Da pravila u filmu nema, jer valja graditi neka svoja pravila, kazao bi John Cassavetes, a složio bi se s time i naš najnagrađivaniji redatelj Rajko Grlić kojega je pak na njegovome životnom putu, onom filmskom, vodila strast za filmom, ljubav prema umjetnosti koju je prvi puta osjetio, naglasio je to više puta, još kao klinac tijekom boravka na našem najstarijem filmskom festivalu, Pula Film Festivalu, istom onom na kojem je ove godine predstavio i svoj posljednji film »Svemu dođe kraj«, i na kojem je pola stoljeća prije primio nagradu za svoj prvijenac »Kud puklo da puklo«. O svom posljednjem filmu, filmskoj umjetnosti u kontekstu društvenih aporija, kao i o počasnome doktoratu Sveučilišta u Rijeci, govori profesor filma na Sveučilištu Ohio i naš priznati redatelj i scenarist Rajko Grlić.

Nakon Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo, primate počasni doktorat za istaknuti doprinos od trajnog značaja svjetskoj umjetnosti i umjetničkoj edukaciji kao i izuzetan doprinos Sveučilištu u Rijeci – bravo, maestro! Što vam znači priznanje ovakve vrste?

– Puno mi znači pogotovo to što priznanje dolazi od sveučilišta koje se duhom i opredjeljenjem podosta razlikuje od ostalih hrvatskih sveučilišta kojima je, barem sam stekao taj dojam, glavno da poslušno služe politici, od sveučilišta koje drži do svoje autonomije i koje se ne zatvara, nego otvara prema svijetu na veliku korist njezinih studenata, a i nastavnika.

Kako ste povezani sa Sveučilištem u Rijeci te vidite li još prostora za neke ekstenzivnije suradnje, posebice na planu dodatnoga promoviranja filmske edukcije i filmske umjetnosti?

– Pa dosta dugo. Vodio sam njihove studente, sa studentima još tri europska sveučilišta, tri godine u radionicama dokumentarnog filma u Veneciji, nakon kojih je ostalo mnoštvo dobrih malih filmova o ljudima tog grada. Dolazio sam i držao neka predavanja kao što sam na Cresu u njihovoj velebnoj palači Moise, uime Sveučilišta, držao neku vrstu masterclass predavanja za istaknute hrvatske dokumentariste. Dva od tri filma koje smo tamo razvijali su završena i dobila su već mnoštvo priznanja, a i treći se upravo snima. Sve to, to moram reći, zahvaljujući rektorici Snježani Prijić-Samaržija koja me i vezala za Sveučilište u Rijeci.

Ljubav na hrvatski način

Nakon premijernoga prikazivanja na ovogodišnjem Pula Film Festivalu na kojem je osvojio visoke ocjene publike i imao iznimno dobre reakcije u večeri samoga prikazivanja, vaš će film imati i riječku premijeru. Također u povodu primanja počasnoga doktorata Sveučilišta u Rijeci, Igor Mandić je svojedobno za naš list kazao kako je Rijeka bila oduvijek avangardna; biste li se složili s time i, u tom smislu, kakvu reakciju očekujete od riječke publike?

NL arhiva

– Da, slažem se. Dodao bih još jedan, možda i veći kompliment; za mene je Rijeka NORMALAN grad. Ona je ukratko ono što grad treba biti, a što mnogi hrvatski gradovi, uključujući i moj rodni Zagreb, nažalost više nisu. U njemu se zaista dobro osjećam, od antikvarijata Ex Libris, koji tretiram kao svoj riječki dom, preko Art-kina u koji često zalazim i kao gost i kao autor, pa sve do Sveučilišta koje izuzetno cijenim. Što se riječke publike tiče – od nje očekujem puno, to jest da dođe u kino i da pogleda film.

A što riječka publika može očekivati od vašeg filma? Kako biste ga vi opisali u najkraćim crtama i žanrovski (d)označili?

– To je film o nama, danas i ovdje. Ljubavna priča umočena u hrvatsku stvarnost. Taj bolni spoj rađa nešto što su distributeri, jer njima žanr treba za najave filma, nazvali trilerom.

Teško ostvarljiva utopija

Jeste li tim uratkom uspjeli, kako biste i sami rekli, na veliko platno prenijeti Krležinu ljutnju, kao i osjećaj nemoći?

– Vjerujem da jesmo, ali nisam ja taj koji o tome može suditi. Krenuli smo od Krležinog romana »Na rubu pameti« i brzo shvatili da to nije dramsko tkivo, već zbir briljantnih eseja, i da ti eseji u sebi imaju jednaki naboj, jednaku ljutnju i osjećaj nemoći koji mi, govorim o sebi i koscenaristu Anti Tomiću, imamo prema vremenu i prostoru u kojem živimo.

Zašto ste se odlučili na takav deterministički naziv filma. Dođe li, zaista, svemu kraj i jesmo li u anticipaciji čega društvenog?

– Zato što se nadamo da će tome o čemu pričamo zaista jednom doći kraj. Ukratko, to je naša nada, naš mali doprinos jednoj teško ostvarljivoj utopiji.

Prema Tarkovskome, umjetnost postoji da bi ljudima pomogla da postanu svjesni onoga što već znaju – je li i vaša intencija podsjetiti ljude na ono što već znaju, dodatno to osvijestiti?

– Vrlo precizna definicija. Da, mi znamo da ljudi znaju to o čemu mi pričamo i nadamo se da će im film barem malo pomoći da toga postanu još svjesniji. A kada smo nečega svjesni onda možda nešto i učinimo s tom sviješću. Naravno filmovi nisu ti koji mijenjaju ili pomiču nešto, oni su tu samo da vas taknu po ramenu i šapnu vam – razmisli.

Krepat ma ne molat

Iako se u vašim filmovima, pa i nazivima razaznaje determinizam dviju krajnosti, početka i kraja, Fellini bi rekao da ne postoji kraj, ne postoji početak, postoji samo strast za životom – je li ta strast ujedno i strast za filmom?

– A što bi me drugo nego strast tjerala da u ovim okolnostima, a oni su na filmu u Hrvatskoj zaista i više no bijedni, provedem nekoliko godina da bih ispričao neku priču. Samo me strast, ljubav za pričanjem, potreba za razgovorom s publikom u mraku kinodvorane, tjera na sve to. Jer taj trokut autori, veliko platno i publika osnova su filmske magije, i kada se netko s njom poput mene zarazi u ranoj mladosti onda tu nema odustajanja. Krepat ma ne molat!

Osim onoga na što ukazujete svojim filmovima, od čega još, prema vama, pati naše društvo i što ga opstruira u njegovome napretku?

– Ovo društvo, da se počnem ponavljati, materijalnu i duhovnu korupciju smatra nečim krajnje normalnim. Oni koji na to ne pristaju u velikom broju odlaze ili se zatvaraju u sebe. Hrvatska je u ovih tridesetak godina izgubila gotovo četvrtinu stanovništva. I to ne bilo kakvog stanovništva – onog školovanog i željnog da im djeca odrastaju u nekom zdravijem društvu. Otišli su ljudi koji bi trebali voditi ovo društvo, a u politici su ostali razni penave. Zadnja objavljena anketa govori da sedamdeset posto mladih između devetnaest i dvadeset i devet godina intenzivno razmišlja o odlasku. To je naš slon u našoj staklani kojeg nitko od ljudi koji vode ovu zemlju ne želi primijetiti. Ili ako baš želite direktan odgovor, nije uvijek pristojno, ali ponekad valja reći; HDZ i Kaptol su dva najveća parazita koji tlače ovo društvo, pljačkaju ga, ne dozvoljavaju mu da normalno diše i glavni su krivci za tako veliki odlazak.

Arhiva NL

Glupost kao konstanta

S obzirom na jasnu i nedvosmislenu kritiku vladajućih, koja se nazire u vašim filmovima, valja upitati jeste li kritični prema svim političkim opcijama, u zahvatu s desnog na lijevi spektar, ili samo u slučaju skretanja nadesno?

– O da, ja čak za to imam i materijalne dokaze. Bio sam i jedan od nepoćudnih u Bijeloj knjizi saveza komunista i na crnim listama koje su sastavljali naši branitelji uz malu pomoć vladajućih. Glupost, što bi rekao moj otac, uvijek je, i u vremenu i u prostoru, ravnopravno raspodijeljena.

Zaista ključnim presjecima, trenucima, pa i pozadinskim fenomenima američkoga društva, narativno posve ispolirano, filmski zaista izvrsno progovara nagrađivana TV serija »Fargo«. S obzirom na to da ste u svakom smislu društveno angažirani, moram vas upitati i za komentar na trenutačnu aktualnu izbornu društveno-političku situaciju preko bare – u kojoj je fazi američko društvo, nakon Trumpa, Biden, tko je sljedeći, kako, prema vama, diše kolijevka demokracije i jesu li oni demokratski dosezi u potencijalnoj ugrozi?

– To o »kolijevci demokracije« treba uzeti s malim zrnom sumnje. Preko tri godine sam s troje studenata radio dugometražni dokumentarni film o tome kako je Bush mlađi, to jest kako su republikanci ukrali izbore u Ohiu, ono što su oni pronašli dobrano demistificira američki izborni sistem. Film je igrao na televizijama u preko dvadeset zemalja, čak ga je, na moje veliko čuđenje, i HRT otkupio i prikazao. A što se tiče budućnosti te demokracije, put je dosta jasan. Ako Trump ponovo dođe on će, prema vlastitim riječima, ukinuti buduća glasanja i vladati kao despot. To je, naravno, populistički rječnik jednog bogatog primitivca, ali bojim se da nije daleko od istine. Druga strana, odnosno demokrati, koji su uvijek bolji za Ameriku, a manje dobri za svijet, morat će uložiti nadljudske napore da ga u tome spriječe. Zadnje sučeljavanje, koje gotovo čitava Amerika vidi kao veliku i možda odlučujuću pobjedu potpredsjednice Harris, podgrijava nadu da će se Amerika jednoga dana ipak uspjeti riješiti Trumpa.

Režiser (i) vlastiti kritičar

U jednom ste razgovoru spomenuli da niste prisustvovali projekciji vašega filma u Puli, pa niste posvjedočili niti reakciji publike. Odnosi li se takva premijernogledalačka praksa samo na Pulu i Arenu, ili općenito na premijerna prikazivanja nekog vašega filma? Uz to, znači li vaša gledalačka izolacija s ciljem sekvencioniranja onih dobrih i loših trenutaka i to da ste perfekcionist?

Arhiva NL

– Da, ja ne prisustvujem projekcijama svojih filmova. Kada ga završim zaključam se u kinosalu i sam ga odgledam. Osjećaj koji iznesem iz te sale je to što je za mene moj film. Nikakva priznanja ili poniženja, nikakve dobivene ili ne dobivene nagrade to ne mogu promijeniti. A vjerujte mi, nitko nije tako kritičan prema svom filmu kao njegov režiser. Kada bih ga gledao s ljudima u kinu ili na festivalima, u mene bi »ušao« njihov osjećaj filma. Jedino pazim da mi krajevi filmova budu dobri, tu si zaista dam truda, jer tih zadnjih desetak minuta uvijek moram gledati na svim premijerama i festivalima. A jesam li perfekcionist – drugi kažu da jesam, no ja u to sumnjam.

Na pozornici u Areni, istoj onoj na kojoj ste točno prije pedeset godina primili nagradu za vaš dugometražni prvijenac »Kud puklo da puklo«, u povodu premijere vašega novog filma »Svemu dođe kraj«, kazali ste kako je vaš boravak u Puli 1965. godine bio onaj sudbonosan – filmski – jer upravo ste se tada »zarazili« filmom. Koliko se toga od onda promijenilo i koliko vas veseli rad na novim projektima, posebice zbog toga što već neko vrijeme najavljujete da je određeni film, posljednji, ujedno i vaš zadnji?

– Ta 1965. godina bila je fantastična filmska godina, vjerojatno jedna od najboljih pulskog filmskog festivala. Tu su filmove imali Vatroslav Mimica, Krsto Papić, Aleksandar Petrović, Dušan Makavejev, Zika Pavlović, Puriša Đorđević, dakle nevjerojatan zbir ozbiljnih režisera. I kad ste klinac koji ima sreću gledati njihove filmove i svaki ih dan slušati tijekom razgovora koje su za nas priređivali, onda je nemoguće da se ne zarazite. No od tad se sve promijenilo, od kinematografije, načina na koji se snimaju i gledaju filmovi, pa sve do pulskog festivala. Nažalost sve se malom »srinkalo«.

Muke po filmu

Je li vaš posljednji film zaista bio posljednji, ili imate neku novu ideju

– Nikada nisam upotrijebio riječ »posljednji«. Govorio sam da mi je, pogotovo za zadnja četiri, svaki zadnji jer sam nakon svakog sumnjao u to da ću još jednom sakupiti snage da ponovo prođem čitavu golgotu sakupljanja novca. I tako smo došli do toga da je svaki zadnji, ali, kao što vi kažete, postoji i posljednji. A i taj se možda dogodi.

Jedan ste i od utemeljitelja Motovun Film Festivala, danas Cinehill Film Festivala; jeste li zadovoljni onime što je festival danas, općenito, kao i novom, brdskom, inačicom toga festivala?

– Motovun Film Festival je za mene bio više od festivala, bio je događaj, bio je malo utopijsko mjesto gdje je svakog ljeta pet dana vladalo veselje. Generacije su na tome festivalu rasle i odgajale se. Uz to, vjerujem da je učinio i puno za razvoj srednje Istre, kao i za generalni imidž Istre kao »slobodnog teritorija«. I zato mi je žao da ga je Istra potjerala, da su apartmani i restorani zaključili da im više ne treba, kao što nažalost čitavoj Istri, izgleda, ništa osim novca više i ne treba. Prije petnaestak godina predao sam štafetnu palicu festivala Igoru Mirkoviću i on je uz nadljudske napore uspio održati festival do njegova dvadeset i petog izdanja. I kada više nije mogao, kada su mu dosta jasno dali do znanja da ode, on je otišao i napravio svoj festival na Petehovcu. Svaka mu čast. To što je napravio je nešto potpuno drugačije od Motovuna i radi se za jednu potpuno drugačiju publiku. To je nešto novo i vjerujem da to ima svoju budućnost.

Kultura kao alat

Jednom ste prilikom izjavili da kultura nestaje sa stranica naših medija; zašto je tome tako?

– Zato što u ovome instant vremenu kultura nikome ne treba, pogotovo političarima koji u ovoj zemlji odlučuju apsolutno o svemu. Ovdje o kulturi, o tome što ona jest, a što nije, što se smije, a što ne, određuju razni buljevi, pa su mediji, koji su također pod kontrolom vladajućih, zaključili da ni njima to pretjerano ne treba. Jer kultura uvijek nešto propituje, zanovijeta, gnjavi, sumnja u apsolutne vrijednosti, dovodi u pitanje poredak stvar. Bez nje je život puno mirniji.

Iza vas su desetljeća filmskog rada, kako onog umjetničkog, tako i onog odgojno-obrazovnog, to jest nastavnog – što vi učite buduće filmske profesionalce i što je, po vama, bitna odlika jednoga režisera

– Pokušavam ih učiti tome da budu znatiželjni, da probaju sve, da se prije svega kao ljudi obogate iskustvom. Onaj tko »sakupi malo života« ima i nešto reći, a takvi lako uče i zanat. I još nešto im stalno naglašavam – da im to o čemu pričaju bude zaista važno, da je to nešto što moraju reći jer ih tada ništa u toj želji neće moći zaustaviti.

Filmski uzori

Iako se sljedeće pitanje čini posve očekivano, potencijalni odgovor koji dolazi od režiserskih očiju ipak je čitateljima i filmoljupcima visokovrijedan, pa me u tom smislu zanima koji su vama režiserski favoriti ili pak omiljeni filmski naslovi?

– Na to pitanje uvijek odgovaram istom usporedbom; kako rasteš, od klinačkih dana pa nadalje, zaljubljuješ se i u tom si trenutku siguran da je to djevojka tvog života. No uskoro te omami nova ljubav i tako to ide do nekih godina. Isto je to s filmovima i režiserima, od amaterskih dana, preko studija u Pragu pa nadalje, volio sam mnoge režisere i filmove; u Pragu sam vjerovao da ću čitav život pokušati raditi filmove poput Bressona, Dryera i Buñuela, da bi se kasnije zaljubio u talijanski neorealizam i francuski novi val, a puno kasnije otkrio američke majstore od Lubitza i Wildera do Forda i Mankiewicza. I tako redom dok ne dođeš do toga da se filmovi oblikuju prema priči, prema junacima, a ne prema unaprijed osmišljenim shemama ili viđenim filmovima.