana djela« tiskana samo u Münchenu, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.
Zinaida Gippius bila je, uz Andreja Belog, Fjodora Sologuba (1863. – 1927.), Alekseja Mihajloviča Remizova (1877. – 1957.), Aleksandra Bloka, Inokentija Anenskog i Valerija Brjusova neka vrsta zaštitnog znaka ruskog simbolističkog pjesništva i kulture uopće na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a jedan od najistaknutijih simbolista Konstantin Dmitrijevič Baljmont (1867. – 1942.) je tvrdio »kako simbolist u realnosti vidi svoj san, na život gleda kao s prozora, samo s tom razlikom što je to okno okrenuto prema unutra«. A, na pitanje: je li sramota biti dekadentom (budući da su brojni kritičari simboliste proglašavali dekadentima), Sologub je odgovarao: »Simbolizam je nastao iz velike i duboke patnje, ali to masa nikada nije, niti će razumjeti; međutim, bez ove tuge i patnje društvu nema napretka.« Dok je Mereškovski simbolizam svodio na sukob materijalizma i idealizma, smatrajući kako oba svjetonazora stalno treba konfrontirati, ako nam je (uopće) stalo do istine. Ruski su simbolisti pojam simbola definirali kao konstrukt »zemaljskog i nebeskog«, a tu je vezu moguće ostvariti samo intuicijom. Za Brjusova simbolistička je poezija nagovještavala (s)misao, a za Zinaidu to je bio spoj, način života i mišljenja. Simbolistički je pjesnik prorok i tvorac novog života, tvrdila je, jer samo kroz umjetnost moguć je povratak, pristup carstvu duše i utoliko se smisao estetske egzistencije pronalazi u svijetu alegorija i simbola.
»Petrogradski dnevnici«
Ali, posebnu važnost, ne samo književnu, već i historiografsku imaju Zinaidini dnevnici koje je vodila od početka Prvog svjetskog rata, pa sve do odlaska u emigraciju 1919. godine. Nažalost, samo je maleni dio ovih obimnih zapisa, tzv. Crna knjižica, ostao sačuvan i kasnije tiskan u egzilu pod nazivom »Petrogradski dnevnici«, a pisala ih je zgrožena (po)ratnim rasulom Rusije, krvavom Oktobarskom revolucijom i brutalnim boljševičkim terorom. Kako sama kaže:
»Dnevnici su opisali tu ranu, nakaznu fazu boljševičke vlasti, koja će se uskoro pretvoriti u još nešto, nezamislivo gore. Svakodnevni pretresi črezvičajke, sveprisutna glad, neizdržive zime bez ogrijeva, hapšenja, psihička i fizička tortura, masovne likvidacije svih za koje se uopće posumnja da su ili bi mogli biti neprijatelji, osvete, pljačke, duhovni genocid bez presedana…«
Kako se prije revolucije družila i s pristašama građanskih, liberalnih stranaka, primjerice Aleksandrom Fjodorovičem Kerenskim (1881. – 1970.), kasnije, nakon pada carizma predsjednikom građanske vlade do listopada 1917. godine, ali i onima s ljevice, poput Maksima Gorkog (1868. – 1936.), čiji je »neujednačeni« spisateljski talent ipak uvažavala, dok je Lava Trockog (1879. – 1940.) i Anatolija Vasiljeviča Lunačarskog (1875. – 1933.), komesara za kulturu u Lenjinovoj vladi, otvoreno prezirala, imala je dobar uvid u sve što se tada zbivalo i to je, uz niz sjajnih opservacija analizirala, komentirala i bilježila u svoj dnevnik. Pred bijeg iz Rusije zamolila je (neimenovanog) prijatelja da negdje skloni (zakopa?) dvije debele bilježnice dnevnika (nekoliko tisuća rukom ispisanih stranica) i tek u posljednji tren odlučila je ponijeti omanju tzv. Crnu knjižicu (ušivenu u zimsku bundu), iako je bila svjesna, ukoliko ih crvenoarmejci uhite i i nađu skrivene »kompromitirajuće« bilješke, ne gine im strijeljanje na licu mjesta. Zakopanim dnevnicima više nikada nije ušla u trag, ali bila je više nego iznenađena kada je iz Petrograda/Lenjingrada 1927. u Pariz dobila paketić s dijelom dnevničkih bilježaka (rukopis tzv. Plave knjižice) na koje je u žurbi uoči bijega iz Rusije u svom domu posvema zaboravila. Tko ih je našao i skrio, nikada nije saznala; pošiljatelj je ostao nepoznat, tako da je kasnije objavila kompletirani »Petrogradski dnevnik«, jedno od najupečatljivijih svjedočanstava o danima uoči, tijekom i neposredno poslije Oktobarske revolucije.
Nesumnjivo je teško, nakon svega opisanog, barem približno definirani tko je to zapravo bila Zinaida Gippius, ali čini mi se da je najbolji odgovor moguće potražiti u njezinom portretu u muškom odijelu, gdje sjedi prekrštenih nogu, koji je izradio (1906.) prijatelj Mereškovskog, slikar, bjeloruski Židov, Leon Bakst (1866. – 1924.), kasnije također emigrant, iz kojeg, uz zavodljiv pogled isijava svekolika Zinaidina poetska osobnost i senzitivnost, fizička senzualnost, kao i intelektualna briljantnost koji su krasili ovu u svakom pogledu originalnu i iznimnu ženu, koja se nije mirila (ni) sa vlastitom ženstvenošću, tražeći uvijek više i drukčije.