Za najnoviju knjigu Stanka Andrića »Književne okolice, deset malih tekstova« (Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2024.) doznao sam listajući posljednji dvobroj Vijenca (18. srpanja, 2024.), književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost, a budući da pozorno, s interesom pratim i čitam većinu onoga što on (na)piše, tako sam se prihvatio i čitanja prikaza navedenog djela (»Povratak pripovjedača«) iz pera renomiranog književnog kritičara Strahimira Primorca, inače stalnog suradnika spomenutog glasila Matice hrvatske, kako bih se pobliže upoznao o čemu se u toj knjizi, pomalo čudnog naslova zapravo radi.

Neizrečeno o autoru

Iako je na prvi pogled tekst Primorca uobičajena korektna informacija i pristojan prikaz knjige, zapravo me je (u nedostatku bolje riječi pišem) ogorčio, naravno ne onim (iz)rečenim, već onim prešućenim, a neizostavno se trebalo naći u njegovu prilogu, budući da je, recimo to tako, ambiciozno koncipiran i jer se upustio i u iznošenje biobibliografskih podataka o autoru, pa je tako podsjetio svoje čitatelje kako je Andrić (rođen u Strizivojni kod Đakova 1967.), od 1996. godine zaposlen u slavonskobrodskoj Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Hrvatskog instituta za povijest (gdje je jedno vrijeme obnašao i dužnost predstojnika ove ustanove), da je po svršetku studija francuskog i latinskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, upisao (1993.) poslijediplomske studije srednjovjekovne povijesti na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je i doktorirao s disertacijom »Čudesa svetog Ivana Kapistrana; povijesna i tekstualna analiza« (1998.), da je do sada, uz četiri autorske knjige (»Povijest Slavonije u sedam požara«, 1992; »Enciklopedija ništavila«,1995; »Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske«, 2000; »Simurg«, 2005.) objavio 14 autorskih, priređivačkih i uredničkih znanstvenih i stručnih knjiga te 80-ak znanstvenih radova.

Mogao je onda i dodati kako je Andrić jedan od urednika »Hrvatskog biografskog leksikona« u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža«, a od 2001. godine i glavni urednik historiografskog časopisa Scrinia Slavonica i kako se prihvatio sveobuhvatna i zahtjevna posla objavljivanja monografija o srednjovjekovnim samostanima slavonsko-srijemsko-baranjskog područja i još dosta toga, ali nije, što je donekle i razumljivo; tko želi više doznati, neka se sam potrudi.

Nedovoljan broj glasova

Tako će saznati i koja je sve priznanja dobio za svoj književni i znanstveno-istraživački rad. Ali, posvema je nedopustivo ne spomenuti »prašinu« koja se nedavno, nema tomu dva mjeseca digla u javnosti i još se uvijek nije slegla; naime Stanko Andrić nije »prikupio dovoljan broj glasova u izboru za članstvo HAZU-a« i to nakon protivljenja akademika Josipa Pečarića (Hrvata rođenog u Kotoru, koji se školovao, živio i radio u Beogradu do 1987. i potom u vrijeme »događanja naroda« u Srbiji preselio u matičnu »domaju«), kažu vrsnog matematičara, ali i povjesničara amatera koji se u slobodno vrijeme, dakle u »fušu«, bavi hrvatskom poviješću 20. stoljeća i otvoreno, bez stida i pameti zagovora promociju »vrijednosti kulture NDH-a«, odnosno reviziju ustaškog pokreta i ideologije, smatrajući Pavelića i njegovu koljačku družinu istinskim borcima za hrvatsku slobodu i osuđujući i svodeći antifašistički, partizanski pokret na puku »komunjarsku i jugoslavenstvujušću floskulu«.

Daleko od toga kako ne bi trebalo, uostalom to tvrdi i sam Andrić, »čitavu povijest oružane borbe i otpora protiv fašizma i protiv tadašnjih režima iznova ispisati, jer je ono što se pisalo u SFRJ previše pristrano«, ali jedno je neophodna, protokom vremena i novih spoznaja historiografska revizija, a posvema drugo revizionizam naglašeno politički i ideološki intoniran, s jasnim ciljem: relativizirati, a potom i rehabilitirati ustaške zločin(c)e, ustaški pokret pretvarati u oslobodilački otpor hrvatskog naroda protiv mrske Jugoslavije, a genocid nad Židovima i Romima »delegirati« isključivo nacistima (dio priče o Jasenovcu kao radnom kampu, a ne logoru smrti), dok se genocid nad Srbima sve više i češće sramotno negira i(li) umanjuje, tj. prikazuje kao »masovni zločin« i u pojedinim udžbenicima povijesti promatra kroz prizmu nekakvih fantomskih pokušaja »destabilizacije NDH-a«, dok se partizane, posebice pripadnike KPJ-a optužuje kao glavne, gotovo isključive vinovnike svih hrvatskih zala i tragedija.

Ili, kako je Andrić u razgovoru za slavonskobrodski Plusportal 2022. godine rekao (na koji se, nažalost krajnje ignorantski, selektivno i sa stanovitom dozom nelagode poziva i naš vajni kritičar S.P.): »Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja«, što naravno nikako nije moglo biti po volji akademiku Pečariću (i vjerojatno je u određenoj mjeri, također utjecalo na njegovo protivljenje Andrićevu prijemu »među besmrtnike«), a o čemu kritičaru »matičinog« Vijenca nije bilo ni na kraj pameti pisati, jer, Bože moj, on je ozbiljan kulturni djelatnik i ne bavi se prljavim, političkim »poslima«, za takvo što u njegovim pisanijama nema mjesta.

Pa je tako (o)lako našao opravdanje (leibnizovski princip dovoljnog razloga) za elegantno eskiviranje i objašnjenje pozadine Pečarićeve »šup karte« dr. Andriću, odnosno anatemiziranje njegovog teksta »Zašto je pogrešno javni institut za povijest nazvati imenom Franje Tuđmana« (iz 2019.), kao reakcije na inicijativu/otvoreno pismo javnosti devet hrvatskih akademika (od kojih niti jedan nije povjesničara) i troje umirovljenih povjesnika da se Hrvatski institut za povijest u Zagrebu prozove imenom prvog hrvatskog predsjednika, iako to baš i nije precizan i točan podatak.

Suptilnija struktura slike

Ili, da se poslužim Andrićevim riječima, kada u prilogu (objavljenom u knjizi koju prikazujem) o djelu prof. dr. sc. Jere Tarlea »Albert Camus: Književnost, politika, filozofija« (Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1991.) kaže kako bi od autora takvog formata imali pravo očekivati nešto suptilniju strukture sliku od ponuđene, to bi isto vrijedilo i za Primorčev prikaz Andrićeva rukopisa općenito, pa tako onda i samih eseja u knjizi »Književne okolice«.

Akademicima bi također priličila veća informiranost i upućenost u materiju, ali ljudi smo, svi griješimo, no pitanje ostaje: što ćemo onda s Vladimirom Nazorom, kako ga preskočiti? Zar nije on bio prvi predsjednik RH; doduše one socijalističke, pa se to valjda ne računa. Ali, gdje ima volje, ima i načina, sve se može: jednostavno ga zaboravom diskvalificiramo i nema čovjeka, pa tako nema niti problema. Istina to nešto podsjeća na druga Staljina i njegovu filozofiju, ali zašto bi on bio bolji od nas? Uostalom, diktatori su opet u modi.

Andrić je razložno pokušao objasniti zašto institut ne bi trebalo nazvati po Tuđmanu, jer je on »u cjelini svoje biografije, prije i iznad svega bio politička osoba, političar i državnik« i kako je neusporedivo »manje važan kao povjesničar i znanstvenik«.

Slaže se kako je »jedna od najvažnijih osoba novije hrvatske političke povijesti«, ali i da većina ozbiljnih povjesničara koji su se bavili ili se bave sličnim temama kao i Tuđman, njegove radove svrstavaju »prije u publicistiku negoli u istraživačku historiografiju«, da ne posjeduje naobrazbu povjesničara, te da se većina njegovih tekstova prije može svrstati u amaterske no znanstvene radove. Ovdje nije rečeno, ali sjetimo se priča kako pojedini njegovi radovi uveliko i napadno podsjećaju na tekstove akademika, prof. dr. sc. Ljube Bobana (1933. – 1994.), no zaustavimo se na tomu.

Životna posvećenost

I na koncu dr. Andrić poentira i pita: »Hoće li povjesničari s instituta koji bi nosio ime Franje Tuđmana moći ikoga uvjeriti da su kadri nepristrano suditi i pisati o Tuđmanu, njegovu životu, njegovoj vlasti, njegovom dobu?«

Jer, on bi, prije svega u Institutu za hrvatsku povijest trebao biti tema i predmet istraživanja, a »ne idol ili ikona pred kojom će se povjesničari klanjati«. A i čitava ova inicijativa, s pravom smatra Andrić, samo je izlika, kako bi se u osnovi opravdala u biti politička akcija i stoga mu smeta »stanovita neiskrenost njezinih aktera«; da su zaista iskreni moralo bi reći da ovo što predlažu ima prvenstveno političke osnove i nakane, »a da se politička operacija koju predlažu može formalno opravdati i činjenicama koje Tuđmana povezuju s hrvatskom historiografijom«, i utoliko se, u svojoj biti pokazuje kao »protuznanstveni čin«.

Zahvaljujući »dobroj organiziranosti«, Pečarića i njegove poslušničke sljedbe, što naravno nije išlo i bez dosluha s određenim dijelovima vladajuće političke nomenklature, prijedlog za prijem dr. Andrića u Akademiju nije prošao.

Ali, time je izgubila sama Akademija, a ne Andrić, no tu priči nije kraj. Stanku Andriću je istinski stalo do poziva kojim se bavi i kojem je posvetio cijeli svoj život, pa tako ne trpi nikakav, posebice ne akademski šlamperaj, naročito ne onih koji se bave njegovom strukom, pa je svojedobno, kada je dara prevršila mjeru, javno prozvao prof. dr. Ivana Baltu, sa studija povijesti, na tada osječkom Pedagoškom (danas Filozofskom) fakultetu (i priznajem, »mea culpa«, ne mogu odoljeti stanovitoj malicioznosti pa podsjetiti i svojedobno prilježnog savjetnika za marksizam u osječkom Zavodu za školstvo), ispisujući u Zarezu (»Šarlatanska krparija u bespuću povijesne znanosti«) kritičku storiju o njegovoj knjizi »Pregled pomoćnih povi jesnih znanosti« (Matica hrvatska, Osijek, 2000.), ali i nizu drugih, sličnih tekstova kojih se ne bi postidio ni najbolji učenik u nas raširene prepisivačke Resavske škole, gorko konstatirajući da se radi o tekstovima koji zaslužuju svaku osudu i da su »štetni naprosto s obzirom na upotrebu kojoj su izravno namijenjeni«.

Poremećaji u strukturi djela

I ukratko: zarad niza faktografskih netočnosti, neusklađenosti s padežima, pravopisom i »tektonskih poremećaja u strukturi djela«, knjigu je analitički beskompromisno sasjekao do korijena, ili što bi rekli u susjednoj nam Srbiji, »razbucao ju je kao beba zvečku«, p(r)okazavši da se zapravo radi o lakrdiji, a ne znanstvenom radu.

I pri tomu, Andrić napominje i jednu važnu činjenicu koja je i danas itekako aktualna: onaj tko se želi i misli ozbiljno bavi znanošću, ne može to činiti samo u slobodno vrijeme, a posebice ne ako, recimo, obnaša visoke i zahtjevne političke dužnosti, kao što je to činio dr. Balta.

Kao član HDZ-a, obnašao je (1997. – 1998.), funkciju gradonačelnika Našica, a kada je morao napustiti i funkciju i stranku »zbog jakih unutarstranačkih sukoba« ipak je »principijelno«, zadržao mandat vijećnika u gradskom vijeću i politički »hrabro«, uoči smjene HDZ-a s vlasti u RH 2000. godine, nagovijestio kako ne misli napustiti politiku i usprkos svekolikom, širokom društvenom angažmanu, kao pravi renesansni »uomo universale«, na ponos i opće veselje akademske zajednice nastavlja s »intenzivnim znanstveno-istraživačkim radom«.

Ako sada po strani i ostavimo Baltinu »temeljnu ideološku prevrtljivost i bezličnost«, bitno je pitanje, a to i jest smisao Andrićeve intervencije: koliko mnoštvo takvih Balti imamo u hrvatskoj politici, diplomaciji, privrednoj i uopće široj akademskoj i javnoj sceni, koliko je takvih »uglednika« bez ikakvog stvarnog intelektualnog pedigrea čija društvena promocija isključivo ovisi o politici vladajuće nomenklature i koji su operirani od elementarnog morala i samim time spremni na sve gadarije u servisiranju prljavih poslova svojih poslodavaca samo da bi o(p)stali pri vlasti, odnosno položaju, blizu lukrativnim funkcijama koje mogu privilegijama i financijskim »transakcijama«, kroz tzv. projekte, bez ikakva pokrića debelo naplatiti.

I to je ovim kreativno jalovim i(li) bolesno ambicioznim osobama jedini stvarni, zapravo isključivi interes i cilj. Naravno, epilog znamo, Balti se nije ništa dogodilo, kao ni stotinama drugih, sličnih njemu, ali Andrić je svoje rekao i »spasio dušu«, poštenom čovjeku dovoljno.

Nekako je i to, barem u jednoj rečenici Primorac zaboravio spomenuti u svojoj recenziji, kao i ono što je možda najvažnije za razumijevanje Andrićeve »po-etike« (s)vezane uz tekstove objavljene u »Književnoj okolici«, koji kao da su upućeni na »Pismo slijepcima« (»Lettre sur les Aveugles«) Denisa Diderota, a to je uređivanje edicije Per speculum u uglednoj, zagrebačkoj izdavačkoj kući Disput, u kojoj je odabirom poznatih i manje poznatih tekstova i autora pokazao svekoliku intelektualnu raskoš koju posjeduje, a još i više to potvrdio popratnim esejima kojima nas instruktivno upućuje u problematiku, naravno, kako je sam vidi i prepoznaje.

Programatski tekst

Posebno je važan, barem se meni tako čini, »programatski« tekst na koji se cijela edicija oslanja i u kojem iznosi što ga je potaklo i vodilo k navedenom izboru i iz kojeg se onda može i iščitati njegov vlastiti književni credo, ne i nužno tertulijanski »quia absurdum«: »Zrcalo fascinira misao otkako je otkriveno ili prvi put iznađeno…ogledala opominju, jer je istina koju govore često neugodna. U nekom smislu sva je književnost razvijena metafora ogledala, jer neizbježno odražava svijet (kojeg je dio) i jer se temelji na mehanizmu duhovnog stvaranja kao što su mimeza, alegorija, refleksija.

Za biblioteku Per speculum odabirat će se prozna-pripovjedna i esejistička-djela koja su u većoj ili manjoj mjeri, ali u bitnom smislu autobiografska, zatim ona u kojima pisca zaokuplja odnos prema drugom piscu ili umjetniku, tuđem tekstu ili umjetnini, ali je pri tomu jasno da ondje opet nalazi sebe ili nešto svoje; nadalje, djela u kojima crtajući nešto izvanjsko, pisac tomu daje tako izrazit autorski pečat da očito pritom izrađuje svoj autoportret; napokon takva u kakvima se naoko govori o drugom dobu i svijetu, manje ili više dalekom, a zapravo je to samo način da se iz neobična kuta pronikne u vlastite.«

Zar nam se iza ovih riječi i rečenica pomalo skrivajući, čini mi se podrugljivo, ne smiju Jorge Luis Borges, Bruno Schulz, Bela Hamvas, Franz Kafka, Danilo Kiš, ali i klasici francuske (nouvelle histoire) i svjetske historiografije Georges Duby i(li) Jacques le Goff, u čijem se društvu Andrić suvereno kreće i snalazi kao riba u vodi.

Štetnost historije za život

Uostalom, onako usput podsjećam kako je u čudesno lijepo napisanom, autobiografskom romanu »Simurgu« (u Perziji čudotvorna ptica koja iscjeljuje rane i pomaže junacima koji u nevolji zapale njezino pero), naglasio kako mu se dopada misao da Bog nije stvorio čovjeka zbog čovjeka već zbog sebe; Bogu je čovjek potreban zato da bi se u njemu odrazio i tu otvara cijelu lepezu dilema i pitanja (na neka, onako poluironijski odgovara, ako se to tako uopće može), koja naravno nemaju svoje razrješenje i čini se, priliči im samo jedan mogući odgovor, onaj Sergeja Bulgakova: »Moja je vjera, uostalom kao i bezbožništvo u suštini bilo eshatologično.«

Ali, kada je čovjek nešto naučio od povijesti kao učiteljice života; stoga Andrić podsjeća na knjižicu Friedricha Nietzschea »O koristi i štetnosti historije za život«, u kojoj slavni filozof povijest tretira kao neprijateljicu života, a budući da je prepuna besmislenih patnji i nepravdi, posebice je iz nje teško, gotovo nemoguće, iščitati bilo kakva etička načela. Ta potreba da se kroz detalje zahvati cjelina (sintetska razina nije nevažna, ali je pomalo »spekulativna«), ili kako sam dr. Andrić kaže: »Za mene je povijest kao istraživački predmet, gotova sva u detaljima«, pa primjerice sam uočava kako se iz literature prelijeva, produbljuje i račva i na istraživanje lokalne/slavonske povijesti (»jedne potonule civilizacije«) koja mu je temeljna istraživačka preokupacija, tako da recimo inspiraciju i »dokumentaciju« pronalazi i na posvema neočekivanim mjestima; primjerice »u znamenitom ogledu o Flaubertu Saint-Beuve se divio jednoj rečenici iz Chauteaubriandova ‘Putovanja od Pariza do Jeruzalema’«.

I kako onda ne biti skeptičan prema ideji univerzalne, apsolutne povijesne istine. A, to da je povijest »sva u detaljima« naprosto vrišti iz u njegovih književnih tekstova, posebice eseja, pa tako i u njegovoj najnovijoj knjizi i zato je vrijeme da joj se vratim(o) i poklonim(o) dužnu pozornost, jer nije ništa manja »duhovna gozba«, symposium, od onih koje nam ja autor priredio u svojim ranijim knjigama.

Dakle, »Književne okolice« sadrže deset kraćih eseja širokog tematskog raspona; svi su već ranije (razdoblje 1994. – 2015.) bili tiskani po raznim časopisima i zbornicima, a (kao) uvodni tekst, Andrić je naslovio »L´education par les reves« (»Zapisi propalog polaznika spisateljske akademije«), gdje autoironijski progovara o našoj (ne)moći u osvajanju novih duhovnih prostora »i tek nam se s vremena na vrijeme dogodi istinsko iznenađenje: da otkrijemo čitavu novu stranicu (knjige) ranije nikada pročitanu«.