Početkom ovog tjedna u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici otvorena je izložba »Dr. Elza Kučera« o prvoj hrvatskoj knjižničarki, javnoj službenici i eksperimentalnoj psihologinji koja je otvorila put ženama u znanosti i kulturi, a u povodu 140. obljetnice njezina rođenja. Izložba se održava u godini brojnih obljetnica istaknutih žena i u sklopu cjelogodišnje manifestacije »Žene u NSK«, na kojoj se predstavlja bogatstvo stvaralaštva znanih i manje znanih velikanki širom Hrvatske. Kako ističu u NSK-u, manifestacija »Žene u NSK« slavi postignuća žena u kulturi i znanosti kako bi inspirirala i potaknula na istraživanja i upotpunila pogled na hrvatsku povijest i baštinu u kojoj su žene i njihovi doprinosi još nedovoljno prepoznati.

Izložbu »Dr. Elza Kučera« organizirali su Institut za filozofiju i NSK kako bi širu javnost upoznali sa životom i djelovanjem ove iznimne Hrvatice. Izložbeni postav čini 20 panoa koji prate život Elze Kučere od osnovne škole do obrazovanja na sveučilištima u Beču, Zagrebu i Zürichu, gdje je 1909. godine doktorirala filozofiju, te predstavljaju njezino djelovanje u području filozofije, knjižničarstva i psihologije.

Jedan je pano posvećen njezinoj objavljenoj poeziji te borbi za ženska prava u Hrvatskoj, a izloženi su i dokumenti i rukopisi te njezini osobni predmeti. U sklopu otvorenja izložbe prikazana je i videonajava kratkoga dokumentarnog filma o Elzi Kučeri pod naslovom »Dr. Elza Kučera, žena, znanstvenica, knjižničarka« koji je Nacionalna i sveučilišna knjižnica priredila u suradnji s Institutom za filozofiju, studijem SNS i Krunom Serdarom.

Izložba se temelji na dugogodišnjem istraživačkom radu dr. sc. Luke Boršića i dr. sc. Ivane Skuhala Karasman, koji potpisuju blog NSK-a naslovljen »Dr. Elza Kučera – Žena koju vrijedi upoznati!«.

Počinju ga ovako: »Kada smo prije više od šest godina krenuli istraživati život i djelovanje Elze Kučere (1883. – 1972.), ‘otkrivši’ je prilikom pisanja enciklopedijskog priručnika ‘Naše žene – Leksikon znamenitih žena Hrvatske od X. do XX. stoljeća’, nismo slutili da ćemo naići na priču o ženi koja je obilježila hrvatsku povijest – priču o prvoj hrvatskoj knjižničarki i prvoj javnoj službenici na našim prostorima, prvoj eksperimentalnoj psihologinji, ali i prvoj Hrvatici rođenoj u Hrvatskoj koja je doktorirala filozofiju.«

U nastavku teksta doznajemo niz zanimljivih podataka. Svoj neuobičajeni život Kučera je započela 22. listopada 1883. godine u Vinkovcima. Otac joj je bio poznati hrvatski prirodoslovac i popularizator znanosti Oton Kučera, a majka dobro obrazovana Vilma Stenczel koja je pisala na trima jezicima: njemačkom, mađarskom i hrvatskom. Umrla je kada je Elza imala svega sedam godina.

Taj bolni gubitak pratit će je cijeli život, o čemu je progovarala u svojim literarnim radovima iz mladosti. U opširnijem članku »Elza Kučera – život mimo konvencija«, koji je objavio Voxfeminae.net, Luka Boršić i Ivana Skuhala Karasman navode da je osnovnu školu Elza Kučera završila u Bakru, a od školske godine 1894./1895. do 1901./1902. pohađala je Ženski licej u Zagrebu. Nakon Liceja, Kučera je željela nastaviti svoje obrazovanje.

Prvo je u Beču školske godine 1902./1903. pohađala svojevrsnu računovodstvenu školu, a kasnije je na bečkom sveučilištu slušala predavanja iz speci­jalne filozofije i psihologije. U Beču se nije osjećala dobro i vratila se u Zagreb. Kao izvanredna studentica tri je godine slušala predavanja iz različitih znanstvenih predmeta i filozofije na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu.

Godine 1905. započela je studij filozofije, psihologije i povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zürichu. Predana i zainteresirana studentica doktorirala je filozofiju, obranivši tezu »Spoznajna teorija Thomasa Browna: povijesna studija« pod mentorstvom njemačkog filozofa i psihologa Gustava Störringa. Stjecanjem doktorske titule postala je prva doktorica filozofije i jedna od prvih Hrvatica s doktorskom titulom uopće.

»Ne znamo točno je li bila svjesna toga da je prva doktorica filozofije u Hrvatskoj, no znamo da je bila ponosna na svoje postignuće: do kraja života, pa čak i u privatnoj korespondenciji, potpisivala se kao ‘Dr. Elza Kučera’ što ne trebamo shvatiti kao pretjeranu akademsku uznositost, već kao izraz toga da joj je znanstvenički poziv postao dijelom identiteta«, ističu autori.

Godine 1909. vratila se u Zagreb s ciljem da se što prije zaposli. Psihologija je bila mlada znanost, tad još uvijek u povojima u Hrvatskoj i u tome profesionalna karijera nije bila moguća. Kao žena još nije dolazilo u obzir da se zaposli na sveučilištu, a zanimanje koje bi se od žene njezina profila očekivalo, učiteljsko, njoj zbog izrazite govorne mane nije bilo prihvatljivo. No Kučera se nije predavala.

Premda je naišla na početni otpor tadašnjeg ravnatelja Kraljevske sveučilišne knjižnice, preteče današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Ivana Kostrenčića, vlastitim je angažmanom i uz svesrdnu pomoć svojega oca, a i utjecajnog Izidora Kršnjavog, obiteljskog prijatelja, primljena na rad u toj knjižnici. Isprva je to bio volonterski rad, no Kučera nije posustajala u svojoj namjeri da se zaposli kao redovna državna službenica.

Mudro je pripremila teren, objavivši dva teksta o ženama kao knjižničarkama, što je početkom dvadesetog stoljeća postajalo sve uvreženije u državama zapadne Europe. Iskoristivši svoje znanje mađarskog jezika, Kučera je pronašla da je nekoliko godina ranije u Budimpešti zaposlena žena u tamošnjoj knjižnici: to je bio pravni presedan na kojem je inzistirala i uspjela za sebe izboriti mjesto državne činovnice na stalnoj plaći – prva u Hrvatskoj.

Svestrana Kučera pisala je i objavljivala poeziju, aktivno sudjelovala u radu Udruženja univerzitetski obrazovanih žena Jugoslavije, vodila je bogat društveni život i korespondenciju s najpoznatijim Hrvaticama i Hrvatima svojeg vremena: Emom Boić, Ivanom Brlić-Mažuranić, Belom Krležom, Vinkom Bulić, Isidorom Kršnjavim, Franjom Markovićem, Pavlom Vuk-Pavlovićem i mnogim drugima.

Objavljivala je tekstove iz psihologije i bila je aktivna u filozofskom životu Hrvatske. Voljela je druženja s prijateljicama i prijateljima, putovanja, šivanje i dizajniranje namještaja. »Uvid u Elzin život i rad dobili smo istražujući njezinu bogatu ostavštinu koju čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga NSK-a. Ondje se, prema našoj procjeni, nalazi oko 13 tisuća listova. Većinom su to njezini neobjavljeni rukopisi iz područja psihologije i filozofije, knjižničarske bilješke, a ima i mnogo diploma, dopisa, izrezaka iz novina, primljenih i napisanih pisama, pa čak i računa te pedesetak fotografija.

U želji da javnosti približimo život ove žene, koja je u vremenu u kojem je živjela pomicala granice i otvarala putove drugim ženama, krajem 2021. godine priredili smo monografiju o njezinu liku i djelu ‘Dr. Elza Kučera’…

Izložbom želimo i vama pružiti uvid u njezin život, obrazovanje i rad, pokazati fotografije iz njezine svakodnevice i predmete koje je koristila – među njima i jedan koji je posebno obilježava, te ponajviše dočarati karakter i energiju žene koja se unatoč otporima izborila za rad u tadašnjoj Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici, najprije kao volonterka, onda kao prva zaposlena javna službenica te na koncu kao zamjenica ravnatelja.

Taj karakter ogleda se i u odgovoru koji je dala tadašnjem ravnatelju Kraljevske sveučilišne knjižnice Ivanu Kostrenčiću na pitanje kako da je oslovljava: ‘gospođo’ ili ‘gospođice’. Odgovorila mu je: ‘Možete reći doktorice!’…«, osvrnuli su se Luka Boršić i Ivana Skuhala Karasman.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici Kučera je radila do umirovljenja 1944. godine. Paralelno s radom u knjižnici nastavila je istraživati i objavljivati radove iz područja psihologije. Njezina predanost psihologiji bila je tolika da je nakon povratka iz Züricha u Zagreb u obiteljskoj kući uredila mali privatni laboratorij koji je opremila s potrebnim aparatima o svojem trošku. Laboratorij je morala zatvoriti zbog početka Prvog svjetskog rata. Od psihologije nije odustala ni nakon umirovljenja: svoj zadnji tekst objavila je u svojoj 82. godini.

»Elza Kučera bila je u mnogočemu drukčija. Umjesto za svoje vrijeme tradicionalnog ‘ženskog puta’ odlučila se za nešto drugo: život u potpunosti posvećen znanosti. Njoj se to nije samo ‘dogodilo’, to je bio njezin svjesni odabir: odlučila je ne udavati se niti imati djece, živjela je vrlo skromno, pazeći pritom da ima egzistencijalni minimum, a ušteđevinu je trošila na putovanja radi znanstvenih kongresa i istraživanja.

Od vremena i novaca koji su joj ostali, a toga nije bilo mnogo, trošila je na njegovanje mnogih prijateljstava i poznanstava. Bila je izuzetna i neobična žena koja je uvelike obogatila hrvatsku znanstvenu i kulturnu povijest«, zaključuju Luka Boršić i Ivana Skuhala Karasman u tekstu koji je objavio Voxfeminae.