RIJEKA – Koncert pod nazivom »Sudbinski zvuci: Brahms & Beethoven« predstavlja kulturni doprinos Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca danima oko svetkovine Svi sveti i Dušnog dana u kojima se prisjećamo naših najmilijih koji više nisu s nama. Umjesto očekivanih rekvijema, riječko je kazalište odlučilo upriličiti nešto drukčije, što nikako nije loše. Programska knjižica i plakat koncerta, oboje lijepog dizajna, na sebi su nosili brojku 5, što je nepogrešivo ukazivalo na središnje djelo koncerta, 5. simfoniju u c-molu Ludwiga van Beethovena, tzv. »Sudbinsku«.

Uz Beethovenovo ime našlo se na programu i ime Johannesa Brahmsa, još jednog slavnog njemačkog skladatelja koji je, ako govorimo o repertoaru ove tematike, mnogo poznatiji po velikoj skladbi Ein Deutsches Requiem (Njemački rekvijem). Međutim, opsežnost i zahtjevnost ovog djela svakako bi bili velik izazov i ansamblu i publici pa su kao uvertira Beethovenovoj »Petoj« bila izvedena dva kraća Brahmsova vokalno-instrumentalna djela: dvije pjesme.

Dvije Brahmsove skladbe

Kako bi se dodatno istaknuo tekst pjesama, angažiran je mladi glumac Deni Sanković koji ga je interpretirao prije svake izvedbe i to iz službene lože u mezzaninu, odjeven u crno s blagim zvučnim efektom u razglasu. Sanković je svoj posao obavio primjerno, reklo bi se i upečatljivo, a pohvala ide i na dikciju i akcentuaciju koja u posljednje vrijeme posvuda značajno otklanja od standarda hrvatskoga jezika (koliko smo mogli izbrojati bila su samo tri diskutabilna naglaska: dva u prvoj i jedan u drugoj pročitanoj pjesmi). Stvorivši dojam i potrebnu atmosferu, Sanković je pozornost usmjerio na izvođače koji su prvo izveli Begräbnisgesang, op. 13 (»Pogrebna pjesma«) u kojoj je skladatelj želio istaknuti puhački dio orkestra.

Sljedeća na programu bila je nešto opsežnija Schicksalslied, op. 54 (»Sudbinska pjesma«). Orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) je zvučao dobro, meko i nježno, lijepo prativši dirigenta Valentina Egela koji je uspješno sklapao suzvučje s Riječkim opernim zborom koji je uvježbao Matteo Salvemini.

Beethovenov evergreen

Unatoč vidljivom trudu i koncentraciji koju je zbor pokazivao, harmonijski bogata faktura prepuna kromatike, modulacija, elipsa i uklona, a u zvučnim odjekom slabo ispunjenom i suhonjavom prostoru jedne kazališne pozornice (za razliku od neke prave koncertne dvorane) stavila je brojčano mali zbor u nezavidan položaj pa su se mjestimično mogle čuti neke slabije strane: ujednačenost glasova u dionici, poneki preotvoreni vokal, neprecizna intonacija i slično. Pohvaliti, neočekivano, valja dionicu alta koja je bila tonski najbolja.

Iako su obje Brahmsove skladbe trajale dvadesetak minuta, uslijedila je velika pauza nakon koje je publika bila pozvana uživati u poznatim taktovima spomenutog Beethovenovog evergreena. Zanimljivo je kako su mnogi u publici tek nakon prvih taktova i uvodnog četverotonskog motiva shvatili da je to baš ta skladba koju su očito negdje čuli pa je uzbuđenje među prisutnima poraslo. No, za konkretan osvrt na ovu izvedbu može se reći da je on u najmanju ruku dvojak. Ako govorimo o spomenutom uzbuđenju, temperamentnosti i ogromnoj energiji koja je izlazila iz orkestra, može se reći da ničega nije manjkalo. Od prvih taktova zapljusnula nas je velika snaga koja je dopirala s pozornice i koja je bila tolika da su se nastupi teme u pojedinim glazbalima i skupinama glazbala nadovezivali jedan na drugi bez prilike da se uopće udahne dok se sjedi prikovan za stolicu gledališta. Sve do polovine prvoga stavka (Allegro con brio) čovjek je teško dolazio do daha. Izuzetno brzi drugi stavak (Andante con moto) u ovoj temperamentnoj izvedbi doimao se kao neki ples, a Scherzo: Allegro kao treći stavak bio je još dinamičniji, vrlo virtuozan. Sve je kulminiralo u posljednjem stavku (Allegro) u kojem je interpretacija, posebno ako govorimo o tempu, ali i drugim sastavnicama, bila u najmanju ruku neočekivana, bez najava nekih prijelaza, sa snažnim energetskim uzletima i upečatljivim gromoglasnim završetkom. Ako na tu istu izvedbu pogledamo drugim očima, neki bi mogli reći da je to bila parada stilskog neukusa uz vidljivo nepoštovanje izvedbenih zadatosti toga vremena, skladateljevih zamisli i ponajviše tradicionalno prihvaćenih koncepata. Od samoga početka pa sve do polovine prvoga stavka nije se uspostavila preciznost izvedbe glavnoga motiva, posebno u njegovoj artikulaciji i jasnoći. Drugi stavak svakako je bio prebrz uz premalo »ispjevanih« fraza tamo gdje je to svakako potrebno, dinamički prečesto previše naglo, bez jasnih prijelaza koji zbog nabijenog tempa nisu ni mogli biti izvedeni kako treba. Tonska slika nedvojbeno preagresivna za jednog Beethovena, bez obzira na »sudbinski« karakter ove simfonije za koju je, kako piše u programskoj knjižici, sam skladatelj nadahnuće našao u pjevu ptica. Zbog tonske debljine i snage treći je stavak bio premalo prpošan, pa su vrhunski odsvirani dijelovi ostajali u nekoj zvučnoj magli. S obzirom na prva tri stavka, četvrti je jedino i mogao biti »deranje«, kako zvukovno, tako i po glazbalima, do te mjere da su pucale strune, ali i žice te su se za vrijeme izvedbe puknuta glazbala iznosila s pozornice.

Kruha i igara

Dirigent je, vidno u ekstazi, lupao po orkestru k’o Maksim po diviziji, a oni su mu, uz osmijeh, spremno uzvraćali još većim dahom, potezom ili udarcem. U takvim okolnostima sve ono što je u izvedbi ovog Beethovena teško, ostalo je u sjeni i nije došlo do izražaja, a famozne ideje o »novom čitanju« ili »novom slušanju« ove glazbe ne bi trebale biti ovako ekstremne. Međutim, izvedeno je kako je izvedeno, drukčije i gromoglasno, a na urlik orkestra došao je i urlik oduševljenja iz publike pa je vrlo opravdano pitati se nije li ova izvedba zaista bila izuzetno uspješna? Jer, tko više danas mari za stil, nijanse, suptilnost, dinamičko fraziranje, amplitude i slično. Neka je forte, brzo, karakterno i vizualno dopadljivo – kruha i igara!

Kako je već rečeno, publika je nagradila izvođače velikim aplauzom, pa je koncert s neto glazbom od manje od sat vremena, s pauzom i pljeskom postao devedesetominutni događaj. Nitko nije otišao bez nekog dojma, svatko prema svom izboru.