Zagrebačka harfistica Mirjana Krišković diplomirala je harfu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te završila umjetničko usavršavanje. Članica je Simfonijskog orkestra HRT-a i Cantus ansambla. U njenom opusu ubraja se izvođenje skladbi različitih glazbenih žanrova – od klasike i jazza, filmske glazbe, mjuzikla do moderne.

Koronavirus izolacija je srećom prošla. No, ipak nam okrijte kako ste proveli to razdoblje?

– Koronavirus izolaciju u početku zamislila sam kao prisilni godišnji odmor u kojem ću provoditi više vremena u prirodi, čitati, svirati skladbe koje već duže vrijeme čekaju svoj red i kvalitetno provesti vrijeme s obitelji. S petogodišnjom kćeri smišljala sam ideje kako bih joj olakšala boravak u kući bez vrtića i prijatelja. Izradile smo avion od kartona i u mašti putovale svaki dan u druge države i gradove pritom učeći osnove jezika, pjesmice, zastave, zanimljive činjenice iz povijesti. Imala sam dobar plan sve do 22. ožujka, kad se dogodio potres u Zagrebu. Stanujemo u širem centru grada, u zgradi iz 1905. godine koja je dosta nastradala. Urušili su se dimnjaci i krov, popucali svi zidovi te smo isti dan morali iseliti iz svoga doma. U tom trenutku koronavirus je pao u drugi plan. I dalje sam se pridržavala propisanih mjera s povremenim izlascima u prirodu i šetnjama, ali entuzijazam oko prisilnog godišnjeg odmora je splasnuo. Misli su mi preplavile brige, strah od ponovnog potresa i tuge što nisam u svome domu. Kako je karantena potrajala duže nego što sam očekivala počelo mi je nedostajati sve, prijatelji, obitelj, orkestar i koncerti. Srećom, sve je to sad iza nas i život se pomalo vraća u normalu.

U vrijeme karantene ponešto sam radili od doma, snimili smo pjesmu i spot naziva »Dobro jutro«. Pjesmu je napisao maestro Tomislav Fačini, a u realizaciji je sudjelovalo preko 100 ljudi, Simfonijski orkestar i zbor HRT-a, Jazz orkestar HRT-a i gost Toni Cetinski.

Usporeno vrijeme

Koliko je epidemija utjecala na vas, jeste li možda izmijenili životnu filozofiju, odnosno jesu li vam se promijenili životni prioriteti?

– Ne mogu reći da sam promijenila životnu filozofiju, ali da je cijela priča na mene imala utjecaja, jest. Nevjerojatno mi je bilo koliko se vrijeme usporilo. Dani koji su mi uvijek bili prekratki za sve što sam planirala, odjednom su postali beskrajno dugi. Cijela priča oko korone me osvijestila da usporim i više cijenim baš te trenutke u kojima se ništa značajno ne događa, osim života. Apsolutno izbacivanje iz svakodnevice u meni je potaknulo mnoga razmišljanja, što sve nisam, a mogla sam, kao i što sve želim i jedva čekam ostvariti. Podsjetilo me i koliko je harfa, glazba i općenito kultura značajan dio mog života i u kojoj mjeri mi nedostaje kad je nema. Veselim se povratku u normalu, ali u jednom sporijem tempu, bez puno nepotrebnih briga, s više uživanja u malim stvarima. Sigurna sam da ću više cijeniti ono što prije možda nisam ni primjećivala.

Hoćete li uskoro opet krenuti u neke glazbene projekte?

– Uskoro kreću koncerti Simfonijskog orkestra u komornom obliku iz studia na HRT-u, koncerti će biti bez publike uz radijsko i televizijsko snimanje. To je jedna sasvim drukčija priča od koncerata orkestra u punom sastavu. Imam puno iskustva u komornoj glazbi te se veselim muziciranju u takvom obliku s kolegama iz orkestra. Nakon tih koncerata pretpostavljam da će s toplijim vremenom krenuti i koncerti na otvorenom i da će se ipak održati neki ljetni festivali koji u ovoj fazi još nisu otkazani.

Kako se odvija vaš radni dan, koliko sati na dan vježbate?

Mirjana Kriskovic, zagrebacka harfistica diplomirala je na Muzickoj akademiji, a danas je clanica je Simfonijskog orkestra HRT-a i Cantus ansambla

– Moj radni dan počinje vrlo rano jer volim jutarnju kavu popiti u tišini. Uobičajeno proba s orkestrom počinje u 10 sati. Moj dolazak na posao je oko 8 kako bih u tišini prije dolaska drugih kolega naštimala harfu, usvirala se i pripremila za probu. Po završetku probe volim još ostati koji sat prosvirati neke dijelove s probe. Nakon toga slijedi odlazak po kćer u vrtić i vrijeme za obitelj. Ako ne provedem večer u odlasku na koncert ili u druženju, volim kad sve utihne svirati do kasnih sati. Srećom, imam tolerantne susjede kojima to ne smeta. Vrijeme za vježbanje kroz dan ovisi o količini proba koje imam. Ako je proba ujutro i navečer, u pauzi stignem odvježbati samo dva sata. Ukoliko je samo jedna proba ili ako sam slobodna jer harfe nema u programu, vježbanje se udvostruči. Kad vježbam skladbe koji mi predstavljaju izazov i zadovoljstvo, ponekad znam potpuno zaboraviti na vrijeme.

Note na čekanju

Čija djela posebno volite izvoditi i zašto?

– Romantizam i impresionizam me najviše privlače kako u djelima za orkestar, tako i za harfu solo. Izdvojit ću samo neke: G. Mahler. R. Wagner, G. Puccini, C. Debussy, M. Ravel i dr. Razlog je vrlo vjerojatno eksponiranost harfe u djelima iz tih razdoblja.

Ima li neki kompozitor čije skladbe niste nikada izveli, a voljeli biste?

– Kompozitor mi nijedan ne pada napamet, koliko neka djela koja nisam nikad svirala, a voljela bih. To su one note koje mjesecima stoje na notnom stalku kao podsjetnik i čekaju svoje vrijeme. To je recimo Koncert za harfu i orkestar R. Glierea, također Koncert za harfu kompozitora C. Reineckea, V. Kikta Sonata za harfu i violinu, kao i neke suvremene kompozicije koje sam pronašla, kupila i nikad odsvirala.

Vratimo se malo u prošlost. Harfa nije nimalo jednostavan instrument. Kako je došlo do toga da ste se odlučili za životni poziv harfistice?

– Mogla bih reći da nisam ja pronašla harfu, nego ona mene i to vrlo slučajno. Sa sedam godina počela sam učiti klavir u osnovnoj muzičkoj školi, te u srednjoj upisala glazbenu teoriju. Smjer glazbene teorije zahtijeva učenje još jednog instrumenta uz klavir, popularni instrumenti kao naprimjer gitara i flauta su bili popunjeni pa su se tako nama na smjeru teorije nudili manje popularni instrumenti, ja sam dobila na biranje kontrabas ili harfa. Odbojnost prema harfi je bila manja pa sam zato izabrala harfu. Nisam ni sanjala da će mi to biti poziv. Kako sam krenula s učenjem harfe, s vremenom ljubav i zadovoljstvo je raslo te je glazbena teorija nakon srednje škole potpuno izgubila bitku. Harfu sam ubrzanim tempom svladavala te sam nakon samo četiri godine sviranja upisala Muzičku akademiju u Zagrebu.

Vjerna klasici

Imate li želju krenuti u glazbeno eksperimentiranje i upustiti se u izvođenje skladbi drugih glazbenih žanrova ili ostajete vjerni klasici?

– Želja je oduvijek tu, za eksperimentiranje, električnu harfu, nešto novo i originalno. Klasici ostajem vjerna, to se sigurno neće promijeniti. Moji izleti iz klasike su povremeni, kad su u pitanju eventi i snimanja. Za sada želja za eksperimentiranjem ostaje samo želja, možda ako dođe drugi val koronavirusa vrijeme posvetim tome.

Što publika preferira kad je riječ o skladbama koje se izvode na harfi?

– Publika preferira kompozicije u kojima harfa prezentira sve što može, djela koja zvuče raskošno i virtuozno. Mnogi imaju predrasude i misle da je harfa tih i nježan instrument pa nakon harfističkih koncerata budu iznenađeni. Vjerujem da je kao i kod svakog instrumenta, ako glazbenik uživa u kompoziciji koju svira, prenese to i na publiku. Ta interakcija između publike i glazbenika je važnija od preferiranja određenog djela ili kompozitora.

Otkrite nam povijest svoje harfe: gdje je kupljena, koliko teži, gdje je izrađena…?

– Nakon diplome sam položila audiciju i zaposlila se u Simfonijskom orkestru, bila sam bez harfe. Harfa je vrlo skup instrument i većina harfistica ima mogućnost kupnje instrumenta tek kad nađe stalno zaposlenje. Tad mi se ukazala prilika za kupnju polovne harfe od kolegice koja mi je služila sve do prije godinu dana, kad sam odlučila da je idealno vrijeme za kupnju nove. Obje harfe su izrađene u Italiji, u tvornici Salvi koja je jedna od najpoznatijih tvornica ovog instrumenta. Po novu harfu sam išla nekoliko puta u Milano u njihov showroom isprobavajući više modela kako bih pronašla onu idealnu za mene. U orkestru imam dvije harfe marke Lyon and Healy koje sam također sama izabrala. Veliko mi je zadovoljstvo svirati na dobrim i kvalitetnim instrumentima iz kojih se može izvući najbolje.

Članica ste Simfonijskog orkestra HRT-a i stalna članica Cantus ansambla?

– U Simfonijski orkestar sam ušla odmah nakon stjecanja diplome. I sad, nakon 13 godina sviranja u tom orkestru osjećam jednako zadovoljstvo i sreću. Svaka sezona donosi nove izazove, odlične dirigente i soliste, u orkestru vlada jedna bliskost među kolegama i opuštena, ali radna atmosfera. Članica Cantus ansambla sam od 2008. godine, ušla sam u taj ansambl zbog izazova i zanimanja za suvremenu glazbu s kojom do tada nisam imala puno iskustva. Svaki koncert Cantus ansambla donosi mi novi izazov kao i izlazak iz komfort zone. U nekim projektima glumimo, plešemo, pjevamo, sviramo druge instrumente i pritom se odlično zabavljamo i nadopunjujemo na što publika odlično reagira.

Gramofonske ploče

S obzirom da harfa nije nimalo lagan instrument dobivate podršku te vam redovno harfu voze kombijem gdje god treba.Vjerujem da je bilo i komičnih situacija. Možete nam ispričati neku anegdotu?

– Biti harfistica u svakodnevnom životu donosi mnogo kompromisa. Stan se bira da je u prizemlju, nikako ne na katu bez lifta, auto se kupuje što veći i prikladniji za prijevoz harfe. Najsigurnija sam kad harfu prevozim sama, odnosno sa suprugom koji nosi, vozi, gura na kolicima. Često se zna našaliti da bi volio da se zaljubio u flautisticu. Kad smo mijenjali auto zbog harfe, odlazili smo u salone s putnom navlakom od harfe, spuštali prtljažnike i mjerili da li stane. Malo je reći da su nas trgovci čudno gledali, jedna trgovkinja nikako nije mogla shvatiti zašto jednostavno ne kupimo nosače za krov pa harfu ne vozimo na krovu. Često kad bi mi prevozio harfu netko drugi, recimo iz organizacije koncerta na kojem sviram, iznenađenja je bilo svakakvih, od otvorenih prikolica, premalih kombija do teretnih kamiona.

Kakvu glazbu osobno volite slušati recimo kad perete suđe ili kad možda radite neki drugi kućanski posao?

– Često, ako imam puno proba, tijekom dana kod kuće volim tišinu, nekad mi čak smeta i radio. Vrlo vjerojatno zbog količine zvuka i glasnoće u kojoj provedem dan. No, vikendom je zato slušaonica. Volim slušati gramofonske ploče, nalaziti ih po sajmovima i preslušavati. Što slušam ovisi o raspoloženju, često je klasika na repertoaru, ali i jazz. Za kućanske poslove je to uvijek nešto življe za poticaj, kao naprimjer Caro Emerald.

Kako birate haljine u kojima ćete nastupiti, te kakav modni stil inače njegujete?

– Za koncerte u orkestru moram biti u crnom, češće sviram u hlačama ili crnim kombinezonima zbog položaja u kojem sviram. Za ljetne koncerte na otvorenom biram haljine. Svaki odlazak u kupnju završi biranjem koncertne odjeće pa čak i ako sam krenula kupiti nešto sasvim drugo. Za solističke koncerte dam si oduška pa biram haljine u bojama, da nadoknadim tu crninu u kojoj sam stalno. I kod biranja haljine, harfa određuje pravila. Ne smije biti preduga niti prekratka, kao ni preuska, dovoljno ugodna u gornjem dijelu da ne bi smetala za ruke. Cipele je najteže izabrati zbog sedam pedala na kojima sviram. Inače, nosim klasiku, traperice, kožnu jaknu, casual majce. Modni fetiš su mi definitivno torbe, odnosno kožni ruksaci koji su praktični jer mi u njih stanu note, štimer i žice. Drugo što bih mogla izdvojiti su definitivno ljetne haljine, duge, kratke, lepršave, šarene, sve!

Da niste harfistica, što biste bili?

– Moja druga ljubav nakon harfe je jedrenje. Da nisam harfistica, sigurno bi moje zanimanje bilo povezano s morem i jedrilicom.

Rasprodani koncerti

Je li u posljednjih nekoliko godina došlo do porasta interesa publike za klasičnu glazbu?

– Sa sigurnošću mogu reći da jest. Posljednjih nekoliko godina naši koncert su rasprodani, svake godine imamo sve više pretplatnika. Kad sam došla u orkestar, sjećam se koncerata na kojima je nas na pozornici bilo više nego ljudi u publici. Sad je potpuno druga situacija, koncerata u Zagrebu ima puno i svi su odlično posjećeni, mislim da smo pravim odabirom programa ljude probudili i pridobili da upoznaju i zavole klasičnu glazbu.