Filip Fak riječki je pijanist, pedagog i skladatelj. No Filip Fak je i najzvučnije ime pobune protiv intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci Marina Blaževića, ravnatelj Opere koji je figurirao kao jedan od predvodnika velike grupe zaposlenika riječkog kazališta, nezadovoljnih načinom na koji tu kuću vodi do te funkcije nepoznati dramaturg i pomoćnik Olivera Frljića.

Poznavatelji kulturnih prilika u Hrvatskoj znaju kako je završila ta pobuna: sveopćim ignoriranjem osnivača Kazališta, otjelovljenog u izvršnoj vlasti Grada Rijeke, kao i državnog vrha, odnosno resornog ministarstva, ali i Blaževićevom odmazdom u vidu otkazivanja ugovora Faku te posljedičnom tužbom Faka za mobing protiv svoga bivšeg šefa.

No dok se čeka pravosudni rasplet (a u Hrvatskoj ćemo se do toga raspleta poprilično načekati), Fak je našao potvrdu svojih upravljačkih vrijednosti kada je pobijedio kao najbolji izbor na natječaju za novog ravnatelja Zagrebačke filharmonije, najvećeg i najznačajnijeg hrvatskog orkestra.

Tim povodom razgovaramo s Fakom, no ujedno otvaramo i »stare rane« iz riječkoga razdoblja, koje Fak još uvijek ne može ostaviti potpuno iza sebe baš zbog rečene tužbe.

Razilaženje mišljenja

Intendantu HNK-a Ivana pl. Zajca Marinu Blaževiću toliko niste bili dobri da vam je dao otkaz, no za Zagrebačku filharmoniju, najveći i najznačajniji hrvatski orkestar ne da ste bili dobri, nego ste bili toliko dobri da vam je povjereno njegovo vođenje kao ravnatelju. Kako to tumačite?

– Volio bih odmah na početku razjasniti jednu stvar – zapravo nije posve točno da intendantu, gospodinu Blaževiću, »toliko nisam bio dobar«.

Da je gospodin Blažević ikada uistinu imao o meni takvo mišljenje, vjerujem da me ne bi nikada ni predložio za ravnatelja Opere, a kamoli da bi upravo mene zagovarao kao svog nasljednika na mjestu intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca u razdoblju dok se još njegovo imenovanje na mjesto intendanta HNK-a u Zagrebu činilo izglednim.

Nažalost, iako smo nas dvojica ispočetka zaista dobro surađivali, u nekom trenutku smo se jednostavno počeli previše razilaziti u mišljenjima i razlike u načinu na koji funkcioniramo postale su preveliki kamen spoticanja.

Osobno jako žalim što se sve to u konačnici pretvorilo u nekakav veliki, a u suštini u velikoj mjeri i isforsirani konflikt, jer mislim da se sve to svakako moglo riješiti na neki puno konstruktivniji način.

U svakom slučaju, čitava ta priča ponajmanje ima veze s bilo čijim profesionalnim kvalitetama i kompetencijama. Dakako, drago mi je da su moje kvalitete u Zagrebu prepoznate i vjerujem da ću ovoga puta biti u prilici u potpunosti ih dokazati i realizirati.

U Rijeci ste, kako ste i rekli, već bili ravnatelj, pa vam to iskustvo, taj spoj kreacije i administracije, nije nepoznanica, no koliko je upravljanje Filharmonijom ozbiljniji i zahtjevniji posao od upravljanja riječkom Operom? Jeste li barem malo uplašeni?

– Nisam nimalo uplašen, unatoč tome što sam svjestan velike odgovornosti koju takva funkcija nosi. Naprotiv, povjerenje koje mi je dano da se s tom odgovornošću mogu nositi me uvelike ohrabruje i u tu avanturu ulazim s velikim pouzdanjem da ću navedeno povjerenje i opravdati.

Filharmonija je sustav koji poznajem neusporedivo bolje nego što sam poznavao Operu kad sam dolazio na mjesto ravnatelja u Rijeci.

Bolje poznajem i ljude i procese, a sasvim je moguće da će mi ravnanje filharmonijskim orkestrom biti jednostavnije od ravnanja opernom kućom, s obzirom na činjenicu da ovo potonje podrazumijeva upravljanje s nekoliko različitih kolektiva i brojne aspekte posla koje filharmonijski orkestar jednostavno ne uključuje.

Sinergija je ključ

Prednost ovoga vašeg novoga posla jest i u tome da nećete imati nadređenog kojeg valja tužiti za mobing; vi ste taj šef na vrhu. Kakav ste vi šef, autoritaran, glasan, dominantan ili nešto drugo?

– Mislim da ne spadam ni u jednu kategoriju šefa, odnosno ne odgovaram niti jednom stereotipu, a osobito ne stereotipu šefa koji galami na zaposlenike, najčešće istovremeno radeći na štetu institucije kojoj je na čelu.

Vjerujem da istinski autoritet proizlazi iz znanja, dobronamjernosti, strpljenja, vođenja vlastitim primjerom, priznavanja vlastitih pogrešaka i preuzimanja odgovornosti ako nešto pođe po zlu.

Također, imati kvalitetnu, dvosmjernu komunikaciju sa zaposlenicima i suradnicima od presudne je važnosti, što znači – slušati i uvažavati tuđa mišljenja.

Uvjeren sam da je sinergija ključ uspjeha svake organizacije, kao i da je svaki kotačić u stroju jednako važan, bez obzira na njegovo mjesto u hijerarhiji.

Vratimo se na mobing. Tužili ste svoga bivšeg šefa Marina Blaževića. U kojoj je to fazi?

– Postupak je u sličnoj fazi u kojoj je bio i prije otprilike godinu dana kad smo zadnji put razgovarali – dakle zapravo još uvijek u početnoj fazi.

Održano je tek pripremno ročište, sljedeća ročišta su odgađana iz raznih razloga. Eto, upravo na tu činjenicu našeg preopterećenog pravnog sustava sam mislio prije godinu dana komentirajući izjavu gradonačelnika Filipovića da bi se zaposlenici protiv maltretiranja na poslu trebali boriti sudskim putem.

Na vlastitom primjeru sam se osvjedočio kako je to praktički nemoguća misija, i sad sam više nego ikad uvjeren da se takve stvari trebaju rješavati u korijenu, tamo gdje su nastale, a ne da se zaposlenici moraju godinama povlačiti po sudovima da bi zaštitili svoja prava.

Je li bilo pokušaja izvansudskog mirenja?

– Zasad nije bilo nikakvih konkretnih prijedloga.

Potvrda ispravnosti

Osjećate li ovim imenovanjem malu pobjedu? Koliko je na vas utjecalo sve ono događanje s riječkim kazalištem, pobuna dijela zaposlenika nezadovoljnih samovoljom i podijeljenim kriterijima intendanta, a onda i sve što se potom dogodilo, a nije rezultiralo vašim originalnim nastojanjima? Jeste li kada posumnjali u sebe?

– Svakako ovo imenovanje smatram svojevrsnom potvrdom ispravnosti svojih principa i stavova koje sam zastupao čitavo vrijeme, ali ne bih išao tako daleko da to nazivam pobjedom.

Za mene bi pobjeda mogla biti jedino to da se situacija u Kazalištu popravi i da se više ne događaju ružne situacije kojih sam i sam bio svjedokom.

Osobno sam u Kazalište i došao i iz njega otišao s jednako dobrim namjerama – čista srca, moglo bi se reći, stoga me ništa što se dogodilo nije pretjerano poljuljalo.

Bilo bi mi, dakako, mnogo draže da se u mom mandatu dogodio scenarij u kojem sam se – da citiram jednog starijeg, mudrog kolegu – više mogao baviti sadržajem, a manje okolnostima.

Često se preispitujem, jer je to jedini način da čovjek uči, napreduje i postaje boljim kroz razne situacije koje mu život servira. Upravo zbog toga što sam oduvijek sklon introspekciji i spreman mijenjati se, nisam posumnjao u sebe.

Čujete li se što s bivšim kolegama, kako im je sada u kazalištu?

– Čujem se s vremena na vrijeme s mnogim bivšim kolegama, i kod većine njih prepoznajem određenu apatiju. Njihovo stanje je razumljivo, jer su ti ljudi htjeli tek ostvariti pravednije okruženje za sebe i svoje kolege, nadali su se određenim promjenama koje se, čini se, još uvijek nisu dogodile.

Od same činjenice da se zaposlenici osjećaju potišteno i demotivirano u takvom ambijentu, više me rastužuje što je u proteklih nekoliko mjeseci popriličan broj zaposlenika napustio Kazalište i odlučio potražiti profesionalnu sreću negdje drugdje.

Dužnost odricanja

No vi ste »Zajc« i Blaževića ipak ostavili iza sebe i krenuli dalje. Recite, koji je to poriv za upravljačkim funkcijama dok ste, zapravo, još u naponu stvaralačke, kreativne snage? Cijenjeni ste pijanist i skladatelj, mlad, mogli biste još puno na tom polju napraviti, a ako nećete sada, kada ćete? Što dobivate, a što ipak gubite ovim angažmanima?

– Da budem potpuno iskren, osobno nikada nisam imao nikakvih osobitih ambicija za upravljačkim funkcijama, ali moj stav se s godinama mijenjao pod utjecajem spoznaje koliko je zapravo važno da na čelnim pozicijama budu ljudi kojima je stalo do nekog većeg dobra.

Smatram da je u nekim trenucima jednostavno naša dužnost odreći se osobnih karijernih ambicija za postizanje viših ciljeva, a osobito je to važno u trenucima kad se dogode upravljačke krize u važnim institucijama.

Moja sreća leži u tome što nisam profesionalni sportaš, već glazbenik; naše karijere u pravilu mogu trajati mnogo dulje, što znači da itekako računam na nastavak karijere nakon ravnateljskog mandata.

Na kraju krajeva, kad pogledam iza sebe, vrlo sam zadovoljan time što sam već i dosad postigao, ali sasvim sigurno neću u potpunosti zapostaviti svoju glazbeničku karijeru tijekom ravnateljskog mandata.

Hrvatskoj ne manjka dobrih pijanista, ali što nam vrijedi imati tolike vrsne umjetnike ako institucije koje bi ih trebale podržavati i plasirati njihov umjetnički rad ne funkcioniraju kako treba?

Moja procjena je bila, upravo zbog navedenih razloga, da ću trenutno biti od veće koristi našoj kulturi ako preuzmem ovu funkciju.

Kakav vam je plan s Filharmonijom? Je li i ona u upravljačkoj krizi, odnosno ostvaruje li svoje pune potencijale?

– Nitko nikada ne ostvaruje svoje pune potencijale, ali svakako je važno pitanje u kojoj mjeri ih ostvarujemo. Zagrebačka filharmonija je najveći i najznačajniji orkestar u Hrvatskoj, ali trenutno nije dovoljno prepoznata kao ono što jest.

Moja glavna želja je orkestru dati više pozornosti i prostora, što znači okrenuti se većem broju ljudi, novoj publici, ostvariti bolju komunikaciju i interakciju s društvom u kojem živimo i djelujemo.

Simfonijska glazba je jedno od najuzvišenijih dostignuća zapadnoeuropske civilizacije i sasvim sigurno nije isključivo »privilegij odabranih«, već se itekako obraća širokom sloju ljudi.

Dakako, s obzirom na to da je ona ujedno i poprilično apstraktna, trebamo učiniti sve da bismo premostili jaz razumijevanja između nas samih i potencijalne publike koja zapravo nema otkuda znati kakvo bogatstvo propušta.

Nadalje, mislim da Filharmonija svakako može i snimati mnogo više diskografskih izdanja te odlaziti na gostovanja u inozemstvo negoli je to bilo u proteklim godinama, kako bismo hrvatsku kulturu prezentirali i izvan granica naše domovine, što je dakako jedna od naših najvažnijih misija.Kupiti nove ormare

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog dom je Filharmonije. Jeste li zadovoljni njime?

– Osobno sam vrlo sretan što je upravo Dvorana Lisinski naš dom. Te dvije institucije su tijekom proteklih 50 godina toliko srasle zajedno da se često i poistovjećuju.

Dvorana će, doduše, u nekom skorom periodu ići u rekonstrukciju, pri čemu bi se trebali otkloniti određeni građevinski i tehnički nedostaci, a oprema renovirati, ali u osnovi – po kapacitetu auditorija i akustičkim karakteristikama – trenutno ne mogu zamisliti bolje mjesto za filharmonijske koncerte.

Veseli me i da je praktički istovremeno s mojim imenovanjem u Filharmoniji na mjesto ravnateljice KD-a Vatroslava Lisinskog imenovana moja draga kolegica, muzikologinja Nina Čalopek, s kojom sam studirao, a zatim i surađivao u mnogim prilikama. Vjerujem da ćemo ostvariti pravu sinergiju potrebnu za optimalno funkcioniranje obiju institucija.

Na dužnost ravnatelja stupate 1. rujna. Što ćete prvo napraviti i očekujete li barem neki mali kostur iz ormara kad zagrebete ispod površine?

– Da se malo našalim za kraj, mislim da ću, na tragu vašega pitanja, prvo kupiti nove ormare. Neke važne poteze sam napravio već i prije samoga dolaska na dužnost, a koji će biti prvi sljedeći potezi, to ću odlučiti tek kad iz nove perspektive procijenim koje su akcije prioritetne.

Sljedeća koncertna sezona je već definirana i kreće u rujnu, a ja ću se svakako zajedno sa šefom dirigentom Dawidom Runtzom i cjelokupnim timom vrlo skoro posvetiti planovima za budućnost.