Piše Kim Cuculić

Bugarska desnica protiv Shawa i Malkovicha. Sve neodoljivo podsjeća na svojedobne prosvjede ispred riječkog HNK-a

Kim Cuculić

Reuters

Reuters

Bugarska premijera predstave »Oružje i čovjek« irskog pisca Georgea Bernarda Shawa, u režiji američkog glumca Johna Malkovicha, izazvala je burne reakcije nacionalističkih skupina



Ono što se nedavno dogodilo u Bugarskoj podsjetilo nas je na prosvjede koji su se svojedobno događali ispred riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca u vrijeme izvođenja predstava Olivera Frljića. Bugarska premijera predstave »Oružje i čovjek« (»Arms and the Man«) irskog pisca Georgea Bernarda Shawa, u režiji američkog glumca Johna Malkovicha, izazvala je, naime, burne reakcije nacionalističkih skupina. Držeći transparente s natpisom »Malkovich, idi kući«, prosvjednici su blokirali pristup Narodnom kazalištu Ivana Vazova u Sofiji prije nego što su pokušali provaliti u zgradu, optužujući redatelja da ismijava povijest Bugarske i njezine građane. Nakon što je predstava premijerno izvedena u gotovo praznoj dvorani, Malkovich je kazao da je zaprepašten time kako je njegova produkcija primljena.


– To je prilično neobična reakcija, ali ovo je čudno vrijeme u svijetu – sve više ljudi voli cenzurirati stvari s kojima se ne slaže, rekao je na konferenciji za novinare zajedno s nekoliko glumaca na pozornici. Kako javlja Hina, mašući bugarskim zastavama, gomila bijesnih prosvjednika verbalno je i fizički napala ravnatelja kazališta i bivšeg ministra kulture, a tužiteljstvo je otvorilo istragu o sukobima.


Podsjetimo ukratko o čemu se radi u ovoj komediji u kojoj G. B. Shaw duhovito razotkriva uzaludnost rata i licemjerje ljudske prirode, parodirajući militarizam, nacionalizam i imperijalizam. Njezin naslov dolazi od prijevoda Johna Drydena uvodnih latinskih riječi Vergilijeve »Eneide«: »Arma virumque cano« (»Oružju i čovjeku pjevam«), ali za razliku od Vergilija, Shaw ne glorificira rat i herojstvo. Napisana je 1893. godine za vrijeme viktorijanskog doba kada su mnogi kazališni komadi bili uglavnom komedije. Drama u središtu ima dvije glavne teme: rat i brak. Prvi put je izvedena 21. travnja 1894. godine u Avenue Theatreu, a objavljena je 1898. kao dio Shawovih takozvanih Plays Pleasant u koje spadaju i »Candida«, »You Never Can Tell« i »The Man of Destiny«. Ovi komadi nalaze slabe točke u najpouzdanijim vrijednostima društva kao što su ratni heroji i kult patriotizma. Predstava »Oružje i čovjek« bila je jedan od prvih Shawovih komercijalnih uspjeha. Nakon što se zavjesa spustila, pozvan je na pozornicu gdje je ispraćen oduševljenim aplauzom. Međutim, jedan od prisutnih gledatelja je negodovao. Na to mu je Shaw odgovorio: »Dragi moj prijatelju, slažem se s tobom, ali što smo nas dvojica naspram većine?«




Radnja drame smještena je u vrijeme Srpsko-bugarskog rata, 1885. godine. Junakinja drame je Raina Petkoff, mlada Bugarka koja je vjerena za Sergiusa Saranoffa, jednog od heroja ovog rata kojeg je idealizirala. Jedne večeri švicarski plaćenik u srpskoj vojsci, kapetan Bluntschli, upao je kroz prozor njezine spavaće sobe i u početku joj prijetio, a kasnije je molio da ga sakrije, da ga ne bi ubili. Raina prihvaća molbu, misleći da je u pitanju kukavica, naročito onda kad joj je izjavio da ne nosi šaržere od revolvera, nego čokoladice. Kad se bitka kod Slivnice završila, Raina i njezina majka krišom su Bluntschlija izvele iz kuće, odjenuvši ga u staru haljinu. Rat se završio i Sergius se vratio Raini, ali se udvarao njezinoj drskoj sluškinji Louki. Nakon raznih peripetija, Raina shvaća ispraznost svojih romantičnih ideala. Na kraju Bluntschliju objavljuje svoju ljubav. Predstava završava tako što Bluntschli, sa švicarskom preciznošću, dogovara bojnikove pokrete trupa i obavještava ih da će se vratiti oženiti Rainu za točno dva tjedna.


Predstava postavljena u Bugarskoj daje duhovit pogled na srpsko-bugarski sukob krajem 19. stoljeća, ukazujući na apsurd rata i razotkrivajući sve mane obožavanja junaštva i militarizma. Riječ je o šarmantnoj, laganoj vrsti antiratne komedije koju je Malkovich već postavio na Broadwayu 1985. godine. Malkovich smatra da je traženje povijesne točnosti u predstavi »zastrašujuće naivno«. Shaw »nije znao ništa o Bugarskoj i samo je želio mjesto gdje će smjestiti rat«, rekao je Malkovich. Kazao je da je »prilično siguran kako nikada nije uvrijedio nijednu od 47 zemalja« u kojima je radio, dodajući da takvu optužbu mogu iznijeti samo ljudi koji ga uopće ne poznaju. »Mislim da se uopće ne radi o predstavi. A nisam ni siguran da se radi o meni, zapravo«, rekao je. Uvjeren je da prosvjednici iz krajnje desnice samo pokušavaju privući pozornost za stvari koje žele.


Bugarska, najsiromašnija zemlja u EU-u, muči se političkim previranjima od 2021. godine, što je pogodovalo krajnjoj desnici u zemlji, koja trpi sve više proruskih kampanja dezinformiranja, tvrde nevladine organizacije u Bugarskoj. Za prorusku, ultranacionalističku stranku Vazraždane, treću najveću snagu u parlamentu, Malkovicheva je predstava »osrednja i s lošom glumačkom postavom«. Bugarski konzervativni savez pisaca SBP rekao je da takvim djelima nema mjesta u Bugarskoj jer se radi o »izrugivanju tisuća vojnika koji su pali za slobodu i ponovo ujedinjenje zemlje«.


Predstavu je već dvaput postavio bugarski redatelj Nikolaj Poljakov 1995. i 2000. godine, ali nije izazvala nikakav gnjev javnosti. »Trenutačno je ozračje mnogo napetije, strasti uzburkane i mržnja je raspirena protiv svega zapadnog i američkog«, rekao je Poljakov za AFP. Nikolaj Hristov, 66-godišnji arhitekt koji je gledao komediju sa suprugom, rekao je da nema ničeg antibugarskog u zabavnoj predstavi, dodajući da je ona »više o ljubavi, lažima i pogrešno shvaćenoj časti«. Europska udruga nezavisnih umjetnosti (EAIPA) osudila je »izravnu opstrukciju slobode umjetničkog izražavanja ekstremno desničarskih aktivista, pod izlikom da ismijava bugarski nacionalni ponos«. »Porast mržnje i agresije u Europi izravno je potkopavanje temeljnih ljudskih prava«, priopćila je EAIPA.


Zanimljivo je da George Bernard Shaw (1856. – 1950.) osobno nije cijenio suvremeno glumište, ali ga je shvatio kao učinkovitu javnu tribinu pa zato najznačajniji dio njegova književnog opusa obuhvaća više od 60 dramskih tekstova s opsežnim, deskriptivnim i narativnim didaskalijama. Duhovitim dijalozima i aforističkim replikama, kojima se koristio i izvan kazališta, paradoksalnim obratima u radnji i ponašanju likova, primjerice pri razrješenju ljubavnoga trokuta (»Candida«) ili u naoko nepomirljivu sukobu između oca, bogatoga tvorničara oružja, i kćeri, pripadnice Vojske spasa (»Major Barbara«), psihološki je, sociološki i etički precizno gradio likove koje je nerijetko držao glasnogovornicima različitih svjetonazora i ideologija. Kako navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, oblikovao ih je u skladu sa svojom podjelom ljudi na filistre, idealiste i realiste te u skladu s tezom o djelatnoj prisutnosti »životne sile« u pojedincu, društvu i prirodi. Od ranijih, ibsenovski angažiranih drama, najpoznatije su »Udovičke kuće« o bogataškom izrabljivanju obespravljenih i siromašnih, »Đavolov učenik« koji govori o nužnosti prihvaćanja životnoga poziva, »Zanat gospođe Warren« o intelektualnom razvoju i društvenom usponu mlade djevojke, plaćenima novcem što ga je njezina majka stekla vođenjem javnih kuća.


Na kazališnom repertoaru zadržale su se i njegove kostimirane satire o zapadnoj civilizaciji i njezinim lažnim idealima – »Cezar i Kleopatra« i »Sveta Ivana« – te dvije travestije mitova. Prva je o Pigmalionu (»Pygmalion«), što kroz odnos profesora fonetike i prodavačice cvijeća, koja se zahvaljujući govornim vježbama preobražava u junakinju salona, donekle anticipira shvaćanje diskursa kao sredstva moći, a druga o Don Juanu, »Čovjek i nadčovjek«, s dominantnim likom mlade žene kao utjelovljene »životne sile« i vješte osvajačice odabranoga muškarca. Premda je vrhuncem svojega dramskog rada držao »metabiološku pentalogiju« o povijesti ljudskoga roda, kulture i društvenih institucija, dramu »Natrag Metuzalemu«, koja počinje u Rajskom vrtu, a završava u tisućama godina dalekoj budućnosti, kritika i kazalište nisu prihvatili, kao ni veći broj njegovih kasnih drama. Trajno je bio zaokupljen ekonomskim i političkim teorijama, stvaralačkom evolucijom, reformom engleskoga pravopisa i drugime, sjedinjujući protuslovlja satiričara i mistika, oštra ali duhovita kritičara te nepopravljiva idealista i osobenjaka. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1925. godine.