U vrlo kratko vrijeme film »Fiume o morte!« Igora Bezinovića postao je pravi riječki kulturološki fenomen. Iz Art-kina javljaju da ga je u prvom tjednu prikazivanja u Rijeci pogledalo više od 3.000 gledatelja, a do kraja veljače ta bi se brojka mogla popesti i na više od 5.000 onih koji su film poželjeli pogledati.

To »Fiume o morte!« čini najgledanijim filmom u povijesti Art-kina. I ranije smo svjedočili tome da su programi u kulturi na bilo koji način povezani s Rijekom najtraženiji i najposjećeniji. No, Bezinovićev film je i internacionalno prepoznat, pa je u Rijeku stigao ovjenčan nagradama u Rotterdamu. U svojem filmu Igor Bezinović na inovativan i eksperimentalan način, u dokumentarno-igranoj formi, istražuje i rekonstruira epizodu iz riječke povijesti – 16 mjeseci dugu okupaciju grada Rijeke 1919. godine, koju su proveli talijanski protofašist i pjesnik Gabriele D’Annunzio i njegovi legionari. Mislili smo da o tome već sve znamo, no Bezinovićev film – koji se temelji na bogatoj arhivskoj građi, otkrio nam je i neke nove, možda manje poznate detalje.

Da ova tema baš i nije poznata širem krugu ljudi, dala je naslutiti anketa provedena među građanima i građankama Rijeke na početku filma – dobar dio njih nikada nije čuo za D’Annunzija niti išta zna o spomenutim događajima. Možda je upravo zato i trebalo napraviti ovakav film, u kojemu su današnji stanovnici grada na Rječini stavljeni u poziciju da sami prepričaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju taj povijesni događaj. U filmu se stalno isprepliću prošlost i sadašnjost, jer govoreći o prošlosti Rijeke, on govori i o Rijeci danas, njezinim ljudima, mentalitetu, ulicama, promjenama, običajima i jezicima, stvarajući umjetnički zapis vremena koje je prošlo, no i onoga u kojem živimo. Važna poruka filma je i ona o vječnoj banalnosti zla, što ju je D’Annunzio svakako utjelovio, ali i opomena da se nešto slično može ponoviti. Atmosfera koja trenutačno vlada u Rijeci oko filma »Fiume o morte!« podsjetila me na sličnu euforiju prije više od trideset godina, kad je u »Zajcu« premijerno izvedeno »Vježbanje života« Nedjeljka Fabrija i Darka Gašparovića, u režiji Georgija Para. U uvodnom tekstu u programskoj knjižici predstave, naslovljenom »Mitska drama grada«, Darko Gašparović je napisao: »Jedan je grad oduvijek to i po tome kako je njegova slika oblikovana u književnosti i kazalištu. Što bismo, doista, bitno znali o starogrčkom polisu bez veličanstvenih tragedija Eshila, Sofokla i Euripida, što o Firenci bez Dantea, o starom Rimu bez Vergilija…, o Trstu bez Itala Sveva… Preko tih epova, drama i romana… određeni Grad ulazi svojom povijesnošću i svojom intimom u kulturološki obzor europske civilizacijske vertikale.«

Kad je u pitanju Rijeka, Gašparović spominje dva važna prinosa: komediju »Karolina Riječka« Draga Gervaisa i romansijersku kronisteriju »Danuncijada« Viktora Cara Emina. Oba ta djela, navodi Gašparović, svako na svoj način, razlažu tragikomičnu konstantu fijumanskog/riječkog mentaliteta, u dvama povijesnim trenucima života grada. Ovih dana, potaknuti upravo filmom »Fiume o morte!«, nabavili smo u riječkom antikvarijatu Mali neboder »Danuncijadu – romansiranu kronisteriju riječke tragikomedije 1919. – 1921.« Viktora Cara Emina (izdanje je iz 1946. godine, a objavio ga je Nakladni zavod Hrvatske). Inspiriran »Danuncijadom«, Fabrio je napisao svoju kronisteriju – »Vježbanje života«. U programskoj knjižici istoimene predstave među povijesnim osobama naveden je i D’Annunzio, uz opasku: »U Rijeci je prvi put 1906. kao već ovjenčani poeta, 1919. kao ‘Commandante’ na čelu pobjedonosne povorke, a po izgonu nije mu više padalo na pamet da se ovdje i treći put pojavljuje.«

Sada nam se D’Annunzio, doduše virtualno, iznova ukazuje u filmu Igora Bezinovića, koji podsjeća na vrlo rijetke tragove koji su u Rijeci ostali nakon terora »Danuncijade«. Spomenuta anketa među Riječanima pokazuje da u njihovoj memoriji ovaj talijanski književnik, vojnik i političar opće ne postoji. Međutim, u povijesti Rijeke njegovo prisustvo ostalo je kao trauma, na koju valja podsjetiti one koji za njega nikad nisu čuli. Jer, kao što rekosmo, banalnost zla uvijek se može ponoviti. A Rijeka u tom smislu ima jednu zapravo svjetsku priču koju je trebalo ispričati.