Socijalna revolucija XIX. vijeka ne može crpiti svoju poeziju iz prošlosti, nego samo iz budućnosti«, kazao je to Karl Marx u djelu »Osamnaesti brimer Luja Bonaparta«, a preuzeo je naš ponajbolji filozof Srećko Horvat, što je i naznačeno u njegovoj knjizi »Poezija iz budućnosti« koja je prevedena na hrvatski i izdana 2023. godine u nakladi V.B.Z.-a, a bila je tematska okosnica posljednjega događaja u nizu na ovogodišnjem 17. Vrisku. Razgovor »Srećko Horvat: Poezija iz budućnosti« u programu Publicističko povećalo moderirao je Marko Pogačar, a primarno se i intencionalno odnosio na Horvatovu spomenutu knjigu, no i onu prethodnu, »Poslije apokalipse«, također u V.B.Z.-ovu izdanju.

Isprepleteni i povezani fenomeni

Poznati je filozof svjetskog glasa ranije ove godine održao predavanje u Filodrammatici u organizaciji Drugog mora, pod nazivom »Poslije apokalipse: melankolija je luksuz!«, a u srpnju je govorio i za naš list te se osvrnuo na brojna pitanja, teme i probleme o kojima je govorio i u sklopu razgovora na Vrisku.

Ono zbog čega su Horvatove knjige rado čitane i popularne, a time i predavanja koja su uvijek posjećena i popunjena, te zbog čega izazivaju velik interes, jest činjenica da problematika kojom se bavi uključuje niz međusobno povezanih elemenata ili isprepletenih fenomena koji čine napetu mrežu tenzičnosti suvremenog društva. A nakon konstituiranja generalne problematike nizanjem različitih čimbenika, Horvat je i svojim posljednjim predavanjem došao do onog spoznajnog naoko pojednostavljenog »ležećeg policajca« kojeg pojedinac u publici simbolično osjeti. I dalje, nakon završena predavanja, svakome je moglo biti jasno kako se radi o vrlo promišljenim postavkama koje počivaju na filozofiji, politici, no i umjetnosti, ovdje u kontekstu promišljanja o nedvojbeno (ne)izvjesnoj budućnosti.

Metafora Karla Marxa

Pojašnjavajući uvodnu sintagmu knjige »Poezija iz budućnosti« koja čini sam naslov knjige, Horvat je otkrio kako se ovdje ne radi o stvarnoj poeziji, već je to metafora koju je posudio od Karla Marxa, ne bi li (d)označio važnost akcije i važnost djelovanja, onog usmjerenog, za bolje sutra, što također govori i u samoj knjizi. Poezija kao skladanje riječima, točnije jezikom kao osnovnim oruđem kojim smo napravili vremenski visinsko-daljinski razvojni skok, metaforički tako pokazuje da nam je potreban novi jezik kako bismo se suočili s mnogostrukim problemima današnjice (a time i sutrašnjice), klimatskim promjenama koje utječu na mnogošto, sveprisutnim i rastućim nejednakostima, kao i nedvojbeno prisutnom političkom apatijom. Poezija, dakle, može preobraziti u smjeru individualno-kolektivno, od svijesti k društvenostrukturnom, a naslanjajući se na misao Waltera Benjamina, Horvat ističe da je svaki trenutak potencijalna točka zaokreta.

Foto Milan Đekić

Osim uloge kakvoga sredstva za reakciju na ono postojeće, poezija, Horvat tvrdi, može biti i proaktivno sredstvo za stvaranje ono budućnosnog; trebala bi biti način na koji zamišljamo budućnost, način na koji mijenjamo kolektivnu svijest i političku imaginaciju, pa može narušavanjem normativnih okvira (p)ostati aktivni subverzivni čin stvaranja novog društvenog prostora, novih odnosa i novih mogućnosti, čak i onoga oslobađajućeg.

Poezija, pojašnjava u knjizi, dolazi od riječi poiesis, odnosno od starogrčke riječi poiein, i to u značenju kakvoga stvaranja, što razlaže navodeći onu uvodnu tvrdnju Karla Marxa koja ističe da »nova društvena revolucija mora svoju poeziju crpiti iz budućnosti, sadržaj buduće revolucije može nastati samo iz poezije koja je istovremeno poiesis i praxis. Djelovanje (praxis) mora stvoriti (poiesis) nešto novo u životu i društvu samim činovima koji se događaju u sadašnjosti, a dolaze iz budućnosti«.

Kritika kapitalističkog sustava

Iz održanog razgovora i iz obje Horvatove knjige (»Poezija iz budućnosti« i »Poslije apokalipse«) iščitava se kritika globalnog kapitalističkog sustava koji neumorno iscrpljuje resurse, a teško mu je zamisliti nadomjestak. Jasno, kad se govori o kapitalizmu, većini je prva asocijacija kakvo ekonomsko sučelje onog društvenog, no baš zato jer se radi o društvenom, na što upućuje i Horvat, to zalazi i u mnogo veće sfere, onog imaginativnog i kontroliranog. U takvoj konzumerističkoj impostaciji, pa i komodifikaciji (problem/fenomen Horvat spominje u »Poeziji iz budućnosti«, a razrađuje u »Poslije apokalipse«), jedini su lijek umjetnost i poezija, koje nam mogu pomoći u rekuperaciji moći sanjarenja.

Da poezija (i) nije samo glas pjesnika, estetski izraz, već i jedan od oblika otpora, Horvat u knjizi obrazlaže činjenicom da je poezija, još od antike, bila glas nezadovoljstva i(li) pobune, a primjeri za to su pjesnici i pisci poput Majakovskog, Rimbauda, čija su djela artikulirala sukus negativno društvenog te tako signalizirale nužnost za promjenom.

U tom je kontekstu Horvatova knjiga »Poezija iz budućnosti« prožeta osjećajima između pesimizma i optimizma, no u konačnici ipak nudi određenu dozu optimizma. Također, u smislu razlagačke snage (koincidentnosti i/ili ulančavanja) problema(tike) – klimatske krize, autoritarnih režima i opće nejednakosti – knjiga signalizira nužnost i osjećaj hitnosti glede osvještavanja te samoga djelovanja. Iz nužnosti djelovanja proizlazi i činjenica da budućnost koju Horvat zamišlja nije ona pozitivnog utopijskog predznaka.

Pesimizam intelekta i optimizam volje

Autor se u knjizi oslanja (i) na Antonia Gramscija, odnosno na njegovo načelo »pesimizma intelekta, optimizma volje«. U svojim radovima, Gramsci je tvrdio da se društvena promjena ne događa samo kroz ekonomske ili političke revolucije već i kroz kulturnu borbu za hegemoniju, odnosno sposobnost jedne klase ili grupe da nametne svoje vrijednosti i ideje ostatku društva, a Horvat preuzima njegovu ideju te je aplicira kad govori o potrebi kulturološke promjene i samome načinu razmišljanja o budućnosti – pomaku u načinu razmišljanja.

Taj pomak u načinu razmišljanja znači i promjenu svijesti o čemu, kao i promjenu djelovanja, pa i onoga umjetničkog; kulturne su promjene ili borbe, i u umjetnosti, medijima, kao i obrazovanju, prema tome, ključne za transformaciju. Trenutno društveno ozračje i težina same situacije označava ono što Gramsci naziva pesimizmom intelekta, dok se njegov optimizam volje ogleda upravo u mogućnosti za promjenom, djelovanju kroz kreativne i kulturne prakse, čime možemo stvoriti prostor otpora, a time dakako i nade.

Posebno je zanimljivo Horvatovo sondiranje utopijskoga, i to prema važnome i istaknutom marksistu Ernstu Blochu koji je i razvio ideju o principu nade, kao svojevrsnom pokretaču prema boljoj budućnosti. U osnovici su nade neostvarene mogućnosti koje nose transformacijski potencijal. Horvat stoga preuzima Blochovu sintagmu, pa u knjizi govori o potrebi izgrađivanja budućnosti koja još uvijek nije napisana. Takvo što, jasno je, podrazumijeva i izmijenjenu stvarnost, utopijsku viziju sutrašnjice koja je moguća unatoč sveprisutnim premreženim krizama i općoj apatiji koja vlada. U Horvatovom univerzumu koji radi iskorak iz naših trenutnih okvira te poziva na djelovanje Blochova ideja (op)stoji kao kontinuum, odnosno svojevrstan proces djelovanja, rada, borbe – za bolje sutra.

Umjetnost i poezija su ključne

Istaknuvši da djelovanje s ciljem ostvarivanja bolje budućnosti mora biti kulturološko, estetsko te svakako i političko, Horvat ukrštava i Gramscijevu i Blochovu ideju, tvrdeći da umjetnost i poezija imaju oslobađajuću snagu, jer omogućuju ono što Gramsci naziva »zdravim razumom«, koji izlazi izvan granica onoga što hegemonijski sustavi smatraju mogućim. Te i takve hegemonijske strukture kritički su na udaru od Gramscijeva pesimizma intelekta, što je (ujedno) i prostor za Blochovu nadu i optimizam volje.

Hodanje je nedvojbeno životni proces, jer hodamo i penjemo se još od malih nogu, no osvješćivanje onih napravljenih koraka – »inherentnog potencijala napravljenih koraka« – također je nešto o čemu valja dobro promisliti, naglašava Horvat u knjizi te upućuje na kamene spoticanja (njem. stolpersteine), svojevrsne simbole sjećanja i povijesne odgovornosti za zločine nad Židovima, a radi se o spomen-pločama koje podacima koje sadrže – ime, datum rođenja te datum i mjesto njihove deportacije ili smrti žrtve – postaju povijesni memento i opomena.

Inače, projekt spomen-ploča začeo je njemački umjetnik Gunter Demnig, još 1992. godine, što Horvat metaforički preinačava i s ciljem suočavanja s prošlošću i s ciljem naglašavanja kolektivnog sjećanja koje pomaže u borbi za neku bolju budućnost. Korištenjem koncepta kamena spoticanja, Horvat zagovara onu »historia est magistra vitae«, čime na temelju povijesno propuštenog u smislu nepravdi, velikih grešaka koje su nerijetko (bile) dio deluzija, podcrtava ideju suočavanja s prošlošću kao načina kreiranja zdravije budućnosti, bez ponovljenih grešaka (koje, dakako, uključuju i razne vrste nasilja). Također kameni su spoticanja, prema Horvatovoj ideji, na simboličnoj razini simboli otpora zaboravu i (nametnutoj) političkoj apatiji, pa na važnost prisjećanja ukazuje slikovito:

Zajednički koraci i(li) zajednička stvarnost

»Zamislite da možemo koračati istim koracima milijuna izbjeglica i raseljenih kroz Europu ili onih desetaka milijuna zatočenih u kampovima u Libanonu, Libiji i drugdje – ali da to napravimo prije nego što ponovo bude prekasno. Da se spotaknemo o kamenje sudbina drugih ljudi i ne vidimo ih kao apstraktne i udaljene od nas samih, nego kao ljude čiji su koraci do te mjere isprepleteni s našima da shvatimo da ne živimo u paralelnim stvarnostima nego jednoj koju dijelimo?«

U tom smislu, kad govori o budućnosti, naglašava kako je bitno shvatiti koji su nas postupci, koraci, doveli do (tog) trenutnoga stanja (»Donalda Trumpa, dezintegracije EU-a, zidova, izbjegličkih kampova, klimatskih promjena i novih ratova«), pa se u tom kontekstu nadovezuje na natpis jedne od prosvjednica na dan Trumpove inauguracije iz 2017. godine na kojem je pisalo »MAKE MARGARET ATWOOD FICTION AGAIN!«, čiju važnost obrazlaže činjenicom »ne samo da je to najbolji opis naših trenutnih neprilika, već je još jedno upozorenje da se totalitarizam gradi korak po korak. Ono što je nekoć bilo fikcija sada postaje stvarnost, ne radi iznenadnog događaja ili kratkog spoja nego zbog mnogih kumulativnih koraka«.

Također, Horvat se osvrnuo na ono što spominje i u knjizi, a to su suvremeni politički pokreti, od Arapskog proljeća, Occupy pokreta ili klimatskih protesta na čelu s Gretom Thunberg, koji, ako su dobro izvedeni, mogu imati veliku potentnost i dugoročan učinak. Kao, uostalom, i potencijalni veliki, globalni oslobodilački pokret, »koji bi djelovao izvan sfere granica i nacionalnih identiteta, koji bi nadišao tu lažnu dihotomiju izbora između neoliberalizma i fašizma koju nam nameću«, za koji »postoji cijeli niz inspirativnih primjera, povijesnih i suvremenih, u koje se možemo ugledati«, »no ako želimo izgraditi takav transnacionalni oslobodilački pokret za naše vrijeme, s novim imenom i novim jezikom, koji će, imajući povijest na umu, također izbjegavati njezine greške, onda nam inspiracija mora doći iz budućnosti«.

Izazovi današnjice i sutrašnjice

Klimatske su promjene fenomen koji je kritički rastvoren u knjizi »Poezija iz budućnosti«, istaknuo je i sam Horvat, a dalje je razložen u knjizi »Poslije apokalipse«. Ono što je nedvojbeno, jest činjenica da su klimatske promjene izazov današnjice (no i sutrašnjice), na što svakako može i treba ukazivati umjetnost, a u njezinoj sinergiji s aktivističkim otporom autor vidi i priliku za stvaranje i onih političkih pokreta koji bi bili opozicija strukturama moći. O klimatskim promjenama i apokalipsi te opasnosti za naše podneblje možda najbolje ilustrira citat u knjizi »Poezija iz budućnosti«:

»Naš svijet danas nalikuje na slavnu ‘Malu basnu’ Franza Kafke. Kamo god da skrenemo, čini se da nas čeka zamka. Promjena smjera jednostavno znači da ćemo završiti u drukčijoj zamci. Čak i ako se odlučiš preseliti se na udaljeni otok usred Jadranskog mora, ‘civilizacija’ – ili apokalipsa – sigurno će doprijeti do tebe. A kada se to dogodi, možda će biti popraćeno pjesmama grupe ABBA.«

U poveznici s time, s problematikom ekološkog, to jest apokaliptičnog, kritičke su silnice (što je pojašnjeno u knjizi »Poslije apokalipse«) tematsko-problemski disperzirane u više smjerova, no trenutna po svemu distopijska situacija (govorimo o političkim, ekonomskim i kulturnim izazovima) ponajprije je u osnovici kritika kapitalizma koji je (i) doveo do trenutnoga apokaliptičnoga stanja svijeta u kojemu klimatska kriza, ekonomska kriza, političke zavrzlame te posljedično tome (i) ratno stanje, kao i druge s time povezane situacije, utječu na život pojedinca te ga u određenoj mjeri oblikuju.

Ekološka detonacija i socijalna nejednakost

Kapitalizam je, prema autoru, glavna sila koja potencira apokaliptične procese, uključujući ekološku detonaciju i socijalnu nejednakost. U svojoj osnovici takav je sustav vođen i neograničenom potrošnjom i neograničenim rastom, pa ne može odgovoriti na egzistencijalne izazove s kojima se naša civilizacija suočava. Spomenuta potrošnja i rast su, dakle, povezani i s ekonomskim i s industrijskim strukturama koje također, s ciljem pronalaženja kakvih rješenja, valja revalorizirati i preispitati.

I sam autor u jednome dijelu naznačuje kako se radi o distopijskoj naravi svakodnevice, pa se pita kako nam može pomoći u preoblikovanju budućnosti:

»Što ako ta distopijska budućnost, dio naše svakodnevice, može dovesti do nastanka kolektivne, globalne svijesti o cjelini: svijesti koja bi nam mogla omogućiti da oblikujemo budućnost? Što ako nadolazeća apokalipsa da priliku, možda prvi put (budući da prijetnja nije samo nuklearna bomba nego brojne moguće globalne kataklizme), ne samo da razumijemo čovječanstvo kao cjelinu, totalitet, nego da stvorimo totalitet u smislu globalne zajednice koja bi bila radikalno drukčije strukturirana od one koju sada nastanjujemo? A taj ‘avatar totaliteta’, koji nužno dolazi iz budućnosti (aus der Zukunft), zapravo nam je jedina šansa da izbjegnemo apokalipsu?«

Drugim riječima, Horvat, referirajući se na Gunthera Andersa, ističe: »mogućnost apokalipse naše je djelo. No mi ne znamo što radimo. Zbilja ne znamo, kao ni oni koji kontroliraju apokalipsu«.

Jesmo li bespomoćni robovi?

»No moguće je da smo se mi, kao bića vezana uz zemlju, počeli ponašati kao da smo žitelji svemira, kao da nikada nećemo moći shvatiti, odnosno misliti i govoriti o stvarima koje unatoč tome možemo napraviti. Ako se ispostavi istinitim da se znanje (u modernom značenju sposobnosti) i misli zbilja jesu zauvijek razišli, tada bismo uistinu postali bespomoćni robovi, ne toliko naših strojeva koliko naše sposobnosti, bića bez misaonog procesa ostavljena na milost svake naprave koja je tehnološki moguća, neovisno o tome koliko je ubojita.«

U takvoj atmosferi nestabilnosti (»jer svijet više neće biti stabilan«, mi »još uvijek ne znamo je li ova situacija konačna«), »današnja je eshatološka prijetnja ‘supraliminalna’«, »jer nadilazi ljudsko iskustvo i sposobnost shvaćanja«. Samo neke od posljedica svega toga, koje Horvat navodi, su normalizacija apokalipse, koja se javlja kao psihološki obrambeni aparat, kao i apokaliptična sljepoća kojoj pak u mantri »to se ne zbiva ovdje, pa me se ne tiče« svjedočimo na razini svakodnevice.

A u suštini, s obzirom i na negativan utopijski predznak naše iskustvene zbilje – »zeitgeist« vremena u kojemu živimo – scenarij o kojem možemo govoriti jedino može biti/jest onaj postapokaliptični. Iz Horvatova pristupa (Guattari, Stevens, Dupuy, Servigne, Chapelle samo su neki od autora na koje se referira) razvidan je pristup ekologiji kao fenomenu, jednome od modusa društvene prakse i kao svojevrsnome načinu razmišljanja. Kako bi i sam, s ciljem spajanja »biosefere« i »semisfere«, (d)označio, »katastrofa stvara značenje«, a »značenje često stvara katastrofu«.

Nada bez optimizma

Odgovor na ono pretpostavljeno, na ono viđeno, proživljeno, promišljeno i zamišljeno, možda leži u sintagmi »nada bez optimizma«, koju Horvat, s ciljem recepta za budućnosne vizije koje se temelje na kombinaciji stvarnog i mogućeg, preuzima od Terryja Eagletona. Na kraju, i sam autor, opisujući »sustav koji umjesto disanja proizvodi gušenje«, ističe da »fosiliziranom statusu quo očigledno nedostaje maštovitih i moralnih sredstava da poduzme (r)evolucijski skok u budućnost za koju vrijedi preživjeti, jer su mu imaginacija i interesi temeljeni na ekstrakciji, eksploataciji i daljnjoj ekspanziji«.

»A ako želimo sagraditi budućnost izvan trenutne realdistopije, trebali bismo položiti zakletvu samom planetu i njegovoj budućnosti, neku vrstu planetarnog zaloga koji bi prelazio granice pukog kozmopolitizma. Umjesto toga da budemo samo ‘građani svijeta’, što je obično ograničeno samo na neke (često privilegirane) pojedince, ova planetarna etika trebala bi druge vrste i sam planet tretirati kao ‘zajedničko dobro’. A kako bismo preživjeli i sačuvali biosferu i semiosferu, trebamo samo vrijeme shvatiti kao neku vrstu ‘globalnog zajedničkog dobra’, bilo da je riječ o prošlosti u značenju ljudske povijesti i evolucije, ili budućnosti u značenju vremena koje preostaje nama kao i ostalim vrstama. Kada se odjeljak postapokaliptične fikcije premješta u aktualne teme, jedina nam je alternativa jednostavna: masovno izumiranje ili radikalna reinvencija svijeta nakon apokalipse.«

Ista drama na uskoj pozornici

Uloga pojedinca u tom je slučaju neminovna, na što je podsjetio i autor Louis-Auguste Blanqui u djelu »Vječnost prema zvijezdama«, koje/g Horvat citira, a dao je podsjetnik na težinu ljudske samosvijesti, težnju za veličinom i napretkom pojedinca, ističući: »ono što nazivamo napretkom zatvoreno je na svakoj zemlji i s njome nestaje. Uvijek i svugdje, u zemaljskom taboru, ista drama, ista postava, na istoj uskoj pozornici, bučno čovječanstvo, zaluđeno vlastitom veličinom, smatra sebe svemirom i živi u svom zatvoru kao da je beskrajan, samo kako bi se ubrzo utopilo zajedno s planetom koji je nosio teret njegova ponosa s najdubljim prijezirom. Ista monotonija, ista nepokretnost u stranim je zvijezdama«.

Na pitanje možemo li u takvome univerzumu koji se, Blanquijevim riječima, »beskrajno ponavlja i šepuri«, u kojem »nedirnuta, vječnost demonstrira istu izvedbu u beskonačnom«, napraviti korak kojim osiguravamo nešto novo, drukčije, možda je najbolji odgovor zadnji redak u knjizi »Poslije apokalipse«, preuzet s fotografiranoga grafita u Minneapolisu – »drukčiji kraj svijeta još je uvijek moguć«.