Za rodni će Mostar Goran Matović reći da ga je, u jeku puberteta, gušio na sve moguće načine te se osjećao kao da je »pao s nekog drugog planeta«.

U znaku mladalačke pobune, sa sedamnaest godina doputovao je u Zagreb, u nepoznati, čudesni grad. Tih je, prvih zagrebačkih dana, na Glavnom kolodvoru jedinim novcem kupio Ujevićeva Sabrana djela. Te će knjige opisati kao prvu, veličanstvenu imovinu. Startao je kao ponosna sirotinja, a Tin ga je uveo u Zagreb u kojem je prve dvije noći spavao u tramvaju, potom kao ilegalac u Studentskom domu Sava.

»Tako sam započeo životnu zagrebačku avanturu. Nisam imao poznanika, nikakvih rođaka, sam sam sebi u Zagrebu bio prvi rođak.« U Zagrebu je počeo raditi različite poslove i studirati, a vrijeme tratiti u negdašnjim kultnim kavanama i gostionicama poput Corsa,Tingl-Tangla, Tip-Topa, Pod starim krovovima. Tu je upoznao svoju zagrebačku subraću, tu je počeo govoriti poeziju i Zagreb je tako postajao njegova artistička domovina čiji je vjerni građanin i dandanas. U razgovoru za naš Mediteran Goran Matović, jedan od ponajboljih poznavatelja i interpretatora Krleže i Ujevića, otkrit će, između ostalog, koliko su ta dva velikana suvremena danas, kako gleda na zagrebačku publiku, ali i što nas očekuje na ovogodišnjem Festivalu »Miroslav Krleža«.

Krležina obljetnica

– Ove godine obilježavamo 130. godišnjicu Krležina rođenja. Za otvorenje festivala Marina Pejnović režira predstavu »BARAKA PET BE« kao Opomenu. Komponirat će snažnu antiratnu dramu. U okviru festivala će igrati »Leda« (HNK) i »Ćelava Leda« u jednoj večeri. Onda ćemo gledati Brezovčevu predstavu »Glembajevi« i dramu »U agoniji«. Imamo gostovanje mladih umjetnika iz Beograda koji igraju Krležinu dramu »Adam i Eva« te na kraju našu festivalsku predstavu »Djetinjstvo u Agramu« koju smo realizirali u suradnji s GDK-om Gavella. U okviru festivala kao poseban kuriozum predstavit ćemo novootkrivenu Krležinu dramu »Goya«.

Foto Davor Kovačević

Bogat je i popratni program, primjerice, putovanje »Krležinim zagrebačkim adresama«. Glumice i glumci izvodit će fragmente iz Krležina opusa nastale upravo na tim adresama. Kako stvari sada stoje, radit ćemo, na mjestu negdašnje sinagoge u Praškoj, i program »Krleža i Židovi«. Imat ćemo tradicionalni »Doručak kod Krleže«, a sedam naših značajnih likovnih umjetnika u zadanom formatu će, na temu Krleža, naslikati svoje slike. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici priredit ćemo izložbu rukopisa na osnovi kojih je osmišljen program ovogodišnjeg festivala. Sve je to samo djelić onoga što pripremamo. Ove godine naš partner je i Muzej grada Zagreba u čijem atriju izvodimo najveći dio programa.

Je li glumcima bilo lakše igrati Krležu dok je bio živ ili im je lakše danas?

– Nikada nije lako igrati Krležu. Krležin opus velik je izazov svakom glumcu. Preko bogate krležijanske rečenice sjajno se brusi glumački talent i postiže spasonosna lakoća. Krleža nam uvijek nanovo otkriva neke nove čarobne svjetove. On je stvarao živi jezik koji osvaja i zavodi. Da bi glumac došao do jednostavnosti i lakoće mora razumjeti, pa probati, probati…

Krleža i Ujević

Kakva je zagrebačka publika?

– Najviše volim publiku koju ne poznajem. Paul Valéry je rekao: »Čovjek ljude može voljeti jedino ako ih ne pozna.« Volim novu publiku, pogotovo ovu koja mi dolazi nakon premijere. Prije nekoliko mjeseci napravio sam dvije premijere »Krleža: Sjetite me se 2022.« koju sam osmislio u inspirativnoj suradnji s glazbenim (su)borcem Stankom Kovačićem i prvim (o)gledateljem Krešimirom Dolenčićem, te Dianom Sokolić koja je priredila likovni okvir. Predstavu »Tin Ujević – San i ludilo« obnovio sam i posvetio ne samo Ujeviću, već i Arsenu Dediću s kojim sam nastupao 35 godina. Arsen je pjevao Tina, ja sam ga govorio. U novom izdanju predstave angažirao sam Saru Renar koja Ujeviću daje novi ton. Kreativno ga veže za današnje vrijeme. Imali smo sjajne suradnike: redateljicu Anicu Tomić i dizajnera svjetla Marka Mijatovića. Teatar &TD uvrstio je našu predstavu na svoj repertoar. Ujević, kao i Krleža, autori su živog i izvanvremenskog djela. Zato ih volim i trajno govorim. Odnos Krleža-Ujević zanimljiv je neovisno o očitovanjima jednoga pisca o drugome. Golem je animozitet. Povijest hrvatske književnosti povijest je negacije onog drugog. Nema susreta, nema dijaloga. Same konfrontacije. Ujević na jednom mjestu kaže: »Ja sam osoba složena od više drugih.« Ne glumim Ujevića i Krležu, naprosto ih jednostavno govorim. To su i moji tekstovi. Glume je, ionako, previše… Na pozornici i u životu. Krleža i Ujević spadaju u red proroka. Odavno su pročitali naše ljude i krajeve. I anticipirali događaje naše i svjetske povijesti.

Naslov predstave »Sjetite me se 2022.« je ujedno i posljednja rečenica koju vam je Krleža uputio. Zašto?

– Ne znam. U posljednjem susretu s Krležom na Gvozdu 1979. razgovarali smo o svemu i svačemu, i »horizontalno i vertikalno«. Krleža je rekapitulirao 20. stoljeće. Portretirao je suvremenike i fenomene polemično i duhovito. Nenadano je prekinuo monolog, prekrio lice rukama kao na Vaništinu portretu, uzdahnuo i rekao: »Sjetite me se 2022.« Zašto je spomenuo tu godinu, ne znam. Meni je ta godina bila nestvarno daleka. Ta fantastična budućnost je došla kao neizvjesna sadašnjost. Svaki dan, prolazeći uvijek istim zagrebačkim ulicama, sjećam se Krleže, njegova mudrog, živog i temperamentnog govora. Jednako vehementno pisao je i govorio. Često je mijenjao raspoloženja, pa je i njegov govor bio silno dramatičan. Ponovo se pokazalo: što je drama svijeta žešća, Krležin je govor življi i aktualniji. U svijetu koji se opasno ruši, ekvilibriramo »Na rubu pameti« između trenutka i vječnosti.

Pisac pobune i revolta

Krleža je, u mladosti, bio buntovniji no što je bio u zrelijim godinama. Biste li vi za sebe isto rekli?

Foto Davor Kovačević

– Postajala je u meni ta mladalačka pobuna koja me intuitivno dovela u Zagreb. U zadnje vrijeme, kad se vraćam Mostaru, gledam ga drukčije, u idealnim kadrovima. Puno sam tolerantniji. Upoznao sam tamo pet-šest sjajnih mladih ljudi koji vode tamošnju kulturu. Oni su moji dragi mostarski sugovornici. Krleža je pisac pobune, revolta, pisac koji rekreira dramu neprekidno, bez obzira piše li poeziju, prozu ili eseje. U dramskom i polemičkom opusu središte je njegove spisateljske energije, ali svuda i stalno u njemu je prisutan bunt. Živost. On se ne slaže s postojećom slikom stvari, obračunava se i s ljevicom i s desnicom. Na jednom mjestu veli: »Denunciraju me na lijevo da sam orijentiran desno, a na desno da stojim lijevo«, dok u romanu »Na rubu pameti« kaže: »Istina, bio sam prilično sam, ali osamljenost još nije dokaz da čovjek nije u pravu.« Iz te osamljenosti i silne samoće, jer nije imao prave sugovornike, ni dostojne protivnike, javlja se njegov bunt, mladalački protest koji osvaja i zavodi. Pobuna je prirodno stanje mladih. Krleža, pa i Ujević, silno imponiraju mladima jer se ne mire sa slikom svijeta. Ako mladi ne osjete tu energije pobune i bunta, onda i nisu mladi. Ja sam doživio 1968., 1971., 1991. Čini mi se da, od tih godina, mladih više i da nema. Nema te zajedničke energije koja osvaja nove prostore slobode.

Gdje Krleža imponira zrelijim ljudima? Što to vi, uvijek i iznova, pronalazite kod Krleže nakon toliko godina?

– Krleža je nenadmašni kroničar Hrvatske, Europe i svijeta. On je prvak u svim spisateljskim rodovima. Zanimljivo je njegovo umjetničko sazviježđe, njegove teme i motivi. U suradnji s umjetnicima različitih poetika i umjetničkih disciplina uspijevam uvijek otkriti novog Krležu. Ove godine u okviru 12. festivala »Miroslav Krleža« planiramo program koji bi mogao ispuniti dvije sezone. Naši događaji rade na umjetničkom višeglasju, spajaju različite poetike i generacije, i otvoreni su novim umjetničkim praksama. Festivalskim programima gradimo Krležin živi spomenik u vremenu. Trajno nas okupira Krleža danas.

Mislite da interes za Krležu ne jenjava?

– Trajno je živ interes za Krležu. U okviru Festivala »Miroslav Krleža« premijerne naslove su režirali: Georgij Paro, Janos Domolki, Mario Kovač, Senka Bulić, Zlatko Sviben, Branko Brezovec, Natalija Manojlović, Ivan Planinić… Ima mlađih redateljica i redatelja koji u Krleži nalaze trajnu inspiraciju. Sjajni su nam glumci Krležinog teatra, da spomenem samo neke: Rade Šerbedžija, Branka Cvitković, Dragan Despot, Nikša Marinović, Lana Meniga, Ozren Grabarić…

Domagoj Janković ili Severina kao barunica Castelli?

– Brezovec ima refleks za teatarsku provokaciju. Postavlja pitanja! Otkriva nova tumačenja i novu živost. Njegove predstave izazivaju reakciju. Polariziraju mišljenja. Mnogi su na »Glembajeve« otišli zbog Severine, pa neka su. Možda su osjetili nešto od njene »erotičke inteligencije«. I to je dobro.

Zagreb i Ivo Andrić

Zanimljivo je kako ste rekli da ste pobjegli iz Mostara jer ste na njega gledali kao na usku varoš, a Matoš je, o Zagrebu, pisao kao o uskoj varoši.

– Matoš kaže: »Zagreb? Ni selo, ni velegrad!« Ne znam jeste li prolazili kroz naš mali velegrad pred Božić. Iz devedeset posto kafića trešte narodnjaci. Igraju se kola, ljudi se vesele. Zagreb je jako dugo zapušten, izgubio je neke svoje autentične znakove grada. Pa ti nesretni spomenici, nesretnih hrvatskih velikana do nedavno su »krasili« naše birtije. Zagreb jedino preko kulture živi i diše kao grad.

Kad ste vi došli u Zagreb jeste li osjećali kako više niste u uskoj varoši?

– Jesam. Drastična je razlika između Zagreba moje mladosti i Zagreba danas. Imao sam sreću surađivati sa značajnim, velikim ljudima zbog kojih sam zavolio Zagreb. Da spomenem samo neke: Miroslav Krleža, Arsen Dedić, Josip Sever, Georgij Paro, Boris Bućan, Mirko Ilić, Irena Vrkljan, Đuro Seder, Zlatko Bourek, Tonko Lonza… Zagreb me osvojio, jer je suzdržan i miran, a ja dolazim s juga, u meni je bila eksplozija nemira. Brzo je Zagreb postao moja životna i artistička domovina.

Govore i da je Ivo Andrić Zagreb doživljavao kao hladnu sredinu

– I sam je Andrić bio suzdržan, neću reći hladan, ali odmjeren i šutljiv. Zagreb, u odnosu na Andrića, nije bio otvoren. Andrić je stanovao u Kačićevoj 21, u Medulićevoj 16, Eugeniji Gojmerac je dolazio na broj 25 u Jurjevskoj. Te adrese, zbog činjenice da je na njima stanovao i da ih je pohodio veliki Ivo Andrić, trebalo bi markirati. Samo to. Mi bismo onda bili, makar za te spomene, veći grad, ali toga nema. Trebalo bi svakako napraviti neku vrstu spomenika Branku Miljkoviću. Tako bi potvrdili svoju otvorenost za one »druge«. Dugogodišnja manifestacija Zagrebačke posvete, koju sam pokrenuo sa svojim suradnicama i suradnicima kao žive programe, a napravio sam preko trideset književnih portreta, ukinuta je zbog mjera štednje. Pokušao sam označiti Ujevićevu posljednju zagrebačku adresu – Selska cesta 116c i nakon nekoliko dana ta je oznaka skinuta. Jedan od mojih najvećih neuspjeha je što u Zagrebu nisam realizirao projekt »Centar Miroslav Krleža«. Bivša gradska vlast tražila je da napravim projekt, napravio sam ga, dobio vrhunske recenzije, a naposljetku me dočekala ignorantska šutnja. Preko Centra »Miroslav Krleža« Zagreb bismo mogli brendirati kao grad velikog pisca.

Samostalni umjetnik

Kako je bilo bivati samostalnim umjetnikom cijeli život?

Foto Davor Kovačević

– Teže je danas nego ranije. Ujević, primjerice, za života nije dobio ni jednu jedinu nagradu. Da je danas živ, živio bi neusporedivo teže no što je živio. Genijalni Ujević danas bi imao koeficijent za izračun mirovina 0.8, ako bi ga, kojim slučajem, primili u HZSU. Nema više te empatije i obzira prema drugom čovjeku. Ima dovoljno novaca, ali krivo se dijeli. Ovo je vrijeme egoizma. Ima ona Arsenova – što više imam, manje dajem. Bilo bi normalno da bogatiji podržavaju umjetničke ideje i tako sukreiraju ljepši grad. Bogatstvo ima smisla jedino ako se dijeli, tako se sigurno oplemenjuje. Ali toga je tako malo. Napravio sam prije četrdeset godina predstavu »Majakovski – Šamar društvenom ukusu«, uz podršku sjajnih suradnika: Zlatka Boureka, Tonka Lonze, Arsena Dedića, Mirka Ilića. Trebalo bi obnoviti »Šamar društvenom ukusu«. Izumrle su mecene.

Treba proći neko vrijeme da se ljudi osvijeste i shvate da to što imaju ne mogu potrošiti u pet života. Da se vratim na početno pitanje, proveo sam čitav život kao samostalni umjetnik. Vrlo kratko sam bio zaposlen kao ravnatelj Kulturno-informativnog centra i voditelj Centra »Miroslav Krleža«. Slobodnjaci, s visokom stručnom spremom, imaju koeficijent za izračun mirovina 0.8. To je odnos prema toj, toliko slavljenoj »hrvatskoj kulturi«. Slobodnjaci su najvitalniji dio naše kulture. Na drugoj strani, oni koji se pozivaju na »hrvatsku kulturu« imaju nekoliko puta veći koeficijent i zagarantirano dobre mirovine. Novac, koji na slobodnjacima država štedi, je smiješan. S druge strane, Trg svetog Marka pretvoren je u neugledno parkiralište. Šteta što su nestali oni smiješni spomenici hrvatskim velikanima. Mogli bi se idealno smjestiti iza rešetaka, na Trgu svetog Marka, kao znak vremena – »znakovi pored puta«. Dolaze nam stranci i u čudu gledaju crkvu iza ograde. Ima li itko odgovor – zašto je Markov trg ograđen? To se pitanje mora postaviti na nekim drugim, gornjogradskim adresama. Javite nam, kada i ako doznate, ha-ha.

Kako ste se odlučili za glumu?

– U davnim danima Krleža je napisao: ne govori nijedan umjetnik samo spolja, nego iznutra, iz sebe, iz svojeg mraka, svoje svjetlosti. U jednom trenutku osjetio sam silno uzbuđenje čitajući tekstove velikana pisane riječi. Činilo mi se kao da su moji, želio sam ih podijeliti i počeo sam ih javno govoriti. Na Goranovom proljeću sam dobio nagradu kao recitator i to me ohrabrilo. Oduvijek sam bio sklon poetskom teatru. Kulture se mjere po poziciji poezije, po poletu stiha. Govoriti i depatetizirati poeziju veliki je glumački izazov.

O pjesnicima i nagradama

Što je sa suvremenim hrvatskim pjesnicima?

– Imamo zanimljivu pjesničku scenu. Koliko stignem, pratim i slušam pjesničke glasove. Da spomenem samo neke: Gordana Benić, Anka Žagar, Sonja Manojlović, Monika Herceg, Sanja Baković, Darija Žilić, Dorta Jagić, Ana Brnardić, Tomislav Domović, Krešimir Bagić, Marko Pogačar, Marko Tomaš… Jedan od najfascinantnijih, a nažalost zaboravljenih pjesnika, bio je Josip Sever. On je izašao iz čarobnih krugova koje su pokrenuli Majakovski, Hljebnikov, Burljuk, Kručonih… Prevodio nenadmašno s ruskog i kineskog. Zahvaljujući Severu, Majakovski je sigurnim korakom stupio na tlo hrvatskog jezika. Izvršio je velik utjecaj na suvremenu poeziju. Bio je sjajan interpret Majakovskog i vlastitih stihova. Kada sam bio mlađi, i glumci i pjesnici govorili su poeziju neusporedivo više nego danas. I danas se poezija živi, ali na jedan drukčiji način. Na drugim mrežama.

Što ste posljednje pogledali, a da vas je ostavilo bez daha?

– Na sreću, rijetko ostajem bez daha. U Teatru &TD gledao sam sjajnu predstavu »Franz« Tomislava Zajca u kojoj igra Dado Ćosić. Rene Medvešek je režirao, a Tanja Lacko oblikovala je scenski prostor. Fascinantan tekst, fina redukcija kazališnih znakova, odlično odigrano, režija posvećena tekstu i glumcu. Krasna demonstracija Teatra jednog glumca.

Što vam, u karijeri, znače nagrade?

– Najveću nagradu dao sam samome sebi neprekidno radeći posao koji volim. Potvrdio sam se kao plodan, reproduktivni umjetnik – imam sina iz 20. stoljeća i kći i još jednog sina iz 21. stoljeća. Možda najveću nagradu u životu dobio sam, od meni, nepoznatog čovjeka. Nazvao me jedan dan neznani gospodin i rekao: »Za afirmaciju Krleže i Ujevića napravili ste najviše. Imam neke knjige i časopise i to bih vam rado poklonio.« Čovjek mi je darovao prva izdanja Krležinih i Ujevićevih knjiga, uključujući i Krležine časopise – Plamen, Književna republika, Pečat i Danas. Do zore sam ih prelistavao. Uzbuđen i sretan. Prijatelj Mišo Nejašmić mi je rekao: »Kada bi čovjek imao velike novce, i da trideset godina ništa ne radi nego traži ta izdanja, ne bi ih našao«, a meni su, eto, došla kao unikatna Nagrada za životno djelo.

Što Goran Matović želi biti kada odraste?

– Teško je to reći. Bojim se vremena kad ću se prestati igrati. Igra je uvijek u blizini kreacije i mladosti. Picasso kaže: »Čovjeku je jako puno vremena potrebno da postane mlad.« Meni fali još malo. Kad skupiš neke godine, s lakoćom nalaziš rješenja. Slobodnjaštvo nam razvija kombinatorike preživljavanja u turbulentnim vremenima. Slobodnjaštvo je kreacija na mnogim planovima.

Teško je ovo vrijeme, zbog ratova i hladnih ratova. Gomilaju se strahovi i neizvjesnost. Rat u Ukrajini. Potresi u Turskoj i Siriji. Ima li kraja drami svijeta? Ovo je robotizirano vrijeme. Vrijeme u kojem najbolje prolaze imitatori. Zastrašujuće vrijeme gole administracije, birokracije, nikad je više nije bilo. Malo se korisno radi, a puno beskorisno administrira.