ŠIBENIK – Važan dio svakog domaćeg književnog festivala je odnos prema lokalnoj zajednici, pri čemu ima događanja koja se pretvaraju da postoje samo strani gosti i da publika dolazi vidjeti kako o umjetnosti razmišljaju literarni selebritiji (takozvani elitni pristup), a ima i pravih demokratskih festivala koji ugrađuju u svoje agende upravo onu publiku kojoj se i obraćaju. Šibenske Škure svake godine organiziraju izvedbenu radionicu pod vodstvom Leona Lučeva, inače jednog od naših najtraženijih i najnagrađivanijih filmskih umjetnika, tijekom koje građani s ili bez glumačkog iskustva mogu javno isprobati svoj izvedbeni odnos s literarnim tekstom. Nakon Vesne Parun i Dubravke Ugrešić, ove se godine čitalo stihove Monike Herceg. Pjesnikinje izrazito svjesne obiteljskog nasilja, tereta poraća, posttraumatskog sindroma, siromaštva, težine intimnosti i zagovaranja svih vrsta ljudskih prava. Grupa polaznika u sastavu Borisa Milutina, Željka Dragutina, Nike Rajić, Mirjane Baica, Vanje Belamarić, Hane Crvelin, Patrizije Karađole, Ingrite Ivanišević, Senke Skorić, Sineve Jurković i Tonke Bušić podijelila je stihove iz dosadašnjih triju zbirki Monike Herceg, naglašavajući njihovu taktilnost (dodir dlana kao međusobna podrška) i korsku povezanost među izvođačima.

Ispovjednost

Pristup Leona Lučeva naglasio je zajedništvo okupljenih sudionika, činjenicu da smo svi odgovorni jedni za druge i da ljudski glasovi ne progovaraju zato da bi »osvojili scenu« samo za sebe, nego uspostavili međusobno slušanje, uvažavanje, podržavanje. To su, naime, uvjeti u kojima i građanski glas može doprijeti do punog glumačkog intenziteta, posebno ako govori stihove koji inzistiraju na direktnom obraćanju i povjerljivosti pjesničkog glasa, kao u slučaju Monike Herceg. Vrijedno je što su u radionicu bile uključene i osobe s invaliditetom, vrlo različite dobne skupine i njihova jednako raznolika izvedbena iskustva. Mentorstvo Lučeva bilo je vidljivo i u toplini kojom su se građanski glasovi stapali i nadopunjavali, birali da govore u dvoglasju, višeglasju ili kompletnom koru, hodajući uspravno ili sjedeći nepomično u invalidskim kolicima, okrenuti jedni prema drugima ili razmjenjujući pogled s gledalištem. Mnogi su izabrali čitavim tijelom dati potporu ili pružiti emocionalni oslonac jedni drugima: stajati rame uz rame, nasloniti se na drugog izvođača, držati za ruku. Nije lako preći barijeru iz privatnosti prema javnosti, no ova grupa građana/glumaca pokazala je i zavidnu scensku pripremljenost i samosvijest. Možda i zato što su izabrani stihovi puni traumatskih jezgri i njihova snaga proizlazi iz otvorenosti oko priznavanja vlastite boli. Dimenzija direktnosti često postane nedostižna školovanim glumcima, zbog toga što njihova edukacija na mnogo načina formalizira i stilizira govor, dok je šibenska ekipa izvođača uživala u posvajanju replika i obraćanju iz življenog iskustva.

Poezija kao dio grada

Škure su i na druge načine utkale poeziju u šibensku svakodnevnicu, recimo čitalačkim glasovima samih pjesnika (službenih gostiju Škura), koji su se prolaznicima obraćali sa stepenica ponad popularnog kluba Azimut. No perfomansi posvećeni pjesnicima i slična događanja »otključavanja« izazova suvremene umjetnosti trebala bi postati stalni dio šibenskog kulturnog repertoara, posebno uzmemo li u obzir tezgarenje i poslovičnu nekvalitetu predstava Šibenskog narodnog kazališta. Žalosno je da Brešanov grad nema ni kvalitetan kazališni repertoar ni bilo kakve umjetničke ambicije oko vlastite kazališne misije. Umjesto da »zgrabi« Lučeva kao vrsnog glumačkog pedagoga i umjetničkog voditelja različitih scenskih programa, Šibenik okreće leđa suvremenosti, radije birajući jezik jeftine farse. Unatoč tome, pokazuje se da kazalište nastaje tamo gdje su ljudi (a ne zgrade) i da brojni mali trgovi grada Šibenika imaju i publike i izvođača za svoj umjetnički oporavak. S obzirom na to da većinu godine provodi izvan turističke sezone, za Šibenik je od primarne važnosti da uspostavi kulturnu politiku koja nadilazi suvenire i restoransku ponudu. Grad živi ako njegovi stanovnici imaju planirani, dobro promišljeni i kontuinirani pristup njegovanju umjetnosti, a ne samo turizma. Utoliko je i napor Leona Lučeva da na temeljima stihova podigne suvremeno glumište jedna od najsvjetlijih točki aktualne šibenske izvedbene ponude.