Službeno najdugovječnija rock grupa s prostora bivše Jugoslavije, koja je, kako piše Aleksandar Dragaš »nadživjela zemlju po kojoj je dobila ime YU-grupa«, iduće bi godine trebala obilježiti značajan i respektabilan jubilej: 55 godina od kako je osnovana i bez prekida javno nastupa i (još uvijek) puni koncertne dvorane diljem nekada zajedničke države, ili kako se to uobičajilo reći: regionalne glazbene scene, ali i po brojnim europskim (pa i američkim) gradovima, zapravo svuda gdje danas, u velikom broju žive i rade ljudi s ovih »naših« prostora koje su svojedobno (najviše tijekom ratnih 90-ih godina) napustili, kako bi sreću i novi, mirni(ji) dom, te bolje ekonomske i socijalne uvjete života, za sebe i svoju djecu, potražili na drugim, sigurnijim i prosperitetnijim destinacijama. Također je nedavno i bard regionalne pop-rock scene Momčilo Bajagić-Bajaga sa svojom grupom Instruktori održao u Beogradu veliki, slavljenički koncert u povodu 40 godina otkako se »otisnuo« na samostalni glazbeni put (i osnovao svoj kultni sastav), uz napomenu da se na estradi pojavio i nastupao već ranije kao član glasovitog benda Riblja čorba Bore Đorđevića koji je svojim sjajnim skladbama, stihovima, ali interpretacijama obilježio jednu cijelu muzičku epohu (nacionalističku politiku, kojom se također jedno kraće vrijeme bavio, ovom prigodom ostavljam po strani), ali usprkos silnoj popularnosti spomenutih grupa i izvođača, u pravilu ujedno i autora brojnih hitova, nikada nitko na prostorima bivše države nije postao tako, do obožavanja popularan, kao što se to dogodilo sa sarajevskim rock bendom Bijelo dugme, na čije su koncerte mladi masovno hrlili, pretvarali ih u prave obredne, glazbene svečanosti prepuštajući se »nesputanom osjećaju i uživanju u slobodi« koju su pronalazili u razigranim, maštovitim, često subverzinim, ali i sjetnim songovima ove jedinstvene grupe, čiji je spiritus movens bio Goran Bregović, nedvojbeno najznačajniji autor (muzika, tekstovi, kao i »glazbena filozofija«) ovog žanra, a koji su u njihovoj interpretaciji daleko prerasli okvire »socijalističke« zemlje iz koje su dolazili i iz koje su crpili svoju stvaralačku, kao i »širu« duhovnu inspiraciju, referirajući se na specifične političke, socijalne, kulturološke i ine društvene okolnosti i posebnosti, ali ipak prije svega na bogatu, raznorodnu i raznoliku glazbenu tradiciju folklornog podneblja, u širokom luku, od Slovenije do Makedonije, iz kojeg su izrasli i kojem su pripadali. Naravno, ne zapostavljajući niti niz drugih glazbeno-scenskih izvora/žanrova i trendova koji su tada dominirali svjetskom muzičkom, prvenstveno pop i rock scenom, a koje je Bregović, dakako i uz pomoć članova grupe, kao i brojnih drugih sjajnih suradnika čije je potencijale znao maestralno uklopiti u svoje »projekte« i u pravilu komponirati songove koji su se u njegovom »muzičkom laboratoriju« gotovo svi u pravilu pretvarali u velike hitove. Dobar dio ih je stekao status pravih »regionalnih evergreena« koji su odavno izgubili jednodimenzionalni, »fahovski« status i (p)ostali su zajedničkom, generacijskom baštinom, uključujući i djecu roditelja koji su slušali i uživali u pjesmama ovog sastava.

Fenomen »dugmemanije«

Bregović i društvo nisu samo bend iz kolekcije »prohujalih vremena i zemlje koju nisu doživjeli«, ili »činjenica« s YouTubea, već je to toliko dobra grupa da se današnjoj mladoj populaciji čini sve boljom, što smo dalje od vremena kada su svojom pojavom izazivali masovnu histeriju svojih brojnih poklonika. Bijelo dugme je imalo milijunske tiraže ploča i albuma; njihova pojava i popularnost na jugoslavenskoj estradi imala je gotovo kataklizmičke posljedice, ništa slično se više nije pojavilo, niti ponovilo; bili su osporavani od konzervativnih, akademskih, glazbenih, kao i političkih/partijskih struktura koje su se užasavale njihovih »poruka«, ali time su, kao i svako »zabranjeno voće« samo postajali intrigantniji i interesantniji mladoj populaciji koja je u njima prepoznavala svoje idole, junake svoga doba, koji su govorili upravo njima razumljivim jezikom i o temama koje su im bile bliske, koje su ih tištile; razgolićavali razne socijalne i intimne tabu teme i na pomalo volšeban način p(r)okazivali vladajuće licemjerje i besmisao tada dominirajućih društvenih zabrana i(li) pravila.

S pravom se govorilo o svojevrsnoj »dugmemaniji«, fenomenu koji su mladi diljem Jugoslavije prigrlili, jer su se tako osjećali dijelom »slobodnog« svijeta i zapadnih vrijednosti koje su tražili i željeli i u »vlastitom domu«, a koje su im u strogo hijerarhiziranom, jednopartijskom sustavu bile uskraćivane; naravno mnoge je to podsjetilo na doba tzv. »beatlesomanije« s početka 60-ih godina minulog stoljeća koja je zahvaljujući Johnu Lennonu, Paulu McCartneyju, Ringu Starru i Georgeu Harrisonu zahvatila čitav svijet i koja je još uvijek za mnoge, posebice prevladavajuće konzervativne/patrijarhalne krugove jugo-zajednice bila sinonim za »neprihvatljivo i devijantno«, razuzdano a(nti)socijalističko društveno ponašanje mlade populacije, (polu)svijet droge, seksualnih sloboda i drugih izopačenosti, pa je tako, slično slavnim Beatlsima, i Bijelo dugme identificirano »opasnom društvenom diverzijom«, glazbenom družinom koju, kada već nije moguće zabraniti, onda bi barem trebalo raznim intervencijama »kanalizirati« njezin utjecaj i tako prevenirati i »sanirati štetu« među mladima na najmanju moguću mjeru.

Dakako, sve se to izjalovilo, život ima svoju logiku na koju čak ni politički voluntarizam nije u stanju utjecati; naprosto »dugmemaniju« nije bilo moguće zaustaviti, na koncu i u vladajućim krugovima, strahujući od revolta mladih, našlo se pametni(ji)h ljudi koji su prihvatili (ne i shvatili) filozofiju: ako već ne možeš pobijediti, pridruži se »pobjednicima«, i Bijelo dugme je prihvaćeno, kao neželjena činjenica, ustupak »modernim vremenima« kojima se treba prilagoditi. Uostalom, Bijelo dugme nije samo pomjeralo granice ukusa, već je proda(va)lo više svojih ploča (»singlica« i albuma) no što je tada u Jugoslaviji bilo gramofona. Sve su to bili signali, »znakovi« o kojima je tada malo tko vodio računa; naznake kako se i na tom planu nešto bitno mijenja unutar tadašnje SFRJ i da ta »nova« (kontra)kultura koju predstavlja(ju) Bijelo dugme i slične rock i pop grupe nisu tek i samo puki »muzički trendovi«, već sa sobom nose i jednu drukčiju, do tada nepoznatu emancipacijsku energiju koja je nažalost ratovima na prostorima Jugoslavije bila zamrla, praktički nestala i danas živi u »duhovnim favelama«, razasuta unutar bivše zemlje, kao i (ne)svijesti onih koji su je napustili, otišli »u svijet«, ali kroz njihovu glazbu zadržavaju »slike« sjećanje na bivši dom i prostore za koje su »pupčanom vrpcom« vezani, a s kojih su milom ili silom bili prisiljeni otići.

Slavljenička turneja

I upravo je ove, 2024. godine (11. svibanja), Bijelo dugme u Sarajevu, u Domu mladih, u Skenderiji (gdje su prije pedeset godina, 1974. održali prvi koncert) otpočelo sa svojom velikom slavljeničkom turnejom (pod egidom »povratnički koncerti«) prilikom koje će simbolično obići 50 gradova diljem bivše države, ali Europe i svijeta, kako bi se vratili na najvažnije lokacije gdje su svojedobno nastupali i požnjeli najveća priznanja i uspjehe; odakle je sve počelo, a potom preraslo u legendu. Na sarajevskom koncertu u prvim se redovima, govore novinska izvješća, nalazila uglavnom mlada publika, ali to nikoga ne bi trebalo čuditi, jer se iste stvari događaju i na koncertima »oldtajmera« rokenrola kao što su Rolling Stonesi, U2, Bruce Springsteen… Istina, Bijelo dugme je 2005. godine održalo tri velika »oproštajna« koncerta (Beograd, Zagreb, Sarajevo), međutim na inicijativu Gorana Bregovića, kojem nikada, uz nesumnjivi stvaralački genij, nije nedostajalo poduzetničkog duha, dio bivše ekipe se ponovo okupio, kako bi iznova, u »slavljeničkom ozračju probudili sjećanja na neka druga, ljepša vremena«.

Tijekom turneje, uz Bregovića će nastupati Mladen Vojičić Tifa, Alen Islamović, Điđi Jakelić, Ognjen Radivojević i Zoran Redžić, ali ovoga puta bez Željka Bebeka, kultnog pjevača iz prvog, originalnog postava grupe, koji je nakon nikad do kraja razjašnjenih razloga napustio sastav (1984.) i izgradio zavidnu solističku karijeru, ali je usprkos protoku vremena ostao prepoznatljivim simbolom grupe, prije svega zahvaljujući svojim iznimnim glasovnim mogućnostima i interpretacijama, ali i prepoznatljivom »stajlingu« (cilindar, minđuše) kojim je pomjerao granice na našoj estradi. O svemu su Bregović i ekipa vodili računa: frizurama, odjeći, pozama, međusobnoj dinamici na sceni, jednostavno Bijelo dugme je, kako tvrdi Nele Karajlić, bilo jasno promišljeni i osmišljeni koncept. Istina, između Bregovića i Bebeka oduvijek je »iskrilo«, ali kada je trebalo, znali su »smiriti« međusobne napetosti, međutim ovoga puta nisu našli zajednički jezik, navodno je Bebek tražio da na turneju krene i njegov sin Zvonimir, inače izvrstan gitarist, dok se Bregović tome usprotivio podsjećajući kako je dogovor bio da na svim koncertima nastupaju samo muzičari koji su bili članovi grupe. Pritom valja podsjetiti kako se sastav mijenjao, budući da su pojedini članovi odlazili, a drugi dolazili, poput Miće Vukašinovića i Lazara Ristovskog (koji je u međuvremenu preminuo), a iz originalnog postava među živima također više nisu Goran Ipe Ivandić i Vlado Pravdić, ali nesporna je činjenica kako je Goran Bregović (Brega) bio alfa i omega cijele grupe, sve se vrtjelo oko njegovih ideja, skladbi, tekstova, aranžmana…

Bijelo dugme bez Bregovića nikada ne bi postalo bendom, za koji se bez imalo pretjerivanja može reći da je obilježio Yu-glazbenu scenu, kao nitko prije i poslije njega. Da je tome tako svjedoče Bregovićeve kompozicije koje i danas, nakon 50 godina zvuče novo i svježe, niti jednu vrijeme nije pregazilo, a kako se čini po reakcijama publike na koncertima, među kojima ogromna većina nije bila ni rođena kada je Bijelo dugme haralo jugoslavenskom pop i rock scenom, i dalje će još za dugo i u sljedećih pedeset godina imati svoje fanove. Baš kao što i kaže jedna od njihovih pjesama – »Doživjeti (će) stotu«.

Enormna popularnost

Naravno, u tih 50 godina na jugoslavenskoj estradi bilo je sijaset kvalitetnih, čak izvanserijskih glazbenika, izvođača, kantautora od kojih su neki, više nego zasluženo, stekli i veliku međunarodnu reputaciju, bendova (Prljavo kazalište, Parni valjak, Indeksi, Ekatarina Velika, da spomenem samo moje »favorite«), ali nikome nije uspjelo, kao Bregoviću i Bijelom dugmetu da su mu/im gotovo sve pjesme s brojnih albuma (p)ostali radijski hitovi, odnosno našli se na najvišim mjestima ljestvice slušanosti i popularnosti. Čak i songovi poput »Kad bih bio bijelo dugme« ili »Požurite konji moji«, koji traju i do dvadeset minuta. Naravno, enormna popularnost grupe i Bregovića kao neupitnog gurua koji je svemu tome davao ton, izazivala je uz pohvale i negativne komentare, prije svega iz redova »akademske konkurencije«; zamjerali su mu (pre)izraženi eklekticizam (u čemu ima i istine), jer je Brega vješto »sklapao« (a to i dalje čini) fragmente raznih songova, muzičkih žanrova, trendova i stilova, stvarajući jednu novu cjelinu, ali to radi stvaralački i zanatlijski tako spretno da svojim kompozicijama uvijek (do)daje neki novi i drukčiji »štih«, tako da su publici svi ti prigovori bili (i ostali) irelevantni.

Kada su Bregoviću prigovorili kako jedna od njegovih pjesama sliči na poznatu stvar Chucka Berryja »Rock and roll music«, on je iziritiran, lakonski odgovorio: »Jebeš pjesmu koja ni na što ne liči«, da bi kasnije ironično nadopunio, »uglancao« svoju izjavu riječima: »To je bila tako dobra pjesma da je bilo šteta ne napisati je ponovo.« Također je podsjetio na braću (Liam i Noel) Gallagher iz čuvene grupe Oasis koji su na pitanje što danas rade, odgovorili:

»Komponirali smo neke pjesme Beatlesa«. Zapravo, pozadina prigovora »debelo« je promašila priču o Breginom »plagiranju« na kojoj su inzistirali pojedini kritičari i glazbeni znalci (i oni koji to uistinu jesu, a još i više oni koji umišljaju da to jesu), jer tek danas se retrospektivno može sagledati kolika je bila potrebna energija, upućenost u muzičke izvore, naporan, gotovo iscrpljujući svakodnevni rad, u širokom dijapazonu, od komponiranja, do pisanja vlastitih, ili odabira tekstova drugih, dragih mu pjesnika, primjerice nenadmašnog sarajevskog poeta Duška Trifunovića (1933. – 2006.), posebice kada se zna koliki su broj koncerata godišnje izvodili, koliko vremena (u)trošili na turneje, snimanje ploča, a stalno su »izbacivali« nove stvari, koje su sve redom plijenile kvalitetom, da bi danas (p)ostali dijelom glazbene legende. Ili, kako je to prokomentirao Siniša Škarica: »Svojim nastupima, glazbom i stihovima pokorili su mladost, osvojili široku publiku i šokirali kulturnu javnost potvrdivši da je u potrazi za autentičnim rock izrazom, getoiziranog na terenu omladinske supkulture, baš njima, činilo se apsolutnim početnicima, uspjelo ono za čim je odrasla jugoslavenska estrada deklarativno već od 50-ih godina tragala.«

Fascinantni Bregovićev opus

I uistinu, Bregović kao da je uvijek znao kojim pravcem ići, imao je nepogrešiv instinkt u otkrivanju novih svjetova, ritmova i harmonija; išao je poznatim i utabanim stazama kojima je uvijek dodavao nešto svoje, posebno, što ga je razlikovalo od ostalih. Podsjeća(l)o je na nekoga i nešto, ali istodobno, bilo je originalno, samo njegovo. Mnogi kao primjer navode njegovu pjesmu »Bluz za moju bivšu dragu«, koja je posebna u svakom pogledu; od teksta, kompozicije i aranžmana do vokala, zvuka gitare, ali i ostalih instrumenata. Ali, nije se vodilo računa samo o »glazbenom proizvodu«, već i o »pakiranju«, promocijama, omotima ploča i albuma koji su sami po sebi bili za mnoge čak skandalozan novitet, pa je tako primjerice u originalnoj verziji naslovnica omota albuma »Bitanga i princeza« (na kojoj ženska noga »šutira« muško međunožje) bila, nakon intervencije partijskih čistunaca, zabranjena, odnosno morala je biti zamijenjena drugim, prihvatljivijim likovnim izrazom.

Glasoviti jugoslavenski dizajner Mirko Ilić (grafički urednik The New York Timesa, suradnik magazina Time) izradio je tri verzije omota albuma »Doživjeti stotu« koje se danas nalaze u kolekciji muzeja MoMA u New Yorku. Nakon jednog gostovanja na sarajevskoj televiziji (početak 80-ih) Bregović se našao na medijskoj »crnoj listi« jer je u jednoj emisiji koja se bavila kulturom na pitanje voditelja što mu je smetalo u karijeri, nonšalantno odgovorio: »To što sam rođen ovdje, u Jugoslaviji.« Nakon početnog šoka, zgražavanja velikog dijela javnosti, naročito »starije« populacije, uslijedila je munjevita reakcija i za Bregovića i Bijelo dugme – za jedno duže vrijeme više nije bilo nastupa na »malim ekranima«. Sve to s ove današnje distance izgleda naivno, čak djetinjasto, ali u ono vrijeme bilo je opasno i nedopušteno; primjerice: što ima tražiti muška ruka na ženskoj stražnjici, kao što je to bilo prikazano na omotu albuma »Što bi dao da si na mom mjestu« (izdanje Jugotona, 1975.).

Kad se uzme cjelina uistinu fascinantnog Bregovićeva opusa; ne zaboravimo, uz niz »estradnih« hitova skladao je i razne velike forme (liturgiju »Moje je srce postalo tolerantno«, operu »Karmen sa sretnim krajem«, glazbeno-scenska djela »Balkanska tišina« i »Pupak svijeta« koji je postavljen u pet setova od kojih valja spomenuti »Melankoliju«, te »kršćansku, židovsku i muslimansku priču«; koncert za violinu i orkestar »Tri pisma iz Sarajeva« (koji je »naručila« pariška crkva Saint Denis), tako da je posvema zasluženo uvršten u prestižnu enciklopediju The New York Timesa naslovljenu »100 glazbenika koje morate čuti prije no što umrete«. Za svoj doprinos glazbi dobio je brojna priznanja: visoko francusko odličje Viteza književnosti i umjetnosti, prestižnu nagradu Grammy (za pjesmu »Budućnost je naša«, rađenu za album slavnog portorikanskog repera Residentea), počasni je doktor glazbene umjetnosti na sveučilištu u Sheffieldu, nastupao je u svim elitnim, najprestižnijim glazbenim »hramovima« diljem svijeta, od opere u Sydneyju, preko Carnegie Halla, do Berlinske filharmonije, proglašen je počasnim građaninom Atene, Praga, Tirane, Buenos Airesa, a dobitnik je i nagrade Vatikana za doprinos duhovnoj glazbi.

Naravno, vrijednost i uspješnost njegova djel(ovanj)a »najjače« se pokazala i dokazala iznimno visokom »tržišnom valorizacijom« i to tako traje već godinama. I stoga je posvema u pravu Miroslav Cupara, kompozitor, pijanist, glazbeni kritičar i publicist, kada u svojoj informativno i zanimljivo napisanoj knjizi »Goran Bregović; umjetnost bez predrasuda« (»Dobra knjiga«, Beograd, 2024.) kaže: »Bregović je metafora vremena mojih sretnih i bezbrižnih dana; ružne se stvari zaborave, a lijepe ostanu urezane u elipsi sjećanja. Imao sam potrebu da Bregovića osvijetlim i prikažem s raznih strana: subjektivne, filozofske, sociološke, pjesničke, muzikološke…Kod Bregovića se jasno čuju zvučne arabeske koje ukazuju na folklor Balkana, zemlje bujnosti, snage, šarenila, veselosti, slovenskog intenzivnog misticizma, orijentalne nostalgije, kao i upotreba pedalnih tonova i ostinata. Njega krasi melodika laganih napjeva, jarki orkestarski kolorit i autentična harmonska rješenja. Ostvaruje muzičku sintezu izuzetne snage zasnovane na sjajnim muzičkim idejama koje se organski spajaju s narodnim melosom obučenim u harmonsko i zvučno ruho koje nosi njegov lični pečat. On je majstor postepene gradacije, od laganog početka punog uzdržane snage, kroz sve brži pokret, do zahuktalosti plesne ekstaze. Svojom muzikom iskazuje vlastita, duboka emocionalna, filozofska, religiozna i duhovna stanja.«

Raspad Jugoslavije

A, Bojan Hadžihalilović je konstatirao: »Bijelo dugme je bilo prvo u mnogo čemu: rokenrol je ušao u naše živote, promijenio način razmišljanja, modu, dizajn, komunikaciju, osjećaj slobode koji nam je donosio slobodarski duh Zapada. U vrijeme komunizma ili socijalizma Dugme je bila prva kontrarevolucionarna pojava u muzici. Nalik ‘crnom valu’ u našoj filmskoj umjetnosti. Ova petorica Sarajlija, uz Indekse bili su avangarda koju je narod zavolio…Uvezali su grad i selo, bili su prvi spoj između njive i asfalta i stoga ne čudi da su svi, od Triglava do Vardara voljeli ovaj bend.«

Bili su »buntovnici bez razloga«, ali s povodom; a sve se to najbolje prelamalo kroz lik, pojavu i djelo Gorana Bregovića, tada apsolventa filozofije, člana SKJ-a na sarajevskom sveučilištu, angažiranog mladića koji je želio mijenjati svijet, a istodobno ga prigrliti u njegovoj svekolikoj ljepoti i uzbudljivosti. Bregović je već s 15 godina počeo svirati gitaru (prve poduke je dobio od brata pisca Abdulaha Sidrana) i pjevati (početak na autobusnoj stanici u Konjicu), po kavanama, bircuzima, sriptiz barovima (čak i u Italiji), ali od početaka je znao, kako kaže »gotovo proročanski«, što želi i kamo smjera.

Slušajući izvedbe Erica Claptona, tu »slobodnu muziku« i sam je poželio krenuti sličnim putem; postati poznat i popularan, jer se »život brzo troši«, otići iz rodnog grada u kojem ga nitko ne čeka (majka mu je preminula dok je 1978. služio vojni rok u Nišu, a otac je još ranije, nakon rastave, napustio Sarajevo), u kojem su, kako kaže jedan stih iz njegove pjesme »odavno izbledela sve lica da im ni imena više ne zna«. Usput valja spomenuti kako je u Nišu napisao tim povodom jednu od svojih najdirljivijih stvari – »Pesma mlađem bratu«, koju bend nikada nije izvodio uživo na koncertima; isuviše je depresivna, branio se Bregović. I tako se početkom 90-ih godina, početkom rasula Jugoslavije i dogodilo ono o čemu je pisao. Naime, raspadom SFRJ, došlo je i do raspada Bijelog dugmeta; Bregović se našao u Parizu i panično tražio način da iz opkoljenog grada pod neprestanim granatiranjem izvede suprugu, što mu je na koncu, nakon silnih problema, zapravo prave, po život opasne avanture i uspjelo. U tome su mu pomogli poznati nogometaš i bivši reprezentativac Jugoslavije, Josip Katalinski, i Davorin Popović, prvo ime kultne grupe Indeks. U jednom je razgovoru kasnije kazao: »Neverovatno kako se u ratu ljudi pokažu; puno bolji nego što si očekivao, ili puno gori. Rat je lakmus koji samo pocrveni ili poplavi…I zato kada netko opsuje mater Srbima u Sarajevu (ili tamo u Vukovaru), ja ga razumem, valjalo je preživeti četiri godine unutra. Ja sam sve to teško doživljavao u Parizu, a kako i koliko je grozno bilo onima u Sarajevu, ne mogu ni zamisliti.« I kako bi u izbjeglištvu, u Parizu, koji mu je ubrzo postao novi dom, bez benda i stalnih prihoda osigurao sredstva za život obitelji, počeo je skladati filmsku glazbu i time ja završilo jedno »mlado«, a istodobno započelo novo, »zrelo« poglavlje Bregovićeva stvaralaštva.

Uspješnice

U prvoj fazi Bregovićeva stvaralaštva i djelovanja grupe Bijelo dugme tekst je imao ogroman značaj, važna mu je lirika tvrdi M. Cupara i u svih devet studijskih albuma (»Kad bi bio bijelo dugme«, »Što bi dao da si na mom mjestu«, »Eto, baš hoću«, »Bitanga i princeza«, »Doživjeti stotu«, »Uspavanka za Radmilu M.«, »Kosovka djevojka«, »Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo« i »Čiribiribela«), Brega se u najvećoj mjeri potpisao pod kompozicije kao kantautor; sve što je (na)pisao, stvarano je za danas, ali još više i za sutra, za budućnost; svojom emocijom želio je djelovati i unutar granica, ali i preko granica svoje zemlje. I u tome je posvema uspio. Naravno, nemoguće je nabrojati sve uspješnice Bregovića i Bijelog dugmeta, ali barem da spomenem neke, osobno mi drage: »Ne gledaj me tako i ne ljubi me više«, »Došao sam da ti kažem da odlazim«, »Sanjao sam noćas da te nemam«, »Sve će to milo moje prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš«, »Pristao sam biću sve što hoće«, »Esma«, »Selma«, »Lipe cvatu, sve je ko i lani«, »A, ti me iznevjeri«, »Hajdemo u planine«, »Napile se ulice«, »Ružica si bila, sada više nisi«, »Ne spavaj mala moja muzika dok svira«, »Ima neka tajna veza«, »Znam za jedno tiho mjesto«, »Minijatura za moju majku«, »Loše vino« (na tekst Arsena Dedića), »Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac«, »Žute dunje« (rađena za film »Kuduz« Ademira Kenovića), dok je sam Bregović kao njemu najdražu naveo »Kad ostariš«.

U drugoj, »zreloj« fazi Bregovićeva umjetničkog djelovanja, a koja se veže uz pojavu Orkestra za svadbe i sahrane, dakle od sredine 90-ih godine, »tonovi postaju moćno sredstvo, jače od riječi«, jer brže i efikasnije »prodiru u sadržinu ljudskih duša«. Sve od 1998. pa do 2012. orkestar je brojao od deset do trideset i sedam članova, a od tada devet, iznimno devetnaest u proširenom sastavu. U njemu dominira puhačka sekcija (trube, gajde klarinet, saksofon), gudački kvartet, muški sekstet, dva do četiri ženska glasa (slavne Bugarke), harmonika i Bregović s gitarom. Kako bi dočarao različita glazbena raspoloženja, Bregović se koristio stihovima i tekstom na romskom, albanskom, grčkom, bugarskom, španjolskom, srpskom, engleskom i poljskom jeziku, ili kako kaže Cupara: »Koristeći se jezicima različitih naroda, njegova je muzika vremenom postala globalni fenomen koji osvaja svijet.« I u tom sklopu je nastao i Bregovićev najbolji tekst na romskom jeziku, prožet »ciganskom« melodijom i harmonijom »Ederlezi« (»Đurđevdan«), koji je preveden i na turski, grčki, bugarski, engleski…

Filmska glazba

Krajem 90-ih u Parizu je radio glazbu za film Emira Kusturice »Dom za vješanje«, koji je obilježila numera »Ederlezi«, a radeći glazbu za Kusturičin film »Arizona dream« oslonio se na makedonski folklor. Komponirao je glazbu još za jedan njegov film, »Underground«, a iz ovog projekta treba izdvojiti hitove »Mesečina« i »Kalašnjikov«; pozivali su ga na suradnju slavni Pedro Almodóvar i drugi, primjerice radio je muziku za film »Kraljica Margot«, redatelja Patricea Chéreaua i s Isabelleom Adjani u glavnoj ulozi, a kasnije (2005.) na tom je predlošku napravio istoimeni balet i pokazao iznimno kompozitorsko umijeće. Uslijedili su radovi na albumima poznatih pjevača: George Dalarsa i Alikistis Protopsalti iz Grčke, Sezen Aksu iz Turske, Krzysztofa Krawczyka iz Poljske itd. Danas, Bregović i dalje aktivno stvara i djeluje i njegovo je stvaralaštvo ostavilo dubok trag, kako na prostorima bivše Jugoslavije, tako i u širem europskom kontekstu. Još je uvijek je »zaigrani« pjesnik, očaran i začuđen ljepotama svijeta i snagom ljubavi, još uvijek njeguje specifičnu i originalnu glazbenu/stvaralačku filozofiju i u toj svojoj umjetnosti bio je i ostao »veliki posvećenik« koji uporno, dosljedno stremi »nedokučivim duhovnim visinama«, kako bi barem na kratko »ulovio pravi ton«, boju, svjetlo, ideju, nesebično nam ih prenio i oplemenio nas njihovim humanim sadržajem. I kako piše Cupara, zna da nije lako postaviti svako slovo, notu, akord tamo gdje im je mjesto. Na koncu, to nije samo umijeće umjetnosti, već i života samog, ali ipak na kraju… »muzika je život, a sve ostalo su sitnice«.