Iskorak, presedan, ili još bolje kvalitativan skok naprijed, kako bi to opisao sam ravnatelj NMMU-a Branko Franceschi, dogodio se prošlog mjeseca u Zadru, kad je dio vrijednih umjetnina iz postava zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti stigao u zadarsku obnovljenu Providurovu i Kneževu palaču pod nazivom »Jedan svijet«.

Izloženo je 199 ikoničkih umjetnina postavljenih po tematskim cjelinama, a djela su zauzela prostor od 7.000 četvornih metara dvorana i salona.

Ideja o dugoročnom premještanju nacionalne građe iz matičnog prostora te o suradnji između Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Grada Zadra i Ministarstva kulture i medija RH potekla je od Franceschija, koji ujedno potpisuje i kustoski koncept.

Izložba »Jedan svijet« u projektu postava zbirke Nacionalnog muzeja izvan sjedišta bit će smještena u Zadru na razdoblje od dvije godine.

Branko Franceschi, kreator ove ideje, istaknuti je likovni kritičar i kustos, autor brojnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Još je davno, kao voditelj Galerije »Miroslav Kraljević« u Zagrebu promovirao brojne mlade umjetnike, što i danas čini.

Svoje dugogodišnje iskustvo stjecao je i dijelio u Rijeci kao ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, ravnatelj Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu te kao ravnatelj u Galeriji umjetnina u Splitu.

O zanimljivom projektu, odnosima unutar kulturnih događanja te suvremenim strujanjima, razgovarali smo s Brankom Franceschijem.

Prošlog mjeseca otvorena je izložba »Jedan svijet« u obnovljenoj Providurovoj palači. Potpisujete kustosku koncepciju, ali i cijeli koncept dogodio se na vaš poticaj. Što vas je ponukalo da razmišljate na taj način, da se umjetnine privremeno premjeste u drugi grad, prostor?

– Treba odmah istaknuti da je riječ o postavu zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, a ne o izložbi, jer nam je cilj bio predstaviti cjelokupni stilski i disciplinski raspon te djelokrug muzeja.

Poticaj je prvenstveno zasnovan na muzeološkoj strategiji mobilnosti muzejskih zbirki i potrebi decentralizacije kulturnih sadržaja, kao i na svijesti da muzejska zbirka posjeduje višestruko veći broj umjetnina od onog koji u sjedištu možemo predstaviti u aktualnim kronološkim i fenomenološkim postavima.

Naravno, uz ovu teorijsku i stratešku podlogu, u Providurovoj palači u Zadru bili su zadovoljeni i muzeološki uvjeti izlaganja, a dodatni poticaj predstavlja mogućnost zatvaranja NMMU-a na neodređeno vrijeme zbog konstruktivne konsolidacije Vranyczanyjeve palače.

Smatrali smo važnim da umjetnine budu predstavljene javnosti, a paralelno se intenzivno borimo da nastavimo s radom u našem sjedištu za vrijeme njegove još uvijek neizvjesne sanacije.

Drugih poziva još nema

Otvara li to mogućnost i drugim gradovima u Hrvatskoj da postanu privremeni domaćin umjetnina? Jeste li možda već dobili neke pozive ili prijedloge?

– Uza sve pohvale na izmještanju zbirke, nismo dobili konkretan poziv, ali znamo da neke od potresom oštećenih i na dulje vrijeme zatvorenih zagrebačkih institucija razmišljaju o predstavljanju dijelova zbirke na sličan način.

Važno je da u tome imaju podršku Ministarstva i lokalne uprave kao što smo mi imali za zadarski projekt. Cijena takvih projekata zbog specifičnosti građe i pripreme lokacije nije mala, ali su koristi daleko veće, počevši od kohezije društva pa nadalje.

Osim podmirenja troškova, koji bi uvjeti morali biti ispunjeni za dobivanje privremenog postava?

– Ključno je zadovoljavanje suvremenog muzeološkog standarda po pitanjima mikroklimatskih uvjeta i opće sigurnosti prostora.

Dakle, sve što suvremena muzejska institucija mora zadovoljavati. Naravno, i osiguranje umjetnina u transportu i za vrijeme trajanja postava.

Rijeku poznajete, bili ste ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Bi li se u Rijeci našao prostor za takvu izložbu? Ima li Rijeka zid na kojem može izložiti »Gundulićev san«?

– Naravno da ima. Za izlaganje »Gundulićevog sna« zbog stilskih karakteristika arhitekture odmah na pamet padaju Palača šećera ili Guvernerova palača.

Naravno, stilsko poklapanje nije nužno, vrhunske umjetnine funkcioniraju u svim stilovima i, ponavljam, u prostorima s primjerenim muzeološkim uvjetima.

Nedostatak čuvaonica

Brojna su djela hrvatskih majstora smještena po čuvaonicama i depoima koji, čini se, ne udovoljavaju uvjetima. Otkud tako mala briga za toliko vrijednu nacionalnu baštinu?

– O neadekvatnom standardu čuvaonica naših muzeja govori se već dugo, a snažna su i uporna nastojanja struke da se problem počne sustavno rješavati.

Izgleda da smo mi kao narod usmjereni na prezentaciju, a ne na skrb, pa se uporno grade muzeji koji imaju izložbene prostore i kancelarije, a čuvaonice i prostorije potrebne za logističku podršku djelatnosti ostavljaju se za neku kasniju fazu koja se najčešće ne dogodi.

Nije li tako izvedeno i novo sjedište MMSU-a? Bez čuvaonica, bez liftova, bez sustava mikroklime itd. Nije to samo riječka specifičnost, svuda je tako.

Ipak, sve su veći pritisci i sve su konstruktivniji razgovori s osnivačima o potrebi izgradnje zajedničkih, središnjih čuvaonica koje najbrže i najisplativije mogu riješiti probleme svih muzejskih institucija i rastuće potrebe proistekle iz sustavnog rasta muzejskih fondova, ali i arhiva, knjižnica i kazališnih potreba.

Puno je nelogičnosti, kao i slučaj slike »Mlada patricijka« Vlahe Bukovca, koja je postala predmet ovrhe. Kako to komentirate?

– Riječ je o žalosnom kulturnom skandalu i pravnom presedanu koji ukazuje na to da pitanje vlasništva i upravljanja muzejskim zbirkama nije sustavno riješeno.

U slučaju Bukovčeve »Mlade patricijke« riječ je o grubom nasrtaju jedne od najmoćnijih institucija u državi na javni muzej. Slučaj je nakon niza kontradiktornih presuda riješen po, kod nas učestalom, principu udovoljavanja poziciji društvene moći bez obzira na sve lako pretpostavljive posljedice takve sudske prakse.

S obzirom na to da je vinovnik institucija koja je osnovana kako bi svojim djelovanjem pospješila razvoj kulture, riječ je ne samo o zaboravu društvene uloge i odgovornosti, već i o institucionalnom barbarizmu, civilizacijskoj sramoti koja pada na ramena i savjest svih članova HAZU-a, ma koliko čvrsto zatvarali oči.

Fokus HAZU-a je monetizacija

Vaš je prijedlog bio i da se zgrada bivšeg studentskog doma u Zagrebu prenamijeni u izložbeni prostor, no unatoč svemu, ona i dalje propada? Tko ili što je zaslužno za takvu inertnost sustava?

– Riječ je o zgradi bivšeg studentskog doma »Ivan Meštrović«, koja kao zaštićen spomenik međuratne graditeljske baštine s južne strane zatvara jedan od najljepših zagrebačkih trgova.

Moj je prijedlog bio urediti je za sjedište muzejske institucije, ako je ikako moguće NMMU-a, što bi u sinergiji s HDLU-ovim sjedištem u Meštrovićevom paviljonu u središtu Zagreba stvorilo snažnu kulturnu atrakciju i u potpunosti promijenilo karakter cijelog grada.

Naravno da HAZU, koji je vlasnik zgrade, za tako nešto ne mari. Njihov fokus je monetizacija zgrade kroz projekt luksuznog hotela, a s obzirom da to ne ide, očito im je draže da zgrada propada i postaje jedno od vodećih rugla i opasnosti grada.

Toliko o stavu HAZU-a prema kulturnom nasljeđu i njegovom potencijalu koji dosljedno provode u cijeloj državi na nizu prvorazrednih nekretnina kojih su se domogli na kojekakve načine, a sada ih slabo ili nikako ne održavaju, niti koriste.

Ravnatelj ste Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, koji sjajno vodite. Uspjeli ste ostvariti presedan na nacionalnoj razini. Što je zapravo vaša vizija, ima li nešto na što biste još voljeli utjecati, nešto ostvariti?

– Zahvaljujem na vašem komentaru. Svaki muzej zahvaljujući radu naših prethodnika u zbirkama čuva vrhunce ljudske kreativnosti, pa predstavlja nevjerojatan kapital za mogućnost razvoja mentalnog prostora nekog društva.

Naša je odgovornost to omogućiti i taj kapacitet kreativno, sustavno i stručno razvijati, a dijelimo je sa sustavom upravljanja kulturom.

U svom radu nastojim mijenjati sve okoštale, danas i besmislene načine funkcioniranja rada muzeja i koncipiranja sadržaja koje komuniciramo prema javnosti.

Neprekidni rad u tom pravcu moj je radni moto. Nema kraja, stalno su počeci i ta otvorenost prema procesu upravljanja muzejskom institucijom ono je što želim nametnuti kao način i kriterij dobrog ravnateljstva.

Znači li to da se ipak može djelovati iz pozicije institucije, jer svojedobno ste izjavili da ste za svog mandata željeli ohrabriti mlade kustose, ali i da oni nisu baš bili oduševljeni time iz straha da bi im institucija mogla ugušiti kreativnost? Vlada li još uvijek takva bojazan među mlađim kolegama?

– Voljeli mi to ili ne, institucije su nezamjenjive. Zato su dragocjene i zato ih trebamo razvijati uvodeći nove načine rada i upravljanja.

Još uvijek vjerujem da su mladi ljudi i njihova svježa i neopterećena perspektiva dragocjeni. Mladi stručnjaci, koji su kreativni i žele ostvariti svoju viziju izvan institucionalnog okvira, u tim prostorima vide veću vjerojatnost za njezinu provedbu.

Donekle su u pravu jer su manje organizacije pokretljivije i dinamičnije od glomaznih muzejskih sustava, ali oni su ti koji bi trebali imati energije i snage pokrenuti uspavane institucije.

To je najveći izazov, stoga bih volio da im cilj postane ući u institucije i mijenjati ih iznutra. Može se, i sam to radim, iako više nisam mlad.

Muzeji su samo medij koji se ponaša onako kako mi njime upravljamo. Kao, uostalom, i sve ostalo, uključujući i njihov operativni društveni kontekst.

Murtićev mozaik morao je biti sačuvan

Da budemo sasvim praktični, što lijepa slika, umjetnost, znači prosječnom čovjeku? Primjerice, u čemu će Zadrani prosperirati ovom izložbom?

– Pa to publika ne zna dok nema prilike otvoriti se utjecaju, ponavljam, vrhunaca ljudske kreativnosti, a što bi trebalo probuditi njihovu uspavanu kreativnost.

Stav kako svatko može biti umjetnik kriva je interpretacija poruke neoavangardnih umjetnika, čije je značenje da svatko može i mora biti kreativan u onom što radi kako bi proživio život dostojan čovjeka.

To je poruka umjetnosti, a posredno i poruka muzeja lijepih umjetnosti koji mora najprije postojati i funkcionirati, a potom i biti kreativan u provođenju svoje funkcije na dobrobit javnosti.

Trudimo se da Zadrani u sljedeće dvije godine imaju prilike sudjelovati u projektu koji je na tom tragu. Vjerujem da su Zadrani svjesni da se u njihovom gradu događa nešto novo i neuobičajeno te da dvije godine imaju prilike živjeti s umjetninama koje podižu kvalitetu njihovog života i obrazovanja mladih.

Vjerujem da ih to ispunjava ponosom, riječ je o nečemu što će pamtiti i o čemu će govoriti godinama kasnije. To su sve važne stvari za oblikovanje identiteta i osjećaj vrijednosti nekog društva.

Kako biste komentirali Murtićeve murale, mozaik u zgradi bivše pošte na Korzu u Rijeci, koji su zamijenjeni vješalicama »Zarine« odjeće, a budućnost im se vezuje za eksterijer u kompleksu »Benčić«? Jesu li nadležne institucije to mogle spriječiti?

– Murtićev mozaik u bivšoj pošti na Korzu morao je biti sačuvan. Riječ je o kulturocidu koji je prošao ispod radara u godini prije nego što je Rijeka postala Europskom prijestolnicom kulture, a tada je skandalozno zatvoren i Mali salon.

Tragikomičan je taj raskorak između onog kako se Rijeka kao grad zamišlja i predstavlja u odnosu na ono što se radi i dozvoljava.

Ali, što drugo očekivati u državi u kojoj HAZU svojim primjerom uspostavlja negativni standard odnosa prema kulturi. Sasvim sam siguran da predstavnicima »Zare« takvo što ne bi palo na pamet u Barceloni, a ako i bi, sigurno im ne bi bilo dopušteno.

Dapače, bili bi ponosni da u svojoj trgovini imaju djelo prvorazrednog lokalnog umjetnika. Nažalost, mi kao društvo nemamo samopoštovanja, niti svijesti o veličini i vrijednosti vlastite suvremene kulture.

Mozaik je sad izrezan na komade, praktički uništen, pohranjen na paletama u suterenu MMSU-a koji svako toliko poplavi i ne znam kad će, tko će i za koliki će ga novac spojiti i postaviti u eksterijeru za koji i nije osmišljen. Slutim da će biti zaboravljen.

Želite reći da se čovjeka oduzimajući mu osjećaj za lijepo urušava na nekoliko razina?

– Pogotovo ako se to sustavno ponavlja. Kad se sve svede na razinu preživljavanja, od ljudskosti puno ne preostaje. Ljudskost se njeguje i razvija životom u stimulativnom, uređenom i funkcionalnom okruženju koje je produkt kultiviranog odnosa prema svim aspektima života.

To je uzajaman proces u kojem se pojedinac kultivira i po tom sam doprinosi daljnjem razvoju svog okruženja. Zanemaruje se koliko umjetnine djeluju čak i kad ih svjesno ne percipiramo.

Vjerujem da je Riječanima bilo važno gledati ili barem osjećati Murtićev rad dok su u pošti čekali u redovima. Sada se mogu tješiti s nekoliko polica s konfekcijom, a sve u kratkoročnom interesu ekstraprofita jednog globalnog brenda.

Eto, toliko su pale aspiracije našeg društva, i to kod onih koji su odgovorni, pa nije čudo na što sliče naši zapušteni gradovi i devastirana priroda.

Kulturni sadržaji i institucije

Što konkretno za vas znači kultura i djelovanje unutar nje? Čemu ona prvenstveno služi i koliko je važna?

– Kultura je nenadomjestiva i za opstanak ljudske vrste na duge staze jednako je važna kao hrana. Svi kulturni sadržaji i institucije razvijali su se spontano kao manifestacija unutrašnje potrebe po kojoj smo različiti od ostalog prirodnog svijeta.

Ali, zbog tog potencijala i po njemu odgovorni smo i za prirodni svijet kultiviranim odnosom prema okruženju koji je sasvim sigurno i uvjet opstanka života na planetu.

Sretan sam što u kulturi izravno sudjelujem i blagoslovljen da, unatoč svemu što vidim i doživljavam, imam jedan od najljepših poslova uopće.

Kao povjesničar umjetnosti i likovni kritičar nikada niste zazirali od vlastitih prosudbi. Još kao kustos zagrebačke Galerije »Miroslav Kraljević« ugostili ste brojne mlade umjetnike i otvorili im prostor djelovanja i vrednovanja. Je li elitizam u umjetnosti stvar nesigurnosti i neznanja pozicioniranih pojedinaca u odnosu na vlastitu prosudbu i iskorak? Koliko je u takvom ponašanju objektivne štete, ili smatrate da ono što je vrijedno kad-tad ispliva?

– Bavljenje umjetnošću u suštini i unatoč specifičnostima nije toliko ili uopće nije različito od ostalih ljudskih djelatnosti i poslova.

Isto tako, otvoreno je i svim ljudskim i društvenim slabostima i devijacijama, ispunjeno neprekidnim unutrašnjim sukobom potrebe za trajanjem i potrebe za promjenom, prožeto zabludama i zabunama.

Jedino rješenje je biti što više svoj, paziti na vlastiti razvoj i napredovati kroz greške i uspjehe, odrediti ciljeve u skladu sa svojim nagnućima.

Može se. Vjerujem da vam nisam otkrio ništa novo. Glede drugog upita, nikad nećemo znati je li neka nevjerojatna kreacija zauvijek izgubljena.

Znamo za neke koje su i u našem vremenu svjesno uništene i nikad neće biti obnovljene pa je izvjesno da se to kroz povijest ponavlja, a eventualno je sjećanje sačuvano u vidu naracija u drugim medijima itd.

Ako me pitate za pojedinačni umjetnički talent, vjerujem da ih previše nije ostvareno zahvaljujući preranoj, prirodnoj, ili još gore, nasilnoj smrti.

Ako me pitate za razvoj karijere unutar sustava, uz talent je potreban ogroman trud, socijalna inteligencija i prstohvat sreće. U konačnici tako se razvijala i moja karijera, koja je upravo u Rijeci dobila snažan poticaj.

Savjet kolekcionarima

Poznati ste kao poklonik suvremene umjetnosti. Što vas točno oduševljava u tom izboru?

– Smatram prirodnim da živim i radim u skladu sa svojim vremenom. No, život nas uči koliko je ono povezano i uvjetovano prošlim vremenom, pa se u konačnici oslobađamo isključivosti koju nam nameće mladenačka energija.

Moram istaknuti, a često je to bilo i profesionalno kritizirano, da sam sklon svim formama umjetničkog izraza, od tradicionalnih do onog što bismo nazvali cutting edge ili eksperimentalnom umjetničkom praksom. Smatram to dobrodošlim rasponom, a ne nedostatkom fokusa.

Na početku mandata zalagali ste se i za aktivniji status na društvenim mrežama. »Krstarite« li u slobodno vrijeme, primjerice, Instagramom, tamo zaista ima mnogo mladih umjetnika koji se promoviraju?

– Osobno, nažalost, ne. Nemam te energije više, ne koristim ni FB, a kamoli kasnije oblike društvenih mreža. No, u muzej sam uveo i mlađe kolege, kojima je to prirodno okruženje, zadužio za komunikaciju sadržaja putem društvenih mreža.

Elektroničke medije koristim kod istraživanja, dakako, i opće muzejske i osobne komunikacije. U svakom muzeju kojim sam upravljao, ili sam uveo ili osuvremenio digitalne platforme i sadržaje ili elektroničku komunikaciju.

Uz velike kritike uveo sam obavješćivanje o programima isključivo putem e-pošte itd. Povijesno među prvima sam koji su kod nas zasnovali institucionalni website, promovirali i producirali digitalnu i interaktivnu umjetnost.

Kad bi vas, primjerice, neki kolekcionar upitao u kojeg, kakvog mladog umjetnika vrijedi uložiti, kako biste ga savjetovali?

– Uvijek savjetujem kolekcionare da radije ulažu u živuće umjetnike nego u povijesnu umjetnost. Najviše zato što je neusporediv osjećaj i priznanje kad umjetniku svojim novcem kupite rad i date mu osnovu za život i daljnji razvoj. Pritom ujedno izravno pomažete opstojnosti kulture uopće.

Potom, znate da nije riječ o falsifikatu. Najbolje je svakom da kupuje što mu se iskreno sviđa i da u toj umjetnini s kojom će živjeti nastavi uživati zbog nje same.

Za nekoliko godina može se dogoditi da vam se ta umjetnina više ne sviđa, ali pojavit će se druga i treća. Pritom ćete upoznati umjetnike koji su zanimljivi ljudi, družiti se s njima i tako si obogatiti život. Svi ostali razlozi skupljanja umjetnina, poput dobre investicije, iako realno prevladavaju, manje su važni.

Što danas prema vašem viđenju najviše zaokuplja mlade likovne umjetnike, koji je njihov medij? Općenito, koji je kurs današnje likovne umjetnosti?

– Suvremenu stvaralačku paradigmu obilježava apsolutna sloboda izbora stila, discipline, medija, njihovih kombinacija ili sukcesivnog i paralelnog rada u više medija.

Sloboda je vrlo zahtjevna jer se nemate prema čemu postaviti, morate se okrenuti sebi. Što se tiče trenda, štafelajno slikarstvo, narativna umjetnost i figuracija prevladavaju, premda se ponovo budi zanimanje za apstraktnu umjetnost. Nema formule uspjeha, niti će je ikad biti.

Kod nas kultura nije prošla tranziciju

Borite se i protiv stalnih postava, smatrate ih umrtvljujućima, smisao u umjetnosti vidite u cirkulaciji ideja. Ipak, nije li premali broj galerija, muzeja u kojima bi se održao ritam izmjena? Mnogi likovnjaci tvrde da nemaju gdje izlagati te da nestaje odnos galerist – umjetnik?

– Sintagma stalnog postava je zaslužna za status muzeja kao zamorne, neprivlačne elitističke institucije te premda je u najvećem broju relevantnih institucija davno napuštena, njezina avet i dalje opsjeda kancelarije hrvatskih institucija.

Cirkulacija ideja, umjetnina, konstantan rad od kojeg svi zaziru, nužni su da se potencijal muzeja što više ostvari i u njih uložena javna sredstva opravdaju.

Naprosto nije moguće da za svakog umjetnika postoji galerija. Puno je manje izložbenih prostora nego umjetnika, i to stvara potrebnu selekciju koja, kao i u svim drugim aspektima života, uvijek nije u potpunosti pravična.

No, ne zaboravimo da su umjetnici nezadovoljni sustavom uvijek pronalazili način kako predstaviti svoje radove, najčešće u javnom prostoru u sklopu svoje antiinstitucionalne agende.

Naposljetku bi po uspjehu bili muzealizirani i usisani u sustav protiv kojeg su se borili. Ne bih rekao da se izgubio odnos između umjetnika i kustosa, on je nužan i prirodan.

Još uvijek surađujem s nekima od umjetnika s kojima sam počeo raditi na početku njihove ili moje karijere. Riječ je o kreativnom odnosu na obostranu korist.

Ako mislite na galeriste kao poduzetnike, kod nas je notorno nepostojanje privatnih galerija koje su nužno potrebne za sudjelovanje u internacionalnom tržištu umjetnina koje, nažalost, ima i sve veći utjecaj na javne kulturne institucije.

Naši se umjetnici u ovom segmentu uspješno snalaze u suradnji s privatnim galeristima u inozemstvu.

I sami ste često surađivali s međunarodnim institucijama i sudjelovali na međunarodnim izložbama. Je li vani odnos drukčiji?

– Na ljudskoj razini nije drukčiji, ali uspostavljen je na poslovnoj razini. Pravila se znaju. Vani je umjetnički sustav usklađeniji s realnim životom, ne odvija se kao kod nas u svojevrsnom društvenom balonu koliko-toliko zaštićenom od događanja u okruženju.

Kod nas kultura kao jedini dio društva, za bolje i za gore, nije prošla tranziciju. Svi dionici su barem još minimalno zaštićeni nekim društvenim ugovorima i naslijeđenim konvencijama.