Ivo Cagalj/PIXSELL
povezane vijesti
Prošle subote na Peristilu u Splitu »katolički muževi« na koljenima su još jednom molili krunicu.
Istodobno, pod jakim policijskim osiguranjem, performans je pred »klečavcima« izvela umjetnica Arijana Lekić-Fridrih. Kako javljaju mediji, stala je pred muškarce koji su klečali i crvenom niti konca namjeravala označiti javni prostor oko svakog muškarca koji kleči, »podsjećajući nas sve na krv ubijenih žena, na neraskidivu vrpcu koja povezuje majke i njihovu djecu, na posljednju liniju obrane ženskih prava i prava na život bez nasilja u društvu koje će statistike o nasilju u obitelji uzdrmati, posramiti i natjerati na iskonsku promjenu«.
Podsjetimo, već više od godinu dana, s 14 umjetničkih akcija »Tihe mise«, Arijana Lekić-Fridrih svojim javnim akcijama iskazuje predanost borbi za očuvanje odavno stečenih prava žena. Nakon 14. »Tihe mise« održane u Splitu uslijedilo je priopćenje Zvonimira Dobrovića, predsjednika udruge Domino u kojemu, između ostalog, piše: »Redari i organizatori ‘molitelja’ u Splitu davali su direktne zapovijedi i upute splitskoj policiji koga smije, a koga ne smije pustiti na Peristil. Organizatori ‘molitelja’ u Splitu su zapovijedali policiji kako da postupa i regulira njihov vlastiti skup. Splitska policija je revno i poslušno provodila dobivene upute i naredbe redara i organizatora grupe muškaraca koja se okupila na Peristilu… Organizatori su otvoreno prijetili policiji da ako im se Arijana približi, odnosno stupi na dio Peristila gdje oni mole, netko njihov će reagirati, a ne znaju kako će reagirati, pa je bolje da policija reagira na vrijeme i spriječi Arijanu da kao slobodna građanka bude na javnoj površini kojoj, eto, privremeno za sada (samo) svake prve subote u mjesecu žene ne smiju prići. Policija revno postupa po toj prijetnji… i bespogovorno provodi upute koje su dobili od organizatora molitvi…«
S druge strane, Queer New York International Arts Festival umjetnica Arijana Lekić-Fridrih upravo je otvorila videoinstalacijom »Od 5 do 95«. Njome su obuhvaćene priče i iskustva djevojčica, djevojaka i žena koje progovaraju o tome kako je biti žena u Hrvatskoj, te razlikama prema životima njihovih majki, baka i prabaka. Polazište umjetničkog projekta jest želja za javnim međugeneracijskim dijalogom u konzervativnom društvu – kao što je hrvatsko. Umjetnica, koja se prošle subote pojavila među moliteljima odjevena u crvenu haljinu, s crvenom ružom i crvenim koncem u rukama, asocijativno je prizvala jedan drugi performans – čuvenu umjetničku akciju pod nazivom »Crveni Peristil« koja je održana tijekom noći s 10. na 11. siječnja 1968. godine. U noćnoj akciji grupa studenata Pedagoške akademije i učenika Škole primijenjene umjetnosti u Splitu obojila je crvenom bojom kameni pločnik Peristila, centralnog trga u povijesnoj Dioklecijanovoj palači. Prema novinskim tekstovima, mladići su akciju pripremali duže vrijeme kupujući manje količine crvene boje. U dogovoreno vrijeme postavili su stražu oko Peristila, izlili oko trideset kilograma boje i razvukli je metlama. Slučajnim prolaznicima rekli su da pripremaju snimanje filma, no naišao je »milicioner« koji ih je prijavio i priveo. Izjavili su da su se za akciju odlučili jer su bili revoltirani spomenicima kojima se pridavala veća važnost nego modernoj umjetnosti, a umjetnička situacija u gradu nije bila naklonjena mladim umjetnicima.
Premda su se u javnosti pojavili protesti protiv ovog »vandalskog« čina, boja je s Peristila sutradan oprana bez ikakvih posljedica za antički spomenik. Kako je protumačeno, izbor crvene boje potaknut je njezinim simboličkim značenjem u revolucionarnom pokretu i njezinom političkom konotacijom. O akciji su pisale dnevne novine kao o ekscesu i incidentu, dok je u časopisu Vidik objavljen tekst u kojem se ukazuje na niz lokalnih problema u kulturi, od tradicionalnog obrazovanja koje se odvija po arhaičnim programima do sektaštva strukovnih organizacija. Jasno je istaknut stav protiv konformizma uz konstataciju da je svatko pozvan da onemogući one koji nostalgično čuvaju ostatke svog svijeta, »kočeći i najminimalniji progres«.