I dok europska kina, ali i dobar dio europskih filmskih festivala u još jednom lockdownu poručuju publici »Show Must Go Home!«, ponešto modificirajući refren Queenovaca, riječko Art-kino im odgovara, »Not so long Marianne, It’s time that we began to laugh, And cry and cry and lough about it all again. Well, you know that I love to live with you…«.

Riječi su to balade velikog Leonarda Cohena posvećene njegovoj voljenoj muzi Marianne Ihlen. Njihovom kaotičnom romansom transformiranom u elegiju o jednoj ljubavi pozabavio se etablirani sineast Nick Broomfield u krajnje dirljivom, duhovitom i nježnom doksu »Marianne i Leonard: Riječi ljubavi«, koji će biti prikazan u riječkom Art-kinu kao filmski segment festivala Impulse. Iako ta ista romansa povlači za sobom i neke druge songove poput »Hey, That’s No Way to Say Goodbye« i »Bird on the Wire«, koji igraju na »kreativnu snagu ljubavi«, kako je to u Guardianu napisao Andrew Anthony.

Mladi i lijepi

I sam Broomfield, u nas poznat po nekim drugim glazbenim doksima (»Kurt & Courtney«, »Biggie and Tupac«, »Whitney: Biti svoja«), ali i ratnim komadima poput »Bitke za Hadithu«, dobro je poznavao Ihlen. Autor filma bio je njen ljubavnik, nakon što je prekinula vezu s Leonardom Cohenom. Zato je njen utjecaj na Broomfielda bio jednako razoran kao i njena veza s legendarnim kanadskim pjesnikom i kantautorom. Broomfield i Ihlen upoznali su se 1968. kad je autor završio prvu godinu pravnog fakulteta u Cardiffu. Te iste godine otišao je s roditeljima na krstarenje po grčkim otocima, gdje će upoznati Ihlen. Bilo je to na Hidri koja je tada bila za Cohena, Ihlen i njegovu boemsku škvadru ono što je za Lenjina, Gorkog & Co. na samom početku 20. stoljeća bio Capri, ili Krf za Henryja Millera i njegove ekscentrične prijatelje koje je u TV seriji »Durrellovi« ugostio Lawrence.

Ihlen je prvi put došla na Hidru 1958. s avangardnim norveškim piscem Axelom Jensenom. U njihovoj burnoj vezi rođen je njihov sin Axel Jr. No Axel ostavlja Ihlen nakon dječakova rođenja. Nešto kasnije, umjetničkoj komuni Hidre pridružuje se naočiti i uljuđeni Cohen, nakon što je napustio vlažnu londonsku sobu e da bi se posvetio pisanju prvog romana (»Svi su bili mladi, lijepi i talentirani – prekriveni nekom vrstom zlatne prašine«, napisat će kasnije Cohen). Njegov odnos prema pisanju bio je krajnje discipliniran. Budio se rano, sjeo na osunčanu terasu i na starom pisaćem stroju napisao tri stranice dnevno. Noću bi svirao gitaru i pjevao uspavanke malom Axelu. Tada nije sanjao da će postati glazbenik. Ihlen je tada imala 25 godina i poslala je sina u Norvešku kod bake, da bi se preselila u Leonardovu kuću na Hidri. Leonard je bio dvije godine stariji od nje. No Ihlen se ubrzo morala vratiti sinu u Norvešku, dok je Cohen otputovao u Kanadu.

Tijekom boravka na Hidri, Cohen je napisao dva romana – »The Favourite Game« i »Beautiful Losers«. Zato nije čudo da je velika Joni Mitchell jednom nazvala Cohena »budoarskim pjesnikom«. Zato jedna od najluđih scena Broomfieldova doksa pokazuje bliski susret Cohena i prelijepe žene. Iako Cohen pokušava učiniti sve da je ne zavede pred objektivom kamere. Ali Broomfield nije bio jedini dokumentarist u životu Marianne Ihlen. Ona će na Hidri upoznati i velikog DA Pennebakera, koji je snimio legendarni koncert Boba Dylana (šifra: »Don’t Look Back«), ali i onaj Davida Bowieja u londonskom Hammersmith Odeonu 1973. (šifra: »Ziggy Sturdust and the Spiders from Mars«) i seminalni »Montery Pop«. Onu istu Janis Joplin čiji je nastup u Montereyu snimio Pennebaker, Cohen će nešto kasnije upoznati u njujorškom mitskom Chelsea Hotelu, posvetivši joj song »Chelsea Hotel No 2«, s nenamještenim krevetom i limuzinama na ulici..

Melankolična mistika

Tada i Marianne odlazi sa sinom u New York, iznajmivši trošni apartman u Clinton Streetu. Iako joj je Cohen tada rekao da Chelsea Hotel nije »njena scena«, kad je postalo evidentno da je to bio definitivni kraj njihove veze. Tada je Ihlen nakon LSD-a počela eksperimentirati s I Chingom i Carlom Gustavom Jungom, ali i scijentologijom, koja nije bila strana ni Cohenu. Njena veza s Brooomfieldom trajala je doduše nešto kraće, kad ga je natjerala da 1971. snimi s iznajmljenom kamerom kratkometražni dokumentarni debi »Who Cares?« o čišćenju liverpoolskih slumova, kad mu je sineast Bruce Beresford (šifra: »Vozeći gospođicu Daisy«) posudio 200 funti za troškove postprodukcije. Iako se Ihlen i kasnije vraćala na Hidru. Cohen će se tada izolirati u osamu budističkog zena, da bi se tek kasnije vratio na glazbenu scenu krenuvši na svjetsku turneju, od čije je zarade dio novca poslao Ihlen i njenom sinu.

Ihlen se vratila u Norvešku, gdje je radila kao sekretarica u tvrtki koja se bavila izgradnjom naftnih platformi, gdje će se udati za inženjera koji je imao tri kćeri iz prvog braka. Umrla je 2016. od leukemije u 81. godini. Cohen umire četiri mjeseca kasnije u svom domu u Los Angelesu. Njihova ljubavna pisma bit će prodana na aukciji za 870 tisuća dolara, koja su trebala osigurati sigurnu budućnost Axelu Jr. Iako Broomfieldova elegija prema kritičaru Nicku Bradshawu pokazuje da Cohen nije bio zaljubljen u svoju »muzu« Marianne, već u sebe, svoju karijeru i slavu. Zato je »melankolična mistika« njihove veze možda bila bliža legendi. Iako se Broomfield odnosi prema Ihlen s dostatnom dozom nježnosti i digniteta. Čak i kad je snima u publici dok u prvom redu koncertne dvorane pjeva s njime tijekom njegova koncerta, kad mu se u kasnijoj dobi dogodio drugi val popularnosti, miljama udaljen od boemskog miljea suncem okupane Hidre.